Ušao sam u taksi i krenuo u grad da se nađem sa prijateljicom. Na semaforu, dok smo čekali da se upali zeleno svjetlo, ulicu je prelazila neka djevojka, a taksista se okrenuo prema meni i rekao:
”Vidi je kako je dobra, bi li je ti guzio?“
U šoku, nisam ništa progovorio, jer mi se prije niko nikad nije obratio_la sa takvim pitanjima. Upalilo se zeleno svjetlo, krenuli smo i on je dodao: ‘‘Šta bismo mi bez njih, jarane“. Izašao sam iz taksija i dalje u šoku ne shvatajući kako neko može takvo nešto reći, i to još nekom strancu.
Ovako su izgledali moji dani kada sam u procesu tranzicije počeo sa hormonskom terapijom. Sa testosteronom su se desile fizičke promjene pa više nisam zbunjivao ljude, za njih sam postao biološki muškarac. A ja sam u isto vrijeme želio da me percipiraju, i da me ne percipiraju, kao biološkog muškarca.
Razlog za je taj zato što se rodno drugačije ne osjećam i nikada nisam, a i zbog vječite torture kroz koju sam prolazio prije hormonske terapije.
Jesi li ti muško ili žensko?! To je bilo svakodnevno pitanje. I kad bih rekao da sam muško obično mi ne bi povjerovali_e (najčešće su to bili stereotipni heteroseksualni biološki muškarci) i onda bi me šikanirali i psihički zlostavljali iz dana u dan. Sa druge strane, nisam želio da me percipiraju kao stereotipnog biološkog muškarca i poistovjećuju sa svim onim što „ide“ uz tu etiketu i očekuju od mene neke svari koje se podrazumijevaju kao takve.
Nekoliko puta su me istukli, ne zato što sam trans, već zbog toga što su mislili da sam gej.
Prije početka tranzicije bio sam nevidljiv kao trans muškarac, uglavnom me je okolina doživljavala kao biološku ženu iako sam se oslovljavao u muškom rodu. Sada, dok sam u procesu tranzicije, oni_e koji_e me ne poznaju, doživljavaju me isključivo kao biološkog muškarca zbog fizičkih promjena koje su se desile pri uzimanju testosterona (dublji glas, brada, drugačija raspodjela masnog tkiva, porast mišićne mase…) ali ne i stereotipnog biološkog muškarca.
Bitno mi je to što se identifikujem kao trans muškarac, jer želim da radim na vidljivosti trans* zajednice, najviše zbog drugih trans* osoba koje su nevidljive u društvu i kojima treba podrška, jer sam svjestan koliko je težak taj proces.
Proces tranzicije nije počeo onda kada sam krenuo primati testosteron, proces je počeo onoga trenutka kada sam shvatio da se borim za sebe i za svoj identitet, onda kada mi je društvo počelo stvarati pritisak nametajući mi rodno prihvaljivu ulogu za njih, a ne za mene. Meni je 28 godina i ja sam svoj proces tranzicije, tj. svoju borbu počeo kao dijete. Društvo je stvaralo pritisak, ja sam se borio i sa sobom i sa društvom. Svakodnevno, kidanje između mene i njih, činilo se kao da će trajati vječno.
Uspio sam im reći NE i oduprijeti se, nastavljajući svoj proces tranzicije sa coming outom svojoj porodici, odlaskom u drugu državu kod psihijatra, pa kod endokrinologinje i na poslijetku kod hirurga kod kojeg sam nedavno uradio prvu operaciju (rekonstrukciju grudi, laički uklanjanje grudi) i to sve o svom trošku i uz pomoć LGBTIQ zajednice.
Morao sam te procese da obavljam u drugoj državi, jer u BiH ne postoji tim koji se bavi FTM i MTF trans osobama. Proces počinje odlaskom kod psihijatra, i uslovi koji se moraju zadovoljiti je da se barem godinu dana oslovljavam u muškom rodu i da me okolina isto tako oslovljava (što je već bio slučaj), zatim da nemam psihičkih problema i da imam podršku porodice i uže okoline.
Porodica je bila težak uslov, jer još uvijek nisu znali_gooe. Na koncu, poslao sam pismo mami, tati i sestri objašnjavajući cijelu situaciju. Nisam očekivao da će me podržati. Ali, već naredni put kada sam išao na seansu, mama i sestra su krenule sa mnom. Dobio sam ‘dijagnozu’, i nakon endokrinološkog pregleda, počeo sa hormonskom terapijom.
To se desilo prije 3 i pol godine – toliko mi je trebalo da skupim novac, i uradim rekonstrukciju grudi.
Trenutno, borim se sa birokratijom i promjenom ličnih dokumenata. Na njima je još uvijek žensko ime, kao i na diplomi o završenom fakultetu – sa kojom ne mogu ništa, jer to ime ne predstavlja mene i moj identitet. Vrtim se u krug, od institucije do institucije, niko ništa ne zna o tome. U zakonu o promjeni ličnih dokumenata postoji član koji govori o tome da se lični dokumenti mogu promijeniti i u slučaju promjene spola. U MUP-u bi se trebalo sve rješavati uz podnošenje zahtjeva i potvrdi o promjeni spola, ali praksa je očigledno drugačija.
Bez obzira na sve probleme koje sam imao, i koje imam, na uspone i padove, ja sam jako sretan, zadovoljan i – što je jako bitno – ponosan sam na ono što jesam. I kad mi je bilo najteže uvijek sam našao nešto pozitivno što bi mi dalo snage da nastavim, i kad nije bilo ničega, ja sam imao volju za životom i nisam nikad odustao. Sretan sam što sam okružen ljudima koji me vole i koji su uvijek tu za mene i podržavaju me.
Ja sam trans muškarac i živim u Bosni i Hercegovini.
Piše: Aleks Gosto
Preuzeto sa portala Manjine.ba
