Škola i obrazovanje su dugo bili ekskluzivno pravo imućnih i njihove djece. Zahvaljujući industrijskoj revoluciji i potrebom za pismenim kadrom u radnoj snazi, osnovno obrazovanje postaje dostupno i obavezno za sve, obezbijeđeno od strane države. Samim time, država odlučuje šta je primjerno, korisno i potrebno djeci da uče – čak i kada se to kosi sa drugim ljudskim pravima. Samim time svjedoci smo raznih restrikcija i cenzura, baziranih na ličnim utemeljenjima predavača_ica, školske uprave ili nadležne vlasti. Nimalo iznenađujuće, LGBTI teme, kao i one koje se tiču drugih manjinskih grupa, su često mete ovih ograničenja i cenzura.
Piše: Amila Husić
U posljednje vrijeme, Don’t Say Gay (”Nemoj reći gej”) zakon u Floridi postao je aktuelna tema u Sjedinjenim Američkim Državama. Naime, prijedlog ovog zakona zahtijeva sprovođenje procedura za jačanje osnovnog prava roditelja da odlučuju o odgoju i kontroli svoje djece. Osim što omogućava roditeljima da pokrenu sudske postupke protiv školskih odbora ako vjeruju da politike prekoračuju to “temeljno pravo”, zakon zabranjuje nastavnicima da u učionicama raspravljaju o LGBTIQ+ temama “koje nisu primjerene uzrastu ili razvojno primjerene za učenike”. U suštini, krijući se iza potrebe da zaštite djecu od neprimjerenih sadržaja, daje roditeljima mogućnost da ograniče školski kurikulum zbog njihovih ličnih uvjerenja. Međutim, postiže se suprotan efekt jer dodatno marginalizira LGBTI učenike_ce, ali i nastavnike, te ograničava njihovo pravo na obrazovanje i slobodu govora. Slični zakoni postoje i u drugim američkim državama – primjera radi, u Arizoni je na snazi zakon koji zahtijeva od učenika_ca pristanak roditelja za pridruživanje školskim klubovima koji uključuje seksualnost, rod ili rodni identitet kao temu, efektivno kontrolišući i slobodu okupljanja i udruživanja. Vodeće organizacije koje se bave LGBTI slobodama i pravima godinama upozoravaju na cenzure širom SAD-a zbog detrimentalnih posljedica na LGBTI učenicima_ama i nastavnicima_ama.
Nama bliže, u Mađarskoj se prošle godine uveo sličan zakon šireg karaktera, koji zabranjuje LGBTI osobama da se pojavljuju u školskim obrazovnim materijalima ili TV emisijama predviđene za maloljetnike. Prema ovom zakonu, svaki sadržaj koji prikazuje LGBTI osobu ili čak duginu zastavu je zabranjena, a nastavu seksualnog obrazovanja u školama mogu izvoditi samo pojedinci i organizacije navedene u službenom registru. Kao i u SAD-u, zakon je predstavljen kao alat zaštite djece i maloljetnika, kao paravan za uvođenje institucionalizirane diskriminacije. Eksperti povlače paralelu između mađarskog zakona sa ruskim zakonom iz 2013. koji zabranjuje širenje takozvane “gej propagande”, koja je za posljedicu imala povećan društveni ostrakizam kao i poticanje napada protiv LGBTI zajednice.
Dugo sam smatrala da je poenta obrazovanja da objektivno pruži osnovne informacije i vještine djetetu kako bi se ono pronašlo u svojim interesima i afinitetima, bez nametanje ideja i svjetonazora. Drugim riječima, u školi sam trebala učiti ono što je naučno utemeljeno, bez primjesa bilo čijih ideala, kako bih ja, kao individua, mogla da formiram vlastito mišljenje i dođem do vlastitih spoznaja. Idilično i naivno razmišljanje, od koje nisam odustala, ali sam shvatila da je daleko od realnosti. Zakoni koji cenzurišu LGBTI teme u školama i drugdje dodatno marginaliziraju LGBTI zajednicu kao cjelinu, a posebno mlade koji se tek pronalaze u svom identitetu i kojima je ponajviše potrebna podrška zajednica, ali i siguran izvor informacija.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
