Poljupca za koji ne osjećaš da je kriv, ali znaš da mora biti jer si vidio užas koji je bljesnuo u njezinim zjenicama. I trebat će ti vremena da prihvatiš da joj je pogrešan iz istog razloga zbog kojeg je tebi pravi, jer ti ga je dao Stipe.
Luiza Bouharaoua, Jesmo li to bili mi
Piše: Matej Vrebac
U utorak 22. juna su bili počašćeni ugodnim druženjem tokom književne večeri s Luizom Bouharaouom svi/e oni/e koji/e su se osmjelili/e u 18 sati, još uvijek za vrijeme velike vrućine, pojaviti u maloj oazi Historijskog muzeja BiH.
Nadahnut razgovor s Luizom vodila je književnica Lejla Kalamujić, a dotakle su se zaista raznoraznih tema pred kraj spisateljičinog rezidencijalnog sarajevskog boravka u sklopu programa Reading Balkans: Borders vs. Frontier. Vrući ljetni zrak uspjela je zamijeniti jedna druga topla atmosfera tokom razgovora o Luizinom stvaralaštvu, knjizi Jesmo li to bili mi, njezinom aktivističkom djelovanju kroz polje kulture, fAKTIV-u, o udruzi Skribonauti i njihovim književnim radionicama za zatvorenike i zatvorenice hrvatskih zatvora i kaznionica. Autorica je ovom prilikom za sarajevsku publiku odlučila pročitati poglavlje Snijeg koje tematizira coming out lika Dade njegovoj majci. S Luizom smo odlučili upravo razgovarati za naš portal o predstavljanju coming out-a u književnom djelu, queer motivima i statusu „queer književnosti“.
Tokom književe večeri u Historijskom muzeju BiH si odlučila pročitati odlomak Snijeg iz knjige Jesmo li to bili mi. Ta priča je konstruisana na događaju i prikazivanju coming out-a, kakvo je bilo to iskustvo pisanja za tebe, predstaviti takav jedan trenutak?
Meni je dosta zanimljivo da mi imamo jako mali broj ljudi koji piše tzv. queer književnost, ali onda mi je opet žao pričati o queer književnosti. Koliko god je važno pričati o queer književnosti, istovremeno mi je i žao jer je to kao i žensko pismo: vrlo često uzmeš tu naljepnicu koja se tiče bitne teme koju tekstovi adresiraju, ali onda je iskoristiš da bi je margilizirao. Isto kao i sa ženama, onda to nije „prava književnost“ nego je to neka „queer književnost“.
Književnost s etiketom.
Književnost s etiketom i književnost koja je namjenjena točno određenoj publici, što je zapravo krivo. Kada u hrvatskom filmu ili književnosti ima gej likova, vrlo često oni stradaju, posebice u filmu.
Ali Dado u tvojoj knjizi ne strada.
Dado u mojoj knjizi ne strada, mislim on strada u nekom procesu vlastitog odrastanja. Zapravo strada zbog nerazumijevanja svojih roditelja, što je iskustvo koje ima niz mojih gej i queer prijatelja. Neki su imali sreću da ih razumiju i podržavaju, neki su imali tu nesreću da im se desilo točno to što se desilo Dadi: da ih roditelji u potpunosti odbace. Ono što se meni činilo važno u svemu tome, koliko god tu bilo stradavanja, jeste napisati neki narativ u kojem toga nema i u kojem je Dado zapravo junak vlastitog života. I to ne samo svog života, on je junak života svojih prijatelja. Meni je Dado najdraži lik jer sam ja u njega upisala sve ono najbolje što znam i što sam doživjela posredno i neposredno od svojih prijatelja.
Dado je lik koji zapravao na svojim ramenima nosi veliku količinu prijateljske solidarnosti. Bez obzira na tegoban coming out roditeljima, on ukazuje na drugi tip porodica koje nam nisu primarne rođenjem, nego one koje odabiremo.
I to je točno to, to je bio taj neki momenat koji je meni bio važan kod Dade jer Dado je tip osobe, ako možemo govoriti o likovima na taj način, koje svi mi poznajemo. Ljudi koji su imali neki tip poteškoća i užasnih situacija u životu, ali koji su iz toga izašli – jednom kad su proradili tu traumu sami sa sobom i kad su se osovili na vlastite noge – postali su ljudi koji imaju puno veći kapacitet za suosjećanje i solidarnost. Ne moramo svi imati isti tip iskustava da bismo se mogli solidalizirati jedni s drugima.
Rekla si na početku šta smatraš o tzv. queer književnosti, nosi li ona etiketu ili ne, ali možeš li da istakneš neke naše regionalne knjige ili autore/ice koje sadrže queer motive, koje bi preporučila za čitanje?
Meni su super knjige Lejle Kalamujić. Nora Verde ima cijeli niz knjiga koje su super, ima sada jedan roman koji je izašao i zove se Moja dota. Lamija Begagić još. I Suzana Tratnik ima prekrasne kratke priče koje su prije 7-8 godina prevedene. Mimo tematike kojom se bave, to su prije svega izvrsne knjige i mislim da o tome treba pričati. Uvijek treba pričati o tome jer postoji momenat ako se baviš manjinskom temom da će te zgurati u manjinski koš i nećeš se nikada moći pridružiti tom mainstream korpusu. Književnost je poligon za učenje suosjećanja, solidarnosti i razumijevanja s drugim ljudima čija iskustva nam nisu u potpunosti bitna.
