Šta znači biti aktivista/kinja? Ko su to aktivistkinje i aktivisti i šta oni tačno rade?
Za koga se bore? Za šta protestuju? Kako aktivizam prenijeti na online prostor?
Na sva ova pitanja (i više) je odgovorila LGBTIQ+ aktivistička škola koja se održala u Neumu od 13. do 18. septembra, na kojoj se 9 aktivistkinja i aktivista okupilo kako bi se osnažile i osnažili u svojoj borbi za bolje sutra.
PIŠE: Ajna Katica
Na školi su predavačice Lejla Huremović i Jasmina Čaušević napravile siguran prostor u kojem su aktivisti i aktivistkinje se mogli/e osjećati slobodno i sigurno da iskažu svoje strahove, želje, unutarnje borbe i pobjede. Prva dva dana se pričalo o različitim valovima feminizma, LGBTIQ+ aktivizmu u regiji, antirodnoj mobilizaciji. Prvu noć škole su svi zajedno gledali film “Pride” čija je glavna poruka savezništvo i drugarstvo, te kako se savezništvo mora graditi, ciglu po ciglu. Upoznavanje zajednica doprinosi zajedničkoj borbi i briše stereotipe i predrasude koje imam(o) jedni o drugima.
Sljedeća dva dana su novinarka Edina Šećerović i novinar Slađan Tomić predavali o javnom nastupu i online aktivizmu.
Dio četvrtog i peti dan je preuzela aktivistkinja Dina Bajrektarević koja je pojasnila šta čini aktivistu/kinju i u kojim sve oblicima možemo vidjeti aktivizam, te adresirala burnout koji aktivistkinje i aktivisti doživljavaju.
Jedna od glavnih poruka LGBTIQ+ aktivističke škole je da svaki mali korak može ostaviti veliki trag – feministički sticker koji zalijepimo na zid može jednoj ženi sutra dati snagu da se zauzme za sebe, edukovanje jednog političara može doprinijeti da se sutra promijeni zakon, zauzeti se za sebe i svoju zajednicu može napraviti siguran prostor za djecu i mlade koji/e dolaze poslije nas, podijeliti post na Instagramu može uzrokovati da se neko osjeća sigurno u našem društvu.
Glavni cilj LGBTIQ+ aktivizma je zauzimanje za set vrijednosti koje njeguju ljudska prava, antifašizam, antikapitalizam, feminizam, a koje odbijaju svaki vid opresivnosti, rasizma, nacionalizama, homofobije i mizoginije.
U našem aktivizmu moramo osvijestiti naše (ne)privilegije i uzeti u obzir one koji nemaju iste. Intersekcionalnost i savezništvo su dva sastojka od kojih aktivizam nastavlja živjeti, ta činjenica da niko od nas nije slobodan dok svi ne budemo slobodni. Ne postoje više i manje važna ljudska prava, svi se moramo boriti za jednakost i slobodu.
Biti aktivistkinja i aktivista je prije svega osjećaj i ono što nas dijeli od ostalih. Kao što je predavačica Dina naglasila, riječ hrabrost dolazi iz latinske rijeci “cor-“ koja znači „srce“ – što označava taj osjećaj za nepravdu, vatra u stomaku i hrabrost nas motivišu da se borimo i ustrajemo. Bijes je također veoma normalna i prirodna reakcija na nepravde koje se dešavaju oko nas i to može biti odlično gorivo za naš aktivizam ako se pravilno iskanališe. Kada naiđemo na strah da se zauzmemo za sebe trebamo samo postaviti pitanje „je li je meni ovo uredu?“ i pitanje će se samo odgovoriti.
LGBTIQ+ aktivistička škola je također poslala poruku da aktivistkinje i aktivisti ne moraju biti javno eksponirani da bi bili aktivistkinje i aktivisti. Ne postoji checklista “kako biti dovoljno dobar aktivista/kinja” koju moramo pratiti. Aktivista/kinja se može biti na različite načine te se moramo usprotiviti samokritičnosti (koje aktivistkinje i aktivisti imaju u velikim mjerama) i biti obzirni i nježni prema sebi. Aktivistkinje i aktiviste koje gledamo se nisu rodile/i hrabre/i, već je i njima trebalo vremena, iskustva i hrabrosti da izađu iz svoje zone komfora.
Bitno je naglasiti da se ne možemo boriti za sve stalno, te da moramo naučiti kada je vrijeme za odmor. Svijet neće propasti ako odlučimo da uzmemo nekoliko dana za fokusiranje na sebe i svoje potrebe, šta više vratiti ćemo se još bolji/e i spremniji/e za nove borbe i pobjede.
Aktivizam kreće od najmanjih stvari, kao što je odljepljivanje anti-LGBTIQ+ stickera koje vidimo, pa do nekih većih kao izlazak na povorku ponosa, ali sve je to aktivizam i sve je jednako vrijedno jer će se sutra zbog vašeg malog koraka, neko osjećati prihvaćeno i viđeno.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
