Piše: Selma Karadža
Foto: Marija Vuletić
Na drugoj panel diskusiji održanoj u okviru regionalne konferencije Izvan zakona: pravna regulacija životnih zajednica osoba istog spola koju je Sarajevski otvoreni centar organizovao u okviru projekta “Unapređenje prava lezbejki, gej muškaraca, biseksualnih i transrodnih osoba u BiH u skladu sa EU standardima”, razgovaralo se o pridobijanju društvene podrške u kontekstu predstavljanja i promicanja Prednacrta zakona o životnim zajednicama osoba istog spola za oba entiteta BiH. Konferencija je održana u Sarajevu 31. maja i 01. juna 2015. godine, a sam projekt SOC implementira u partnerstvu sa Mediacentrom Sarajevo, dok finansijsku podršku projektu pružaju Evropska unija i Fondacija Astraea. Panelisti/ce drugog panela bili su Marko Jurčić (Zagreb Pride), Dragana Todorović (Labris, Beograd) i Roman Kuhar (Mirovni institut, Ljubljana). Moderatorica je bila Naida Kučukalić iz Sarajevskog otvorenog centra.
Roman Kuhar govorio je o iskustvu u Sloveniji, rekavši kako je debata oko pitanja zajednica osoba istga spola počela još ranih devedesetih, i da od tada ne napušta političku agendu u Sloveniji. Ono što je izdvojio kao zanimljivo jeste da, iako se u svijetu ovim pitanjima bave ljevičarske političke partije, u Sloveniji je Zakon usvojen za vrijeme upravljanja konzervativne desničarske vlade: “O ovome pitanju se već mnogo govorilo u javnom diskursu; pritisak LGBT zajednice i progresivnih grupa je bio veliki, pa je desničarska vlada, prilično pametno rekao bih – shvatila da je ovo trenutak u kojem će usvojiti ovakvu vrstu legislative koja je više u skladu onoga što žele jer su tako s druge strane ostavili pitanje braka nedirnutim”, rekao je Kuhar. Na ovaj način, bila je “umirena” LGBT zajednica, ali je jasno napravljena distinkcija između onoga što podrazumijeva koncept tradicionalnog braka i registrovanog partnerstva osoba istoga spola. Tako Kuhar navodi da je čak bila napravljena i jasna razlika u ceremoniji – subote su ostavljene za tradicionalne brakove, dok su registracije partnerstava bile omogućene radnim danima, kao bilo koja administrativna procedura.
Od posebnog značaja kada se radi o pridobijanju društvene podrške, a što je naglašeno više puta u toku trajanja panel diskusije, jesu komunikacijske strategije. U ovome smislu, jasno su izdvojene dvije vrste obraćanja ka javnostima: kampanje koje su fokusirane na pragmatični aspekt životnih zajednica istoga spola, te kampanje koje su više idealistične, “romantične”, i koje u fokusu imaju ljubav. Jednako je važna i dugoročna strategija koja kroz plansko djelovanje “omekšava” javnost i dokazano daje rezultate kada se radi o pozitivnim reakcijama na ova i slična pitanja. “Ono do čega smo došli kroz godine jeste to da odjednom oni koji su se opirali ideji braka među osobama istoga spola, nisu se opirali ideji jednakih socijalnih, ekonomskih i ostalih prava za osobe u partnerskim zajednicama”, rekao je Kuhar, dodavši kako je za ovo izuzetno važna medijska kampanja i način na koji kampanja dobija lice pred očima javnosti – a “lice” i lične priče su u izuzetnom fokusu medija. U tome smislu važno je da ne dođe do jeftine zloupotrebe intimnosti u političke svrhe. “Vrlo je važno pomiriti to da se ne bude klaun za javnost, a s druge strane, da osobe kao dio zajednice doprinesu kampanji. Mi smo za ovaj slučaj srećom imali par, osobe koje su bile vrlo inteligentne i artikulisane, te su znale kako se predstaviti medijima na pravi način”, dodao je Kuhar.
Marko Jurčić iz Zagreb Pridea rekao je kako u Hrvatskoj ništa ne bi bilo moguće da nije bilo ljudi iz zajednice koji su desetak godina kontinuirano komunicirali sa javnostima i zagovarali preduslove za donošenje Zakona u Hrvatskoj, a da je Zagreb Pride kao organizacija doprinio pri kraju procesa svojim maksimalnima angažmanom. Poučen hrvatskim iskustvom, Jurčić je govorio o uslovima bez kojih se ne treba ulaziti u proces. “Kao organizacija donijeli smo tri važna zaključka. Ono što smo mi htjeli jeste da taj zakon iskoristimo maksimalno: da Prednacrt zaista govori o životnom partnerstvu sa svim pravima. Druga stvar koja nam je bila važna jeste određivanje nekog minimuma ispod kojeg nećemo ići – sve ispod tačke koju smo odredili kao minimum značilo bi naš izlazak iz radne grupe za pravljenje Prednacrta. Treća stvar bila je u vezi sa ceremonijom – da ona barem simbolički bude jednaka braku, ali i da nekako mora priznavati roditeljska prava i obaveze”, rekao je Jurčić.
Prema njegovim riječima, također je važno na više polja biti uključen u cijeli proces; stvoriti obavezu kod osoba koje donose odluke, educirati osobe koje će raditi na predlaganju Zakona i koje će govoriti u ime LGBT zajednice. “U slučaju da se priča ne uspije iskomunicirati javno, onda ju je definitivno nužno komunicirati ka manjim javnostima, naročito onima koje će biti uključene u sam proces odlučivanja”, dodao je Jurčić.
I dok su slovenački i hrvatski primjeri dokaz kako je problematika polučila uspjeh kroz vrijeme nametanjem teme u javni diskurs što je u konačnici donijelo povećano razumijevanje među građanima/kama, primjer iz Srbije ipak nije slijedio ovo pravilo. Prema mišljenju Dragane Todorović iz udruge Labris, oni su 2011. godine počeli bavljenje pitanjem registracije partnerstava osoba istoga spola vrlo profesionalno i pažljivo – uz radne grupe sa stručnjacima/kama iz Srbije i Velike Britanije, obavili su ispitivanje mišljenja i preporuka među LGBT i pravaškim organizacijama, itd. Naizgled bez problema, dobili su obećanje ombudsmana da će Ured preuzeti inicijativu predlaganja Zakona na sebe. Odabir puta komunikacije sa donosiocima odluka i izbjegavanje priče u javnosti promijenio je smjer nakon što su mediji došli do informacija o razgovorima, i uništili do tada izgrađenu infrastrukturu senzacionalističkim naslovima. U međuvremenu su kroz Strategiju za prevenciju i zaštitu od nasilja i vezani akcioni plan uspjeli temu ubaciti u tu strategiju, te se država obavezala da se pitanjem pozabavi do 2017. godine, iako još uvijek nije oformljena radna grupa koja bi se bavila donošenjem novog zakona ili prilagodbom postojećih. “Mi danas razmišljamo o tome kakve ćemo strategije smisliti i implementirati, te na koji način ćemo ih formulisati – jer očito je da u Srbiji strategija tajnosti nije uspjela”, kazala je Todorović.
Upravo djelovanje na marginama civilnog društva u BiH i Srbiji rezultiralo je ovakvim razvojem događaja, prema riječima Saše Gavrića iz SOC-a. “Na primjerima Hrvatske i Slovenije vidimo da je ključ uspjeha u momentu kada jedna vlada shvati da je ovo njen posao”, rekao je Gavrić. Stoga se i Roman Kuhar složio sa onim što je ranije rekao Marko Jurčić – dio zadatka jeste raditi sa generalnom javnošću, ali jednako je važno raditi i sa specijalizovanim javnostima koje će eventualno odlučivati u procesu donošenja Zakona. Složio se sa Jurčićem i u tome da treba tražiti više nego što se može dobiti, a kako bi nakon nužnih rezova koji sljeduju nacrte ovakvih zakona – ostao barem optimum prava za zadovoljstvo LGBT zajednice.
Ono oko čega je također izraženo slaganje jeste značaj istraživanja, kako za komuniciranje ka medijima, možda još i značajnije za komuniciranje ka donosiocima odluka. U smislu kampanje, istraživanja su značajna za razvoj strategije – prema pokazivanjima istraživanja Slovenci su svoju kampanju bazirali na komuniciranju praktičnih benefita partnerskih zajednica, dok su u Hrvatskoj podaci da oko 54% ispitanih želi sklopiti životno partnerstvo zasigurno išli u prilog kod političara. Dakle, kontrola nad informacijama koje izlaze u široku javnost, educiranje podacima kako osoba koje zagovaraju zakon, tako i radnika/ca u medijima, i to ne samo novinara/ki, nego urednika/ca – sudeći prema iskustvima iz Srbije, jer u konačnici – oni biraju naslove i prave ton priče. U smislu medija, također je važno autovanje, jer medijima je potrebno lice i vape za intimnim pričama, a LGBT zajednica u zatvorenijim državama egzistira kao neko “dehumanizirano tijelo”, kako je naveo Boban Stojanović, beogradski LGBTIQ aktivista.
Ono što se na kraju izdvojilo kao recept naučen iz iskustava u smislu cijelog procesa promicanja zakona o životnim partnerstvima osoba istoga spola, jeste sprega rada prema i sa političkim tijelima, prema i sa javnosti(ma) i medijima, te rad sa i unutar LGBT zajednica.
