PIŠE: Ermina Ribić
Roman Čarobnjak (Buybook, 2021.) irskog pisca Colma Tóibína žanrovski pripada fikcionalnoj biografiji ili biografskoj fikciji. Ovaj kreativni iskaz predstavlja svojevrsni hibridni oblik upravo zbog samog miješanja biografskih podataka s fikcijom. Pitanje istinitosti ili dosljednosti u ovom žanru ostaje manje bitno, jer se autori_ice fokusiraju na sve one pojedinosti koji u drugim okolnostima ne bi bile poznate. U ovom djelu, Colm Tóibín za glavnog lika svog romana uzima poznatog njemačkog Nobelovca Thomasa Manna.
Prije Čarobnjaka, Tóibín je napisao Gospodara, još jednu fikcionalnu biografiju o engleskom piscu Henryu Jamesu. Zajedničko Mannu i Jamesu, osim njihovog uspjeha i svjetskog književnog značaja, svakako jeste i podatak da su obojica gajila ljubavne osjećaje prema muškarcima. Interesantan je i podatak da je Tóibín otvoreno gay, te se u tome možda može pronaći i lični razlog za progovaranje o queer piscima i djelima. Poznato je da tematski određena queer književnost bilježi sve veću popularnost, no zanimljivo je i to da su književni likovi specifičnih seksualnih preferencija, često tumačenim kao devijantnim, dugo obitavali na periferiji književne teorije i kritike. Srećom, autori poput Tóibína, ali i Manna, svojim radom pokušali su približiti takve likove običnom čitateljstvu, kao i zavrijediti pažnju teoretičara_ki i kritičara_ki.
Prikrivena žudnja k istom spolu
Thomas Mann još od djetinjstva je predstavljen kao sanjar. Ta dnevna maštanja dječaka vrlo brzo su prekinuta osjećajem prve žudnje koju je osjetio prema svom starijem bratu Heinrichu. Ne radi se samo o dječjoj nesposobnosti razabiranja incestuoznih namjera, već o želji za tijelom koje je tako blizu i tako slično njegovom. Ova izražena seksualnost još će se više produbiti u školi, gdje Mann otkriva da ga privlače dječaci, a ne djevojčice. U to vrijeme, Thomas će početi pisati prve pjesme u kojima su dječaci predmet lirskog divljenja. Prvu ljubav ili, bolje rečeno, prvo seksualno osjećanje Mann je osjetio prema drugaru iz klupe – Arminu Martensu. Zbog neuzvraćenih osjećaja i sumnje drugih učenika, Thomas će svoju seksualnu žudnju usmjeriti ka Wilriju Timpeu, s kojim će dijeliti mnoge uzbudljive noći u jednoj sobi.
U isto vrijeme, Tóibín predočuje i druga dešavanja u Thomasovom životu, poput neslaganja s roditeljima, braćom i sestrama, kao i mladićevu težnju da svoj život osigura pisanjem. No, u epizodama svakodnevnog života, irski autor na iznimno suptilan način ponovo uvodi homoseksualne susrete. Tako će Manna posjetiti bivši šef u protivpožarnom osiguranju – gospodin Huhnemann. Na vrlo štur, ali ipak osjetilan način, Tóibín prikazuje seksualnu tenziju između njih dvojice, nakon čega Mann postaje svjestan opasnosti koju mu može donijeti njegov izbor partnera. Zabrinut zbog društvene osude homoseksualaca, odlučuje se na brak s bogatom Katiom Pringsheim. No, privlačnost k istom spolu kod Manna se očituje i u sceni kada zamišlja golu Katiu, a sve što može vidjeti jeste zgodni mladić.
Mannova seksualnost nije suviše istaknuta – ona se javlja tek ponegdje i to sasvim prirodno, u slučajnim susretima s mladićima koji zavrijede njegovu pažnju. Čak se može reći da je Mann predstavljen kao požudan čovjek, ali vrlo istančanog ukusa, jer njegove oči primijećuju samo iznimne estetske pojave. Takve bi svakako bile mladi Poljak u Veneciji, zatim Klaus Heuser, nepoznati nagi mladići na bazenu u američkom gradiću Princetonu, i konobar Franzl u švicarskom hotelu. Mnoga od Mannovih seksualnih divljenja završila su kao inspiracija za romane poput Smrt u Veneciji, Tonio Kröger ili Ispovijedi varalice Felixa Krulla. U romanu protagonista Mann pojašnjava kako su se erotizam i homoerotičnost u njegovim djelima mogli protumačiti kao književne igre, dok je u svojim strogo čuvanim dnevnicima opisivao maštanja i stvarne susrete s raznim muškarcima.
Ipak, ni tu nisu u pitanju samo homoerotične scene koje postaju neka vrsta leitmotifa – Tóibín slika Manna kao čovjeka koji od tinejdžerskih godina žudi za muškarcima, a čija vatrena želja ne jenjava ni u zreloj dobi. Pisac Čarobnog brijega u ovom romanu nikada nije prikazan kroz želju za suprotnim spolom, što ponovo govori u prilog tezi da je njegov brak bio samo ono što u engleskom jeziku označava termin “lavender marriage”, te da je cijeli život ovog pisca prošao u potisnutoj seksualnoj želji i prilagođavanju društvenim očekivanjima. Supružnički odnos, pak, predstavljen je kroz stalna dogovaranja i slaganje, brigu o kućanstvu i djeci, no čitatelji_ce će sigurno primijetiti da je Katia Mann itekako bila svjesna Thomasove naklonjenosti ka muškarcima. Njena tolerancija ili nevoljkost za djelanjem možda je pripovjedački izbor kojim je Tóibín htio prikazati taj brak bez greške.
Paleta identiteta i unutrašnjih previranja
Različitost seksualnih i drugih identiteta u Čarobnjaku prikazana je kroz sve likove. Tóibín ih slika kao biseksualne ili gay, time zadržavajući temu seksualnosti na pristojnom nivou, no i dalje je ne namećući čitateljima_icama „pod nos“. Tako je opisano da su Mannova djeca, Erika, Klaus i Golo javno pokazivali homoseksualnost i/ili biseksualnost, u čemu otac Thomas nikada nije vidio ništa loše. S druge strane, kćerke Elisabeth i Monica, kao i sin Michael uvijek su bili heteroseksualci_ke. Tóibín ide dalje u slikanju neobičnih seksualnih žudnji u porodici Mann time što, bez okolišanja, opisuje i incestuoznu žeđ među određenim likovima. Osim već spomenute dječačke zagledanosti u brata Heinricha, Thomas u jednom trenutku osjeti snažnu privlačnost prema sinu Klausu. Katia Pringsheim i njen brat blizanac Klaus također pokazuju određene rodoskrvne čežnje jedno prema drugom. Tóibín je, kao i za druge veze u Mannovom životu, podatke potražio u književnim djelima ovog pisca (Krv Walsunga), pretpostavljajući da je Thomas za književni materijal ponovo iskoristio stvarne događaje iz neposredne okoline.
U slučaju Thomasove kćerke Erike, seksualnost zamjenjuje finansijska sigurnost ili korist, jer se ona udaje za čovjeka kojeg ne voli samo kako bi dobila britanski pasoš. Grozote dva svjetska rata čitateljstvo posmatra kroz perspektivu porodice Mann, a rađanje nacističkog pokreta natjeralo je Thomasa i njegovu suprugu da bježe preko okeana. Ipak, ovo nije roman s puno melodrame u sebi. Putovanja od Njemačke, Švicarske, Švedske pa sve do Amerike i nazad u Švicarsku predstavljena su kao nužnost Mannovog načina života. Udovoljavanje djeci i održavanje ugleda velikog pisca značilo je seliti se iz vile u vilu i nositi sjećanja u koferima i zapisima. Suprotstavljen Hitleru i njegovom užasavajućem načinu vođenja Njemačke, Thomas podliježe pritiscima sugrađana, Amerikanaca i vlastite porodice. Na kraju, Mann se može okarakterisati kao nomad, jer ne pripada niti jednoj naciji, niti jednom prostoru.
Pitanje identiteta u Čarobnjaku ne ostaje samo na seksualnosti. Ritam ovog romana diktiraju i događaji u vanjskom svijetu, odnosno, politička previranja u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Tu se nalaze i neke slabosti romana, bar što se tiče dinamike radnje. Nije riječ o prirodnim pauzama u narativu, jer Tóibín posvećuje mnoga poglavlja ovim dešavanjima. Iako je izvanredni događaj rata primorao porodicu Mann na iseljenje, mikrosekvence koje opisuju period izgnanstva poprilično su statične. Čitateljstvo doznaje o burnim epizodama Mannove djece, dok je glavni lik mirni posmatrač sa strane. Njegovo nešto aktivnije djelanje uočava se u dijelovima kada pregovara s tadašnjim predsjednikom SAD-a, Franklinom Rooseveltom, te kada po američkim gradovima održava niz političkih govora o opasnosti nacizma u Njemačkoj. No, i te epizode djeluju blijedo, pogotovo u poređenju s prethodno obrađenim živim scenama iz Lübecka i Münchena.
Tematski sklad u Čarobnjaku
Čarobnjak, zbog razrade mnogobrojnih tema, postaje roman za širu publiku, istovremeno približavajući život jednog od najznačajnijih svjetskih pisaca. To znači da ovaj roman možemo posmatrati s nekoliko razina, od one historijske i faktografske, književne i estetičke, pa sve do psihološke i seksualne. Dat je i kontekst nastajanja mnogih Mannovih romana, što, u jednu ruku, približava i samog autora i njegovo djelo čitateljstvu. Može se ustanoviti i svojevrsno stilsko podudaranje između nekih Tóibínovih pasusa i Mannovog pisanja, a to signalizira da je irski autor detaljno izučavao Mannov književni opus.
Tóibínovo balansiranje između tema seksualnosti, žudnje, rata i izbjeglištva obuhvaća sve fragmente života Thomasa Manna. Ipak, neki od tih dijelova manje korenspondiraju s drugima, poput teme izbjeglištva i seksualnosti ili teme smrti članova porodice i žudnje za mladićima. Moguće je da je piščeva želja da obuhvati sve dijelove Mannove biografije rezultirala time da su neke sekvence snažnije od drugih ili da se motivacija na vrlo rijetkim mjestima gubi. Međutim, Tóibín je uspio u tome da njemačkog velikana Čarobnjaku prikaže ne samo kao pisca, već kao čovjeka izraženih seksualnih želja, kao oca, kao supruga i kao važnu figuru u Drugom svjetskom ratu. U isto vrijeme, Mann je portretiran kao osoba koja ne pripada nigdje i ne pripada nikome, a osjetna je i otuđenost čak od vlastite porodice zbog prevelikih razlika u svjetonazorima.
Fikcionaliziranjem Mannovog života, autor romana nije unizio niti jedan biografski aspekt. Čitatelji_ice mogu uporediti dijelove iz Čarobnjaka sa stvarnim zapisima o Mannovom životu i taj proces neće na bilo koji način devalvirati roman. Štaviše, ovo književno djelo itekako produbljuje biografske zapise na isti način na koji produbljuje i same fiktivne dijelove čineći od nedokumentovanih događaja scene pune emocija i razmišljanja, a od književnih likova vrlo duboke ličnosti s donekle opravdanim motivacijama za (ne)djelanje.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
