Nataša Velikonja je sociološkinja, pjesnikinja, prevoditeljica i lezbejska aktivistkinja. Aktivna je na nekoliko društvenih i kulturnih frontova u Sloveniji: od 1993. aktivistica je gej i lezbijskog pokreta u Sloveniji; bila je članica uredništva časopisa Časopis za kritiko nauku; politička komentatorica za Radio Študent; urednica časopisa Lesbo i osnivačica lezbijske biblioteke i arhiva u Ljubljani…
Piše: Vanja Šunjić
Svjedoci smo turbulentnih promjena u slovenačkom društvu posljednju godinu, polučenih represijom Janeza Janše. Je li ova situacija senzibilizirala društvo i izrodila neku novo solidarnost, može li kroz otpor integrisati queer zajednicu u društvo?
Homofobija je konstanta u slovenačkom društvu. Trideset godina države je i trideset godina različitih pojavnosti i nijansi homofobije, od direktnih do suptilnijih, od namjernog oblikovanja homofobne javnosti do taktika unutar same političke tehnologije. GLBT pokret bio je u stanju odgovoriti na sve ove različite oblike homofobije u svim ovim decenijama, boriti se protiv njih, i tako je i u ovom momentu. Civilno društvo, uključujući GLBT zajednicu, je snažno, ovog puta vlada je desna i konzervativna, pa smo utoliko svjesniji pojavnosti snižavanja standarda prava na ovom području. Izdržat ćemo i ovu borbu.
Zbog Janšine politike ekstremne desnice, ugrožena su i dva prostora tvog stvaranja, Radio Študent, za koji si pisala, i skvot Metelkova, gdje si ustanovila lezbejsku knjižnicu. Koliko pogubljenje ovakvih prostora briše prostore slobode? Zašto aktuelna vlast uništava ove prostore, je li razlog samo ekonomske prirode, ili treba u korijenu sasjeći svaki drugost i kulturu otpora?
Moramo razumjeti, da su obje institucije, Radio Študent i Metelkova, više od puke infrastrukture. One su također i akumulacija politika novih društvenih pokreta ili koncepata proširenog građanstva. Oboje su rezultat konkretnih dostignuća revolucionarnih bitaka, Radio Študent studentskog revolta krajem šezdesetih, a Metelkova predstavlja skup inicijativa, koje su se pojavile u osamdesetima i doprinijele pluralizaciji tadašnjeg socijalističkog sistema. Stvaranjem nove države obje ove kritičke platforme su postale ugrožene, finansijska sredstva Radia Študent postupno su se smanjivala, a Metelkovi je nebroj puta prijetilo rušenje, odvijale su se stalne policijske intervencije, dio Metelkove je i dalje nelegalan i tako dalje.
Aktuelna vlada to samo nastavlja, koristeći manje političkog bontona i više politike izvršenih činjenica, popraćene omalovažavanjem kulture koja živi na Metelkovoj. Ali u stvari, ni ovaj napad nije ništa novo ovdje, i mi smo dobro pripremljeni za njega. Sjećam se da smo mi Metelkovci prije nekoliko godina, ali vlada lijevog centra bila je na vlasti, već imali u rukama plan za obnovu zgrade na Metelkovoj 6, što je u osnovi značilo eufemizam za deložaciju – a tamo gdje je danas naša Lezbejska knjižnica planiran je bio lift.
Kultura društvene i političke kritike koju predstavljaju Radio Študent i grupe koje djeluju na Metelkovoj ozbiljan je problem za bilo koju vlast koja jednostavno ne želi alternativna politička rješenja, već teži hegemoniji, monolitnosti društvenog i političkog prostora, ukratko, pokušava izbrisati bilo kakvo neslaganje. To je više od borbe s lijevom, središnjom ili desnom vladom, to je borba progresivnog civilnog društva s političkom klasom.
Pokret Nisam tražila, koji je nastalo u Bosni kao odgovor na seksualno nasilje nad glumicom Jovanom Joksimović koja je prva progovorila, ali i nad svim ostalim ženama i muškarcima pokrenuo je ovu priču i u Sloveniji. Nedavno je suspendovan jedan profesor na filozofskom fakultetu.
Da, ovo je nastavak senzibilizacije i konkretnih mjera u vezi s neprihvatljivošću rodno zasnovanog nasilja. Još uvijek čekamo sličnu svijest javnosti o nasilju zasnovanom na seksualnoj orijentaciji. Međutim, bojim se da će i ova kampanja biti samo kratkotrajna, da će je polako pregaziti drugi društveni problemi, da će se dogoditi ono što se već toliko puta dogodilo – da će pažnja na diskriminaciju na osnovu spola ili seksualne orijentacije biti samo kratkog vijeka, a onda će se stvari vratiti na svoje stare patrijarhalne staze.
To je najgora stvar u povijesti feminističke borbe: da se moramo stalno baviti istim problemima, da feministička svijest nikako ne postaje opći standard društvenog poretka. Borba protiv rodno zasnovanog nasilja stara je, ali zbog ustrajnosti ovog nasilja nikada nije gotova.
U Bosni se feministička kultura otpora dosta naslanja na AFŽ. U Sloveniji je uveliko prisutna nostalgija koja se ispoljava žalom za prošlim vremenima, no koliko se primjeri dobre prakse integrišu u društvo?
I u Sloveniji se feminizam temelji na antifašizmu, ne može biti drugačije. Istodobno, antifašizam feminizma temelji se i na naglascima takozvanog drugog vala feminizma, to jest, mnogo više je post-strukturalistički, intersekcionalan od jugoslavenskog državnog feminizma: više se pažnje posvećuje antihomofobiji, transfobiji, queer pristup je dosta prisutan, više se pažnje posvećuje i klasnoj situaciji, socijalnom i etničkom i rasnom položaju itd. S jedne strane, dakle, to je nadogradnja socijalističkog feminizma.
S druge strane, mnogi trenutni feministički napori usmjereni su na očuvanje postignuća socijalističkih politika na rodnom nivou, na primjer, pravo na pobačaj, pravo na jednakost u zapošljavanju i obrazovanju. Socijalizam je imao izuzetno visoke standarde ženskih prava, što kapitalistička država problematizira jer su prava povezana s osiguravanjem ekonomske jednakosti. Stoga je ova nostalgija za prošlim vremenima vrlo politička i mobilizirajuća, jer se očituje kao zahtjev za očuvanjem stečenih prava.
Koliko se slovenački književni prostor razlikuje od ostatka Balkana? Kad si zakoračila u književnost, počela participirati na jugoslavenskom književnom prostoru, a danas su nacionalne scene znatno manje. Je li tada bilo mjesta za queer književnost?
Queer sadržaj oduvijek postoji u literaturi, ali većinu vremena je kodiran, prikriven ili postoji kao izolirana epizoda. Istorija književnosti sada postepeno istražuje prisustvo homoseksualnosti u književnim tekstovima iz prošlosti, analizira to prisustvo, formulira istraživačke metode kako ih čitati. LGBT književna kritika i istorijska istraživanja prilično su snažna struja u književnoj nauci.
Ali ipak, ako govorimo o jugoslovenskoj književnosti: u jugoslovenskom književnom prostoru apsolutno nije bilo mjesta za otvoreno homoseksualnu ili queer književnost. Homoseksualnost u književnosti, uključujući i jugoslovensku, postojala je, kao što sam gore rekla, kao prolazan trenutak, često negativno obilježen, ponekad oprezno pozitivan. Imamo nekoliko primjera romana i poezije s homoseksualnom tematikom, ali oni su bili marginalizirani i sigurno nisu bili dio tadašnjeg središnjeg književnog kanona. Ne smijemo zaboraviti da je homoseksualnost u Jugoslaviji dugo bila zabranjena, da su postojali procesi protiv homoseksualaca i da je kazneni zakon predviđao par godina zatvora. U Sloveniji, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Vojvodini homoseksualnost je dekriminalizovana tek 1977, u Srbiji 1994, u Makedoniji 1997, a u Bosni i Hercegovini 1998.
Queer literatura počinje se sistematično objavljivati u kontekstu bivše Jugoslavije u Sloveniji stvaranjem gej-lezbijske izdavačke kuće Škuc Lambda 1991. godine, a 1997. godine pridružila joj se Škuc Vizibilija, fokusirajući se uglavnom na lezbijsko-feminističku književnost, od teorije do književnosti. Sve ove književne platforme bile su dio aktivističkih napora, objavljivanje literature ili osnivanje izdavačkih kuća dio LGBT pokreta. Snažna intonacija LGBT pokreta književnošću u Sloveniji bila je posljedica činjenice da su prve generacije aktivista i aktivistica pretežno bile sastavljene od pisaca, tako da je cijelo vrijeme bio prisutan snažan naglasak na književnosti. Mislim da se nijedan drugi queer pokret u bivšoj Jugoslaviji nije pomjerio u ovom pravcu.
U Bosni i Hercegovini imate najmanje dvije izvrsne spisateljice, Lejlu Kalamujić i Lamiju Begagić. Obe su prevedene na slovenski jezik i objavljene u izdanju naše izdavačke kuće Škuc Lambda odnosno Škuc Vizibilija. Da, nacionalne scene su manje, ali svejedno smo dobro povezani.
Objavila si prvu lezbejsku knjigu poezije u Sloveniji Abonma. Kako si se tada osjećala, znajući da je tvoj iskorak u nekonvencijalni svijet?
Da, zbirka poezije Abonma objavljena je 1994. godine kao peta knjiga Škuc Lambde. Zahvaljujući snazi alternativne kulture u osamdesetima, književni je prostor tada bio visoko senzibiliziran za sve vrste pisanja manjina, uključujući i homoseksualne, tako da je knjiga naišla na odlične kritike, na osnovu ove knjige dobila sam tada pjesnički status od slovenačkog Ministarstva za kulturo, a time i socijalnu i zdravstvenu zaštitu i priliku da stvaram i pišem dalje i da to postaje ozbiljan životni angažman.
Moja odluka da napišem otvorenu lezbejsku poeziju zapravo uopće nije ni bila odluka, već nešto samo po sebi razumljivo: napisala sam lezbijske pjesme, poslala ih u književne časopise, na književne natječaje i bile su prihvaćene bez ikakvih problema. Prvo, u to je vrijeme društvena atmosfera postajala sve sklonija pobuni protiv konvencija, a s druge strane, meni lično nikad nije nedostajalo samopouzdanja da se razlikujem od većine. Lako se snalazim u socijalnim pritiscima, znam ih prevladati, razumijem društvenu strukturu sa svim njezinim represivnim ambicijama, po obrazovanju sam sociologinja, pa sam bila na svim nivoima svjesna u šta ulazim.
Više od potencijalnih negativnih društvenih posljedica, zanimala su me čisto autorska, poetska pitanja: hoću li moći poezijom uhvatiti sentiment koji želim izraziti? Hoće li moj opis ljubavi – jer Abonma je zbirka ljubavnih pjesama – uspjeti pobjeći od klišea i patetike koji se brzo mogu pridružiti ljubavnoj poeziji? Hoću li moći književno opisati ljepotu, ali i poteškoće tog vremena?
Na koje sve probleme si nailazila kao militantna lezbejka? Da li te zvanična slovenačka književna scena anatemisala?
Vrlo različito. Sama slovenačka književna scena uvijek je bila prilično liberalna, nikada nisam imala problema s objavljivanjem tekstova i pjesama. Međutim, bilo je nemalo problema sa održavanjem mog književnog, pjesničkog statusa, od 2000. do 2015. godine Ministarstvo za kulturo je konstantno pokušavalo da ga prekine. U tom su razdoblju u Sloveniji ubrzane neoliberalne politike, uključujući i kulturu, programi u kulturi su umanjeni, željeli su se riješiti što većeg broja samozaposlenih u kulturi, sve su to doživljavali kao nepotreban trošak, i opet, to su radile i vlade lijevog centra i desnice – i tako sam se jako borila da zadržim svoja socijalna prava kao i svoju profesiju u književnom stvaralaštvu.
Otuda i to da sam militantna lezbejka. U ovoj borbi za očuvanje socijalnih prava iz svog književnog statusa pitala sam kolegu Braneta Mozetiča, koji je ujedno i urednik Škuc Lambde i odlično poznaje birokratsku strukturu slovenačke kulturne politike, zašto mi se to događa, zašto me se tako uporno žele riješiti, i odgovorio je, jer si militantna lezbejka. Najvjerojatnije, želio je nagovijestiti da je službena kulturna politika još uvijek homofobna, da se i dalje želi riješiti otvorenih homoseksualnih autora, da je za njih sve što je eksplicitno homoseksualno i dalje problem koji treba isključiti iz tkiva nacije. Ovo je također lijep primjer kako se neoliberalizam lako spaja s konzervativizmom: socijalna prava će biti ukinuta, slijedeći konzervativnu hijerarhiju.
Da li su se u Sloveniji homoseksualna kultura i scena razvijale paralelno, u čemu je razlika?
Homoseksualna scena u Sloveniji potekla je upravo iz kulture i umjetnosti. Prvi Magnus festival 1984. godine naslovljen je kao festival homoseksualne kulture, prikazivao je filmove, izložbe itd., a oko njega se postepeno stvarala scena. Naši scenski događaji potiču i iz specifičnog okruženja alternativne kulture: klub K4, Metelkova, to nikada nisu bila komercijalna mjesta, već prostori sa planiranim i sistematskim njegovanjem novih kultura, muzičkih kultura, novih društvenih i supkulturnih scena, kao i kultura druženja.
Ako navedem samo jedan primjer: radno vrijeme same Lezbejske knjižnice bilo je postavljeno prema radnom vremenu lezbijskog kluba Monokel na Metelkovoj. Ponekad su se klubovi otvarali u sedam navečer, knjižnica se zatvarala u sedam, i tako smo svi koji smo se družili u knjižnici išli zabavljati se u Monokel.
Veza između kulturnih događaja i scene i dalje postoji. Pokret LGBT organizira ogromno kulturnih događaja i scena ih podržava, prisustvuje im, dio su nekog scenskog identiteta. Dakle, ovaj razvoj između kulture i scene zasigurno je paralelan i zapravo slijedi onu izvornu ideju homoseksualnog oslobođenja: homoseksualna osoba nije samo neko ko spava s istim spolom, već svoj identitet ostvaruje i kroz kulturne faktore. Nadam se da će budućnost teći u ovom smjeru, da veza između GLBT kulture i GLBT scene neće biti prekinuta, jer bi to značilo ponovno utapanje u neke druge hegemonije.
Queer književnost na Balkanu je danas vrlo relevantna. Može li ona kao medij ujediniti sve naše borbe i doprijeti do mejnstrima? Treba li biti u mejnstrimu?
Priča s mainstreamom je osjetljiva: društvo postepeno prihvaća homoseksualnost kao činjenicu, ali često zanemarujući same nijanse koje čine homoseksualnost. Poznata su nam barem dva primjera iz teorije koja analiziraju mainstreamizaciju homoseksualnosti: prvi je lezbejski šik, kojeg je artikulirala teoretičarka Laura Cottingham, drugi „homo konzerve“, nakon američkog publicista Richarda Goldsteina. Poanta ovih analitičkih modela je da ulazak LGBT politika i kultura u mainstream značajno smanjuje političku oštrinu i kulturnu razliku samih LGBT politika i kultura, da identitet koji je izvorno vrlo politički, kontrakulturni, konfrontacijski, kritičan, postaje samo dodatak u mozaiku društva i ne predstavlja više političke zahtjeve za promjenom. Ukratko, mainstreamingu se najčešće pridružuje depolitizacija.
Književnost ovdje zasigurno ima smisla, jer doprinosi subjektivizaciji GLBT ljudi, uključujući i političku subjektivizaciju, ali razvijeni politički subjektivitet presudno doprinosi općoj političkoj svijesti, ne padanju u manipulaciju, reakcionarnost. Ukratko, načitanost može dovesti do političkog prosvjetljenja.
Koliko jačanje desnice u svijetu u Evropi dovodi do povećanja homofobije, mizoginije, seksizma i rasizma?
Ono što danas vidimo je pokušaj vraćanja društva u vrijeme prije borbe za oslobađanje različitih manjinskih društvenih grupa: žena, homoseksualaca, lezbejki itd., pokušaj ponovnog uvođenja monolitnog društva i kulture, s jasnom hijerarhijskom vertikalom identiteta. Svi ovi pojmovi koje ste spomenuli – homofobija, mizoginija, seksizam, rasizam – su relativno mladi, oni su alati za prepoznavanje socijalnih razlika, nejednakosti i nepravdi, a suština konzervativnog udara je da oni nestanu iz društva, iz njegovih kognitivnih mogućnosti. Ako imate društvo napravljeno prema konzervativnoj ideologiji, nemate ni rasizma ni seksizma ni homofobije, jer sve ove društvene grupe koje ti konceptu uništavaju, imaju svoje specifično, podređeno socijalno mjesto, koje se ne dovodi u pitanje.
Progresivni pokreti se, naravno, bore za socijalni pluralizam, heteronomiju, sa neophodnim predznakom jednakosti. Šteta je što su istočnoevropska društva pogrešno shvatila koncept demokratizacije, prihvaćajući ga kao pravilo većine, a ne kao suživot jednakopravnih. U ovom trenutku, LGBT pokret može ponuditi mnogo općim progresivnim borbama za socijalni pluralizam, jer imamo iskustva i koncepte kako razbijati monolitno društvo.
