Piše: Aleksandar Hemon za Radiosarajevo.ba
Dobrim dijelom prošlog vijeka, homoseksualnost u bilo kojem obliku bila je u najboljem slučaju tretiran kao bolest, a u najgorem kao perverzna degeneracija. Edith Edie Windsor je tada bila mlada i tegobno kontaminirana opšteprihvaćenom pretpostavkom da se jedini ispravni vidovi ljubavi i seksa obavljaju na prostoru između mužjaka i ženke. Imala je nekoliko mladića ali joj, međutim, nikako nisu išli. Krenula je na psihoterapiju u nadi da će se tako ispraviti, da će je liječnik od homosekualnosti izliječiti i izvesti na pravi put ka zdravom heteroseksualnom braku, prirodno pogodnom za razmnožavanje i heklanje. Nije joj, međutim ni terapija išla—uprkos njenim i terapeutskim naporima, privlačnost prema ženama je bila nenadjebiva.
Diplomirala je, preselila se u New York i dobila posao u IBM-u, izlazila je, uzaludno, sa mladićima. A onda joj se jednog dana smučilo, te je nazvala prijateljicu i pitala je da li zna gdje izlaze lezbijke. Prijateljica joj je preporučila nekoliko mjesta u Greenwich Village-u i Edie je počela da se okuplja, što bi se reklo, sa lezbijkama.
Takve je lokale nekad kontrolisala Mafija, na ulazu bi bio izbacivač koji je lezbijke štitio od heteroseksualnih jurišnika (koji nekad vole silovanjem da ispravljaju seksualne neispravnosti). U jednom od njih (The Bagatelle) Edie i Thea Spyer su se našle—pri prvom susretu su toliko plesale da je Edie zaradila rupu u čarapi. “Tijela su nam se slagala,” opisala je Thea kasnije to iskustvo. Thea je bila iz jevrejske porodice koja se prije njemačke okupacije ispalila iz Holandije. Ona je već bila izbačena iz koledža jer ju je čuvar uhvatio (nakon što se sit nagledao) kako se fata sa ženom. Pošto su Edie i Thea već bile u vezama sa drugim ženama, trebalo im je par godina da zvanično profuraju, tokom kojih su često plesale, čak i u prisustvu svojih partnera koji bi već obučeni, čekajući na njih da završe posljednji ples pa da idu kući na spavanje. Tog dana kad su konačno profurale, vodile su ljubav čitavo poslijepodne. To je bilo 1966.
‘Ne odustajte od seksa’
U izvrsnom dokumentarcu o njima dvjema iz 2009. (Edie & Thea: A Very Long Engagement), one su još uvijek očigledno zaljubljene: završavaju jedna drugoj rečenice, zentaju se dok pričaju, a oči im iskre. U filmu gledaju slike (projektovane na kuhinjskom kredencu) koje dokumentuju njihovu ljubav: kuća koju je Edie kupila za Theain rođendan, ljetovanje u Veneciji, antiratni i drugi protesti u kojima su učestvovale, prve gay-pride parade u kojima su stupale, prvi znaci Theaine multiple skleroze (Thea sa štapom, štakama, kolicima), obučene kao mladenci za Halloween 1983—Thea je mladoženja, a Edie mlada.
Još krajem šezdestih, Thea je klekla pred Edie i zaprosila je—Edie je pristala prije nego što je Thea završila rečenicu. Tada, (ne)naravno, nije bilo moguće da osobe istog spola budu zakonski u braku. U državi New York se od 1993. moglo registrovati za domestic partnership—za šta je je možda najbolji prijevod domaća saradnja—što ni u očima zakona, a ni u očima zaljubljenih žena nije bilo ni nalik braku.
Kad je Thea dobila posljednju prognozu koja joj nije davala ni godinu dana života, nisu više mogle čekati da se Sjedinjene Države uhavizaju i uljude, te su skočile do Kanade i tamo se 2007. uzele. Vjenčao ih je prvi otvoreno homoseksualni kanadski sudija. Thea je imala teškoća da Edie na ruku stavi prsten, pošto je njena bolest bila u krajnjoj fazi. Nakon što su se vratile u New York, Thea je izjavila: „E sad mogu umrijeti.“
U dokumentarcu su Edie i Thea u svojim osamdesetim. Nakon četrdeset i kusur godina provedenih zajedno, primjer su daleko najljepšeg braka koji sam sam ja ikada vidio, bilo u životu, bilo na filmu. Pune su života, ljubavi i savjeta poput: „Ne odgađajte sreću!“ i „Ne odustajte od seksa.“ Gledajući njih dvije, sjetio sam se H.L. Menckenove savršene definicije puritanizma: Nepodnošljiva bojazan da bi neko, negdje, mogao biti sretan.
Puritansko ludilo
Thea je umrla 2009. i ostavila Edie svu svoju imovinu. Budući da je tada njihov istospolni brak bio priznat u državi New York, Edie je popunila zahtjev za izuzeće od federalnog poreza na nasljedstvo (estate tax), na koje heteroseksualni supružnici imaju automatsko pravo. Zahtjev joj je odbijen i bila je primorana da plati $363,035, pošto Zakon o odbrani braka (Defense of Marriage Act) koji je američki Kongres u svom puritanskom ludilu donio 1996, definiše brak kao spoj muškarca i žene. Ne bilo joj mrsko, Edie je tužila Sjedinjene Države, ne zbog para, naravno, nego zato što je njena neizmjerna ljubav bila zakonski nipodaštavana.
Serija nižih federalnih sudova je donijela odluke u njenu korist, sve dok njena tužba nije dobacila do Vrhovnog suda. Ove sedmice su Vrhovne sudije i sudinice (koji se većinom mogu opisati kao konzervativni) donijeli odluku u korist Edie, dajući do znanja da Treći član Zakona o zaštiti braka narušava Peti amandman američkog ustava, koji pojedinca štiti od zloupotrebe vlasti. Odluka je de fakto eliminisala zakonsku razliku (na federalnom nivou) između istospolnog i raznospolnog braka, a njene posljedice će biti mnogobrojne, ali, ukratko, fajront je za Zakon o zaštiti braka.
Svaki neljudski sistem zasnovan na političkoj i ideološkoj kontroli uzima sebi za pravo da reguliše pravo pojedinca na postojanje i sreću: od Staljina do Pape, od lokalnih fašista do globalnih fanatika,od puritanskih šupaka u američkom Kongresu do nesposobnih šupaka u bosanskim državnim strukturama (koji se u toj plejadi posebno ističu maltretiranjem novorođenčadi). U borbi za suverenost pojedinca, Edie Windsor je heroj: pobijedila je armije puritanskih šupaka naoružana isključivo ljubavlju.
Tekst u cjelosti preuzet sa portala Radiosarajevo.ba
