Izvor: Crol.hr
Foto: itachan.org
Različita iskustva koja prezentiramo u ovom tekstu rezultati su slučajnog odabira i osobnih kontakata, no sve četiri priče ipak ponešto govore o načinima na koji poslodavci i radni kolektivi tretiraju LGBTI radnice i radnike. Teško da prevladavajuće pozitivne priče iz ovog teksta doista govore o društvenom progresu u Hrvatskoj, njihov pozitivan predznak valja ponajprije pripisati činjenici da stjecajem okolnosti nismo uspjeli pronaći sugovornike/ce koji su na poslu bili ili/i još uvijek jesu diskriminirani na temelju svoje seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta.
Naša prva sugovornica lezbijka je koja već 30 godina radi u zdravstvenoj skrbi. U radnoj sredini nije potpunosti aut, ali kolege koji su joj bliski znaju za njezinu orijentaciju. “Nisam to nikad skrivala, i nisam nikad zanijekala kad bi netko pitao. Spominjem Pride i branim prava LGBTQ populacije u razgovorima kad se povedu. A družim se i s kolegicom za koju svi znaju da je lezbijka i da ima ženu. Ništa od toga nije me spriječilo da napredujem u poslu, da ga obavljam profesionalno i da se ne bojim za radno mjesto”, objašnjava Ivana.
U području rada s djecom i tinejdžerima još uvijek vlada veliki zazor društva prema LGBTI osobama
“Radim na istom odjelu cijelo vrijeme i zadnjih desetak godina sam zamjenica voditelja odjela. Specijalizirala sam određenu granu unutar struke i to radim već dugo i mislim da me kolege cijene i traže moje savjete, posebice mlade kolegice. Uz to držim i vježbe studentima i predavanja iz mog područja, seminaristima, kolegama specijalizantima. Često mi dovode i delegacije koje su u posjeti našoj ustanovi a bila sam i kao predstavnica struke više puta u emisijama na našim raznim TV-kućama u emisijama koje se bave odgojem, obrazovanjem i zdravstvenim temama.”
Razlog zbog kojeg se na poslu još nije autala u potpunosti leži u tome što je svjesna kako je u području rada s djecom i tinejdžerima još uvijek vlada veliki zazor društva prema LGBTI osobama. “Znalo se čuti u javnim nastupima kojekakvih spodoba, a i po raznim forumima kako bi pederima i lezbijkama trebalo zabraniti rad u svim institucijama gdje dolaze u doticaj s mlađom populacijom.”
Naš sljedeći sugovornik mladić je koji je ovom prilikom jedini odlučio javno istupiti punim imenom i prezimenom. Riječ je o mladom mirovnom i LGBT aktivisti Ivanu Zidareviću, već poznatom u zagrebačkim aktivističkim krugovima, i dobitniku priznanja Zagreb Pridea za LGBT osobu godine 2015. godine. Ivan i njegov partner bili su prvi par koji je u Hrvatskoj sklopio životno partnerstvo, odmah po donošenju tog zakona.
“Trenutačno sam zaposlen u najvećoj svjetskoj kompaniji iz oblasti kojom se bavi. Radim kao savjetnik koji je u svakodnevnom kontaktu s krajnjim korisnicima. Kako sam relativno nov u kompaniji, zasad nisam išao dalje od prvobitne pozicije na koju sam primljen. No, vjerujem da će se i to u godinama koje dolaze promijeniti, u obostranu korist.”
Zaposlenje u velikoj međunarodnoj kompaniji može biti prednost
Na svim prethodnim poslovima, Zidarević je, kaže, bio iskren u vezi sa svojim privatnim životom.
“Na svakom intervjuu za posao ja sam objasnio svoj privatni status, jer sam ja ipak ‘stranac’ u Hrvatskoj te je ljudima zanimljivo što ja radim u Zagrebu i Hrvatskoj. Tada bih rekao da sam zbog emotivnih razloga tu gdje jesam i da sam sklapanjem životnog partnerstva sebi osigurao sve neophodne uvjete za legalan boravak i rad. Taj dio je vrlo bitan za svakog poslodavca, jer tako ne mora razmišljati o eventualnom pribavljanju radne dozvole za mene kao ‘stranca'”, pojašnjava Ivan svoju specifičnu situaciju.
Zidarević dodaje i kako zaposlenje u velikoj međunarodnoj kompaniji može biti prednost kad je riječ o zaštiti iz domene LGBTI prava. “U tvrtki su te stvari vrlo dobro posložene i ako bilo tko ima nekakvih nedoumica u vezi sa svojim potencijalnim statusom u kolektivu, uvijek ima mogućnost javno ili anonimno se posavjetovati i dobiti svu neophodnu pomoć i zaštitu, ali i savjet”, kaže Ivan koji nije primijetio da se na poslu itko prema njemu odnosi drugačije zato što je autani gej muškarac.
“Moja nadređena i moje kolegice i kolege tretiraju me isto kao i ostale. Možda, uz komentar da sam ja čak i u njihovim očima privilegiran jer mi je neposredni rukovodilac žena i dijelim istu radnu poziciju s još tri žene te se osjećam zaista ‘blaženim među ženama’. Vjerujem da me netko ne bi ni zaposlio da ima bilo kakvih nedoumica u vezi s mojim privatnim životom, tako da nisam očekivao ništa drugačije u odnosu na ovo što trenutačno imam na poslu.”
Zidarević rezolutno tvrdi da nikad ne bi pristao raditi negdje gdje ne bi mogao biti iskren s ljudima s kojima radi po osam sati dnevno, pet dana u tjednu.
“Takav posao onda i ne bi bio za mene. Što se tiče radnih odnosa, kolegijalnosti i potencijalnih nesuglasica, mislim da tu i ne trebam biti pripadnik druge seksualne orijentacije da bi do potencijalne netrpeljivosti došlo. Kako ja ne promatram ljude prema spolu, jesu vjernici ili ne, pripadaju li većinskom narodu ili ne, vjerujem da se u mojoj firmi ne bave pitanjem seksualne orijentacije kolega. Jer svatko od nas je jednom negdje bio nekakva manjina. Stalno navodim primjer svog odlaska u inozemstvo. Čim napustite svoju zemlju vi automatski postajete manjina u nečijoj državi i vjerujem da taj osjećaj nije baš kozmopolitski”, završava Zidarević.
Dva mjeseca agonije na poslu
Drugačija iskustva od dvije prethodne priče doživio je naš sljedeći sugovornik, transrodni muškarac Noah R.
“Na mom prvom radnom mjestu, dok još nisam bio načisto s tim što sam i tko sam i dok sam se identificirao kao lezbijka (jer to je donekle bilo prihvatljivije) doživio sam prvu diskriminaciju od strane radnih kolega. Svakodnevno su mi bile upućivane provokacije za koje dan-danas nisam siguran jesu li bile bezazlene ili namjerne kako bi me se na ljudskoj razini povrijedilo i uzrokovalo osjećaj manje vrijednosti. Agonija je trajala puna dva mjeseca, sve dok nisam odlučio dati otkaz i promijeniti radno mjesto i sredinu, ne znajući da se time baš ništa ne mijenja i da sam zakoračio u dugogodišnju borbu protiv nepravde.
To se događalo 1999. godine, tada zakoni nisu bili kao danas, iako smatram da nismo napravili nekakav veliki pomak, pa zbog same nemogućnosti da se izborim za svoja prava i zbog neznanja, jednostavno nisam reagirao. Danas bih učinio možda drugačije”, kaže Noah koji je potom iz svog rodnog grada doselio u Zagreb, očekujući i tražeći slobodu rodnog izražavanja.
Noah je u Zagreb došao u potrazi za slobodom i tolerancijom, no na njih, nažalost, nije naišao. Zaposlio sam se u jednom kvartovskom kafiću gdje sam se stalno susretao s diskriminacijom od strane gostiju u obliku različitih verbalnih provokacija.
“Kao autana lezbijka dao sam opet ljudima priliku da zadiru nosom u moju privatnost, gdje sam se svakodnevno susretao s klasičnim komentarima: ‘Nisi još upoznala pravog frajera’, ‘Sigurno ćeš se predomisliti kad mene probaš’, ‘Mogu li gledati tebe i tvoju partnericu’, ‘Hoćemo li u troje?’ i slično.
Sve sam to nekako trpio do trenutka kad je gost nasrnuo na moju bivšu djevojku, jer ga je zamolila da me prestane maltretirati. Došlo je do fizičkog okršaja između njega i mene što je na koncu rezultiralo dolaskom policije koja je ignorirala činjenicu kako se radilo o diskriminaciji, te su ga teretili samo za remećenje javnog reda i mira.”
“Ne otkrivam detalje iz privatnog života na radnom mjestu, jer smatram da bi mi to ugrozilo egzistenciju”
Nakon napada njegov ga je tadašnji poslodavac zamolio da zaboravi što se dogodilo “jer je dotični bio pod utjecajem alkohola”, što ga je revoltiralo, pa je odlučio sljedeći dan ne doći na posao. “Što i nije bio neki problem jer sam tih devet mjeseci radio na crno”, dodaje Noah koji se nakon toga stjecajem životnih okolnosti morao vratiti u rodni grad.
“Ubrzo sam se zaposlio u struci, izvan ugostiteljskog miljea i sve je bilo posve u redu, sve dok nisu krenule kružiti glasine o tome tko sam i što sam, odnosno o tome čime sam se identificirao tada. Nakon nekoliko mjeseci rada došlo je do verbalnog okršaja između poslodavke i mene, gdje mi je kazala kako nisam reprezentativan za svoju radnu poziciju. Ponovno nisam prijavio diskriminaciju, jer sam je teretio za gospodarski kriminal, pa mi se nekako činilo kako je i to dovoljno”, kaže Noah svjestan kako u ovom slučaju u borbi za vlastita prava nije iskoristio sve zakonske mogućnosti.
Nakon diskriminacija koje je doživio na radnim mjestima, Noah je odlučio prestati se autati na poslu.
“Ne otkrivam o sebi na radnom mjestu detalje iz privatnog života, jer smatram da bi mi to ugrozilo egzistenciju, s godinama sam se umorio boriti s vjetrenjačama. Duboko sam uvjeren kako bih dobio momentalni izgon s radnog mjesta da potvrdim sumnje svojih nadređenih, a kamoli da im kažem da nisam ona već on”, kaže Noah koji smatra da su zakoni koji štite od diskriminacije još uvijek “mrtvo slovo na papiru”.
“Zakoni su prividni i ne poštuju se. Zakon o radu ne štiti radnike, već poslodavce na način integriranja probnog roka koji vrlo često ne zadovoljimo samo zato što smo drugačiji. Smatram da će, nažalost, uvijek negdje postojati nekakav kolega kojem će smetati što nosiš kravatu, a ne dekoltiranu košulju, nekakav poslodavac koji misli da ćeš mu zaraziti klijente zato što si gej, nekakav gost – primitivni mužjak koji će se baš htjeti uvaliti između tebe i tvoje partnerice”, tvrdi Noah.
Njegove stavove možemo smatrati defetističkima, no treba uzeti u obzir da je naš sugovornik godinama bio zaposlen u privatnom, ugostiteljskom i turističkom sektoru, u kojem su uvjeti rada među najgorima, a poštivanje radničkih prava na izuzetno niskoj razini, gotovo izvan dometa sindikalnih mreža. Nije zanemariva ni činjenica da je Noah transrodna osoba, što dodatno usložnjuje koncept njegovog autanja na poslu i u javnom prostoru.
Lezbijka i “obiteljašica” u istom dućanu
Posljednja sugovornica koju smo uspjeli pronaći je mlada trgovkinja, lezbijka, zaposlena u jednoj trgovini mješovite robe u Primorsko-goranskoj županiji.
“Moja radna sredina, šefice i kolegice znaju da sam lezbijka. Autala sam se spontano u razgovoru, dok smo neformalno razgovarali o partnerstvima i obiteljskim životima. Moram reći da su kolegice sve redom reagirale jako pozitivno, a posebno sam pozitivno bila iznenađena dvjema od njih koje su izrazito religiozne”, pripovijeda Morana kojoj nije bilo svejedno kako će radna sredina prihvatiti činjenicu da je lezbijka.
“Činjenica da sam sumnjala u njih zato što su obje religiozne na kraju je ispala kao mala predrasuda s moje strane koja se na koncu pokazala pogrešnom. Jedna kolegica mi je posebno naglasila kako je super što sam ja otvorena takva kakva jesam, rekavši kako me smatra hrabrom i autentičnom.”
Naša sugovornica nedavno je bila u Zagrebu na Povorci ponosa, a po povratku ju je njezina šefica podržala i jednom simboličnom gestom.
“Budući da mi je bez problema dala slobodan dan da otputujem u Zagreb, ja sam šefici s puta donijela jedan mali suvenir”. Naime, Morana joj je donijela naljepnicu Zagreb Pridea na kojoj je pisalo “Različitost nas obogaćuje”.
“U šali sam joj rekla da sad to treba nalijepiti na vrata da se zna da se u ovom dućanu ne trpi homofobija. I onda me sutradan iznenadilo kad sam vidjela da ju je stvarno nalijepila na vrata”, pripovijeda i kaže kako je bila oduševljena tom gestom, no zapravo najviše ponosna na svoju šeficu.
“Puno mi je značio tako konkretan, jednostavan čin potpore.” No, zanimljiva situacija zbila se kad je za nekoliko dana u dućan došla nova radnica, koja je vidjevši naljepnicu u duginim bojama pitala Moranu može li i pokraj nje zalijepiti svoju naljepnicu koja slavi obitelj. Bila je, naime, riječ o jednoj od naljepnica udruge U ime obitelji.
“Ja sam joj rekla da je njezina naljepnica isključiva, ona slavi obitelj samo kao zajednicu muškarca i žene, a moja je inkluzivna, te nju kao religioznu osobu ne isključuje”, ispričala nam je završno Morana.
Na koncu valja još jednom ponoviti kako je područje rada i queer radništva polje koje tek treba istražiti, kako bi se stekli uvjeti da se zajedničkom frontom aktivista/civilnog društva, zakonodavstva i sindikata stvore učinkoviti modeli zaštite LGBTI radništva na hrvatskom tržištu rada.
