Naučni aktivizam u borbi za humanije društvo

12. 10. 2005

Zlatiborka Popov-MomcinovicU razgovoru sa Eminom Bošnjak, sociologinja Zlatiborka Popov-Momčinović za portal Lgbt.ba govori o istraživanjima koja se tiču LGBT osoba, politikama identiteta i nacionaliz(a)ma te pozicijama LGBT pokreta u bh. društvu.

Zašto je važno vršiti istraživanja koja se tiču LGBT osoba, njihovih prava, kulture i svakodnevnice, i njihove povezanosti sa drugim društvenim fenomenima?

Ovo je važno iz više razloga. Najpre, zbog činjenice da se radi o marginalnoj društvenoj grupi koja u BiH nerijetko ima ograničen pristup osnovnim ljudskim pravima. Ova ograničenja u pristupu i uživanju u temeljnim ljudskim pravima su djelimično povezana sa tzv. outovanjem, tj. javnim “priznanjem” vlastite drugosti tj. seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta, ali i sa konstruktima zajednice ili pojedinih društvenih grupa ili pojedinaca_ki koji_e “pretpostavljaju” da je neka osoba LGBT pa joj iz tog razloga uskraćuju određena prava ili joj to navodno ne spore, ali je pri tome licemjerno socijalno bojkotuju i indirektno zabranjuju ili uskraćuju vidljiv apel za jednakopravnost.
A da bi se LGBT osobe osnažile i omoćale, a uživanje u pravima je uvijek povezano sa moći da u određenim pravima uživate odnosno, da se za njih borite, one trebaju biti “priznate” kao takve. To priznavanje se dešava i kroz, između ostalog, naučni diskurs i istraživanja koja zapravo priznaju da u društvu postoje LGBT osobe, da je heteroseksualnost normativno konstruisana, a ne faktička stvar. A znamo kako završavaju norme koje ne odslikavaju društvenu stvarnost i heterogenost i ne omogućavaju zadovoljavanje različitih društvenih potreba.
Kada je riječ o kulturi i svakodnevnici LGBT osoba, ovaj aspekt je vrlo značajan jer izmiče ljudskopravaškim paradigmama koje su često formalne i ne idu dublje u sadržinu problema. Jer, s jedne strane, treba podvući čuvenu sintagmu da je “lično političko”, da su nasilje i uopšte isključenost koju osoba intimno doživljava i proživljava ne njena lična stvar već društveni problem; a s druge da se kroz upoznavanje nečije kulture i svakodnevnice upostavlja tzv. efekat kontakta koji doprinosi razbijanju različitih stereotipija i predrasuda.

Možete li nam ukratko predstaviti istraživanje na kojem trenutno radite?

U proteklom periodu sam bila uključena u istraživanja koje je sprovodio Heinrich Boell Stiftung , ured u BiH, u saradnji sa lokalnim partnerskim organizacijama – Sarajevskim otvorenim centrom i Fondacijom CURE, a koja su se ticala ispitivanja stepena homofobije u društvu (kvantitativan aspekt), kao i sticanja dubljeg uvida u položaj LGBT populacije u različitim sektorima (kvalitativan aspekt). Sada sam se, da se tako izrazim, osnažila, pa i usudila da idem korak dalje, tj. da iskoračim u analize koje se baziraju na kritičkoj teoriji diskursa koja teži da de(kon)struiše povezanost između narativnih konstrukata i nejednake distribucije moći tj. da language-in-use shvati kao dio društvene prakse. Ovaj pristup takođe teži da prodre u simplificirane slike svijeta koje se baziraju na onom “tipičnom”, a iza kojih se kriju pretenzije na normativnu ispravnost kroz ukrštanja onog što je eksplicitno rečeno sa semantičkim i pragmatičkim pretpostavkama koje takođe pozivaju da se nešto uopšte pretpostavi kao dato i zadato. To uključuje analizu aktera_ki, aktivnosti, oblike interakcije, jezičke forme, institucije, kontekst, vrijednosti…
Takođe, u saradnji sa koleginicom iz Švedske radim na tekstu za zbornik Religious and Sexual Nationalism in Eastern Europe: Theorethical and Empirical Perspectives. Tu ćemo se fokusirati na participaciju manjinskih glasova u javnoj debati o religiji i homoseksualnosti, i na nijanse koje često ostaju “izgubljene” zbog dominacije mainstream argumentacije. Ovakvo jedno koncipirano istraživanje će otvoriti skrivene niše koje će ukazati da postoji pluralitet glasova kada je o LGBT tematici riječ, a koji u postojećem kontekstu ostaju prilično zatomljeni i nedovoljno vidljivi.
Ovaj svoj naučni “aktivizam”, da se tako izrazim, vidim kao oblik svog outovanja u borbi za humanije, pravednije društvo.

U fokusu Vašeg trenutnog istraživanja su homofobija, nacionalizam, etnopolitika i načini njihovog preplitanja. Kako se sukobljavaju politike na kojima počivaju nacionalizam(izmi) sa politikama identiteta?

Ove politike se dijelom prepliću, jer je i u nacionalizmu fokus na tzv. nacionalnom identitetu. Ali su i isključujuće jer nacionalizam ima pretenziju da određene razlike i specifikume drugačijih identiteta “izbriše”, učini nevidljivim ili da ih proizvede kao nepoželjne pod plaštom zaštite nacionalnih interesa koji se poima kroz okvire nacionalne viktomologije. Nacionalizam, tačnije etnonacionalizam, budući da se na našim prostorima nacionalizam bazira na mitu o zajedničkom porijeklu i funkcioniše u formi zajedničarenja koje je slijepo za Drugo i Drugačije, u strahu od vlastite entropije posmatra druge identitete kao nešto strano pa i neprijateljsko. Etnonacionalizam teži da zahvati biće u cjelini i kroz vlastitu etnonacionalnu retoriku koja opstaje metodom ponavljanja i “večnog vraćanja istog” završava u banalnosti, neukusu i na koncu u tragediji jer se zbog navodne zaokruženosti nacionalnog identiteta u tradicionalizmu koji ne dozvoljava kritičko preispitivanje društveni procesi posmatraju ciklično, fatalistički i stradalnički. Tu nema mjesta za politiku pojmljenu kao vita activa – tj. za političko djelovanje koje se bazira na iskoraku iz postojećih političkih okvira. Jer, dok je jedna Hannah Arendt na tragu grčke političko-filozofske misli jedino politički život shvatila kao istinski aktivan život koji proizvodi novum, etnopolitičari politiku svode na usud biologije čiji je glavni cilj reprodukcija ljudske vrste, tačnije određene etničke (pod)vrste. Otuda dolazi ta silna galama o ugroženosti vlastite (pod)vrste, a koja negira princip ljubavi prema bližnjem kao snažan, kreativni ljudski osjećaj svodeći je na samo jednu funkciju – etnonacionalnu reprodukciju.

Čini se da se LGBT pokret(i) nalaze između dvije ideološke pozicije: želje za jednakom uključenošću u društvo kakvo jeste i drugog, više antagonističkog zahtjeva za prevazilaženjem rodnih i seksualnih normi koje ustoličuju homofobiju. Koja Vam se pozicija čini smislenijom u bh. kontekstu?

I jedna i druga pozicija mi se čine smislenom. Sve zavisi od perspektive i strategije kako dostići ideal društva u kojem nema mjesta za diskriminaciju. Ako idemo strategijom korak po korak, smislenije bi bilo težiti najprije za jednakom uključenošću u društvo, a potom se postepeno okrenuti strategijama koje teže da “razmontiraju” heteronormativnost i njegovu banalnu, dihotomnu strukturu pogleda na stvarnost. Opet, ovakva strategija može da otupi kritičku, kontrakulturnu oštricu koja karakteriše feminističku i queer teoriju i poziciju, da je kooptira, da ne kažem potkupi politikom administriranja različitosti. Druga pozicija otvara prostore za radikalnu de(kon)strukciju postojećeg i uopšte svih oblika isključenosti, marginalizacije i deprivacije. No ona zahtijeva postojanje neke kritičke mase, ne samo kod LGBT populacije već i npr. kod akademske i šire zajednice, i veću povezanost da drugim, progresivnim društvenim pokretima (kao što su feministički, ekološki…), ali koji nažalost nisu još dovoljno profilisani u bh. socio-političkom realitetu.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

Kontaktirajte nas!