Kažem: Ponosna sam na svoj identitet lezbejke. I već čujem kako mnogi/e komentatori/ice na društvenim mrežama, moji/e sugrađani/ke, komšije/ice i porodica pitaju – A čime se to ponosiš?
PIŠE: Nikolina Todorović
Istina, nisam nikada jurila da odgovaram na ovo pitanje kojim mi se, zapravo, unaprijed želi sugerisati da nemam čime da se ponosim, da treba da se stidim, da sam na pogrešnoj strani, da sam bolesna, da ne znam šta radim, da treba da šutim i da se liječim… Jednako tako, nikada nisam imala potrebu da ističem svoj seksualni identitet kao svoju centralnu odrednicu. To je dio mene. Jedan dio mene. Nezanemarivo važan. Ali to nipošto ne znači da sam opterećena promišljanjem o svojoj seksualnosti. Da nije straha, zataškivanja i skrivanja, u kojima svakodnevno živim, vjerovatno nikada ne bih napisala niti jedan intimni i ispovijedni tekst o vlastitioj seksualnosti, emotivnim vezama, prelomima, strahovima i porazima.
Razlog zbog kojeg, gotovo uvijek, započinjem govor o seksualnoj orijentaciji ili pišem o svom seksualnom identitetu je vrlo jednostavan. Pri tome, smatram da je to upravo odgovor svima onima koji se svakodnevno pitaju zašto LGBT osobe, tobože, previše, prenapuhano, predominantno i prenaglašeno govore o svojoj seksualnosti. Pa, zaboga, zato što svakodnevno napadate naš identitet.
U javnim i privatnim sferama, LGBTIQ pojedinci i pojedinke primorani/e su neprestano slušati najrazličitije kritike, vrijeđanja, prozivanja i ismijavanja na račun seksualnosti i identiteta.
Prekomjerna ponižavanja, ugnjetavanja, psihička, verbalna, emocinalna i fizička maltretiranja i zlostavljanja, omalovažavanja, iživljavanja, diskriminacija i stigmatizacija LGBTIQ osoba – sve su to tradicijske metodologije, strategije i prakse unutar homofobnih i patrijarhalnih matrica našeg društva.
Eto, upravo zbog toga – mi progovaramo. Jer je pogrešno prešutjeti na nepravdu, najprije. A nepravedno je, itekako, napadati, vrijeđati i isključivati samo zbog toga jer se neko ne uklapa u heteronormativnu postavku društva.
Budući da se mjesec juni širom svijeta obilježava kao mjesec ponosa i vidljivosti LGBT zajednice, te da se koncem ovoga mjeseca u Bosni i Hercegovini održala treća po redu Povorka ponosa, poželjela sam započeti ovaj tekst u kojem, prvenstveno samu sebe, iznova podsjećam zašto jesam i zašto moram biti ponosna na svoj identitet.
Ponosim se jer živim svoj identitet –
često skučeno, skriveno, ograničeno… Ali, ipak, ja sam ja! Ne bježim od same sebe. Ne lažem samu sebe. Ne bojim se same sebe, svojih emocija i želja. Prihvatam sebe, volim se i poštujem – jer to zaslužujem. Živim svoju slobodu u neslobodnim prilikama i uvjetima.
Ponosim se jer volim –
uprkos svemu, dala sam sebi šansu da volim. Ne mogu zamisliti veći i iskreniji razlog za ponos.
Ponosim se na svoje prijatelje i prijateljice koji/e se svakodnevno bore za sve nas –
rizikujući, pri tome, vlastitu sigurnost i zdravlje, pojedinci i pojedinke iz LGBT zajednice i oni/e koji je podržavaju, neprestano kreiraju nove prostore slobode za cjelokupno društvo i zajednicu, započinju važne teme i borbe, ustrajavaju, i polako, od ove države, stvaraju sigurnije i ljepše mjesto za sve nas: bez mržnje, nasilja i diskriminacije. Svi/e oni/e koji/e u ovoj sredini imaju hrabrosti da vode svoje aktivizme u književnosti, umjetnosti, kulturi, javnim institucijama, nevladinim organizacijama, ulicama, različitim radnim mjestima i, potiho, u vlastitim domovima – čine me ponosnom!
Ponosim se na svoje prijatelje i prijateljice koji/e se tek spremaju da iskorače i prihvate sebe –
da, to najprije – uvijek mislim na one koji trenutno žive u potpunoj tišini. Mislim na tinejdžere i tinejdžerice, osnovce i srednjoškolce koji osjećaju i znaju šta žele, ali im društvo i kuća govore da moraju da ušutkaju osjećanja i žive po pravilima i standardima koji su društveno pogodniji i lagodniji. Mislim na njihovu samoću. Strašnu samoću! Mislim na sve djevojke i momke kojima se po prvi put u životu dešava da osjete privlačnost prema istom spolu. Mislim na sve starije istospolne parove koji su možda i decenijama zajedno, ali za njihovu ljubav niko ne zna. Ona nikada nije progledala. Otvorila se. Pokazala. Prihvatila i potvrdila. Mislim na sve njih. I ponosna sam na njih i njihovu strašnu usamljeničku svakodnevnu borbu!
I dok ovog juna budem šetala na Povorci, za sebe i za sve nas, za ovu zemlju, i djecu koja tek treba da se rode, mislit ću, ipak, ponajviše na onu jednu usamljenu osobu koja se od kuće raduje ovome danu, ali istovremeno i tuguje što nije mogla biti tu jer – ne smije.
Ponosna sam na našu zajedničku svakodnevnu borbu, istrajnost i hrabrost. Ponosna sam na svijet kakav zamišljamo i za koji se borimo. Ponosna na našu tradiciju: ljubavi i slobode. Ponosna na naš ponos. I na ljubav koja nam uzdiže glave.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
