Neka nova muzika: „Desetine i stotine mladih ljudi koji plešu potpuno oslobođeni, živeći svoje stilove, identitete i autentične živote“

Mnogo pažnje je posvećeno emocijama, anksioznosti, depresiji i različitim mentalnim stanjima i osjećanjima koje nove generacije kroz muziku mnogo bolje komuniciraju, za razliku od ustaljenih patronizirajućih obrazaca iz popularne muzike.

Izvor: Facebook, Instagram
Izvor: Facebook, Instagram

PIŠE: Vanja Šunjić

 

Krilatica kaži mi šta slušaš i reći ću ti ko si je nekada imala daleko veće uporište u društvenim odnosima nego danas, pa su se ljudi, na osnovu toga šta slušaju autovali, udruživali, razmjenjivali i plagirali tvrde nosače zvuka, prelazili stotine kilometara da odu na koncert omiljenog benda, podizali revolucije, ili jednostavno ostajali da slušaju muziku koju vole.

Danas, u vrijeme Interneta, YouTube-a, različitih streaming platformi i u trenutku kada je muzika dostupnija nego ikad, a žanr kao takav gotovo izumro, muzika ima mnogo manji uticaj na formiranje identiteta kod mladih ljudi. Na Balkanu je to posebno izraženo, jer nakon raspada Jugoslavije, kod nas se identitet veže a priori za vjersko i nacionalno, isključujući sve druge društvene sastavnice i preferencije, koje bi mogle biti itekako snažan kohezivni faktor među mladima.

Osim što žanr kao takav izumire i većinu stvari koje slušamo je teško strogo žanrovski odrediti usred miješanja muzičkih stilova, i sami tekstovi mejnstrim muzike su se svojevrsno zaokrenuli, pa u popularnoj muzici kao motive osim neuzvraćene ljubavi, najopjevanijeg motiva otkad je svijeta i vijeka, vrlo često uočavamo žestoke momke, brza kola, lude provode, objektivizaciju ženskog tijela i seksualnosti. To je svojevrsna posljedica individualizma, odnosno slobode, prava i društvene emancipacije pojedinaca koje su u esenciji ideologije liberalizma i kapitalističke demokratije, koja podozrivo gleda na bilo koja stremljenja kolektivističkog tipa. I to nije slučaj samo kod nas.

Muzika koja nastaje na margini je angažovana, ali je njen domet daleko manji. Ono što je posebno vrijedno pažnje u tom segmentu je val koji se na Balkanu počeo formirati u drugoj polovini druge decenije novog milenijuma. Neki to nazivaju novi val, što je svojevrsna zamka, budući da je novi val globalno, a i ovdje bio strogo stilski i žanrovski određen i imao je jasnu agendu. Muzički val koji pokušavam opisati, a upadam u terminološke i konceptualne zamke je sporadičan primjer, nešto što je nastalo kao otpor popularnoj muzici kod nas. I žanrovski ga je teško odrediti, možda bi kišobran alternativni pop (alt pop) bio nešto što najbolje opisuje ovaj muzički fenomen, s primjesama rock-a, punk-a, synth pop-a, pa i folka, uz neizostavan vizuelni izričaj koji je na granici performansa, uz mnogo šljokica, kozmetike i queernessa, koji razbijaju sve heteronormativne pretpostavke i otvaraju prostor za različite identitete i slobode.

Za razliku od novog vala koji je bio eksplicitno angažovan i društveno kritičan, muzički fenomen koji pokušavam opisati je više zatvoren i introspektivan, pa su društveni fenomeni i problemi provareni kroz iskustvo pojedinca, a nisu samo taksativno nabrojeni. Mnogo pažnje je posvećeno emocijama, anksioznosti, depresiji i različitim mentalnim stanjima i osjećanjima koje nove generacije kroz muziku mnogo bolje komuniciraju, za razliku od ustaljenih patronizirajućih obrazaca iz popularne muzike, ona je kao srna ranjena, a on će, da bi utalio bol, polomiti čaše od kristala.

Odlikuje ga i velika autoironija. Odmah mi naumpadaju stihovi kultnog benda Svemirko, koji je na neki način i zakotrljao ovu priču. Ja sam samo seljak iz Đakova/Kut u kraju WC-a, odmičući se od položaja macho muškarca, koji mora da bude snažniji od žene, završavajući Ja sam kralj WC-a/ Ti si žena zmaj.

Bend Đutko i plodovi zemlje, za koje imamo dojam da su prije dolaska na svirku uistinu parkirali mehanizaciju i izašli iz svojih bašta nimalo se ne libeći toga, nepovratno mijenja sliku sela kao nezanimljivog i neinspirativnog mjesta koje nije vrijedno pažnje i s kojeg je sramota doći u veliki grad, gurajući pomalo prst u oko tom gradu, u kojem je sve sterilno i jednolično.

Luka Rajić, sanjivi queer dječak u krep tkaninama ženskih boja kroz svoj stil i muziku potpuno ruši heteronormativne standarde i raskida s toksičnim maskulinitetom kao i Fantom (Petar Wagner) koji progovara o mladalačkim vezama, bez tipične muške nadmenosti Barbara, možda smo bili previše blizu neba mi/Barbara, oprosti mi.

Bend koji kroz svoju muziku dosta tematizira mladalačke veze, uprkos spočitavanjima da kroz tekstove i spotove objektivizuju žene je i pančevački dvojac u šljokičastim sakoima bez košulje ispod, Buč kesidi. Ovo ste radili već, pijan je bio i pre/Jedna te pogrešna reč vodi u površan seks/Vodi me, nebitno gde, jutro razoriće sve/Jutro dotući će te, buđenje je najgore. Ma koliko se stidjeli toga i htjeli to da potisnemo, svako od nas je bezbroj puta završavao u ovakvim situacijama, a kad se to pretoči u stihove, nekako lakše padne.

Ono što me nagnalo da pišem ovaj tekst je dvojac Dolores i singl Džejn. Pa on je zaljubljen u tebe Džejn/I ne znam zašto ti to smeta jer/To su samo dečaci/To su samo dečaci/Sad su dečaci porasli koji precizno opisuje naše patrijarhalno društvo i odnos dječaka prema djevojčicama. Dječacima je mnogo toga dozvoljeno jer su samo dječaci. Kad dječaci porastu, zbog normi koje su usvojili, njima će biti prihvatljivo i da budu nasilni, kako bi dobili ono što im, kako oni smatraju, pripada.

Iako je ovo samo djelić bendova i tema koje sam izdvojila prema vlastitom nahođenju i muzičkom senzibilitetu, jako su važni i značajni kao i ostatak ove scene, jer na jedan novi način progovaraju o identitetima, ljubavi, queernessu, odrastanju i svemu onome što jednu mladu osobu prati na tom putu. Većinu ovih stvari producira label više manje zauvijek iz Zagreba, a muzika se stvara i izvodi diljem zajedničkog kulturnog prostora i ima tendenciju da uslijed pojave novih bendova i pojedinaca_ki i sve više publike, počne zauzimati ozbiljno mjesto u našem mejnstrimu. Ono što je posebno značajno u svemu tome jeste i da su nastupi ovih bendova katarzični. Desetine i stotine mladih ljudi koji plešu potpuno oslobođeni, živeći svoje stilove, identitete i autentične živote. Još samo da je tako svaki dan.

Možda je ova muzika i visok stepen osviještenosti izvođača_ica i publike, kao i percepcija i uvažavanje sebe i onih oko sebe, dobar kohezivni faktor i predispozicije za neke buduće revolucije novih generacija stasalih u liberalnom kapitalizmu koji prati individualizam, u kojem je oduzeta svaka pretpostavka zajedništva i solidarnosti.

 

 

 

Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

Kontaktirajte nas!