Marieke Lucas Rijneveld, Nelagoda večeri, prevela Maja Weikert, Sarajevo: Buybook, 2020.
Piše: Vanja Šunjić
Iako sam knjigu Nelagoda večeri kupila s prvim snijegom u Sarajevu, čuvala sam je za čitanje tokom praznika na selu, kako bi moj vlastiti eskapizam i ruralna atmosfera doprinijeli tome da još bolje osjetim Jas i sve ono kroz šta prolazi odrastajući, suočavajući se sa životom, smrću i svime onim što prati tu nit između dvije krajnosti, u potrazi za samom sobom: Ja ne čeznem za sisicama, ne znam da li je to čudno. Ne čeznem ni za dječacima, nego za sobom, ali to se ne smije izbrbljati, isto kao ni lozinka za Nokiju, da te niko neočekivano može dešifrirati.
Marieke Lucas Rijneveld u proznom prvijencu za koji su 2020. nagrađeni prestižnom nagradom Međunarodni Booker još jednom potvrđuje koliko su djetinjstvo i naznake tranzicije u odraslost traumatična doba. Budući da Rijneveld za sebe koristi rodno neutralnu zamjenicu oni, odmah na početku čitatelji_ce postavljaju određena očekivanja i pomijeranja granica kad su u pitanju rod i seksualnost, što donekle ova knjiga i opravdava.
Zašto nam je Bog oduzeo našeg najstarijeg sina.
Nelagoda večeri je priča o raspadu porodice iz očišta djevojčice koja tek jedva uspijeva da razumije svijet i pravila po kojima on funkcioniše. Svoje dileme pokušava razriješiti kroz navike životinjskog svijeta koji joj je itekako blizak, budući da živi na mliječnoj farmi u Nizozemskoj, a njeni roditelji su ponekad pažljiviji prema stoci od koje žive nego prema njoj, njezina dva brata i sestri: Čak i danas, u nedjelju, veterinar je kod nas; ali kad smo golih stražnjica ležali na prostiraču u kupatilu s toplomjerima u anusu, čekalo se do ponedjeljka.
Kad najstariji sin Mulderovih Matthies strada na klizanju, pobožna porodica počinje propitivati vlastita vjerovanja i svi nose određeno breme krivnje o kojemu ne govore, kao ni o mrtvima.
Kroz vješto ispisane dijaloge i dočaravajući atmosferu u kući i na farmi, Rijneveld slika hladnu porodičnu atmosferu, depresiju i otuđenost protagonista_kinja. Majka svaki dan sve više i više mrša, za to krivi ukućane i potreban joj je i najmanji razlog da prestane jesti, otac je odsutan i kad je tu, djeca ne dobivaju obroke na koje su navikli, majka ih više ne mazi i ne grli. U toj atmosferi djeca grade vlastiti imaginarij na tavanu kuće i vješto ga skrivaju od roditelja, jer zabava, muzika, igra, otkrivanje tijela i seksualnosti su stvari koje su suprotstavljene s onim što propovijeda Biblija, prema kojoj je Jas vrlo skeptična, shvatajući da postoje dva načina kako se izgubi vjera: Neki ljudi izgube Boga kad nađu sami sebe, neki ljudi izgube Boga kad se sami izgube.
Jednom želim k sebi samoj.
Od smrti brata dva dana prije Božića, Jas se uvlači u svoju crvenu jaknu koja postaje brana između nje i svijeta, ljuska koja je štiti od virusa i bolesti, pogleda, pogrda i postaje neodvojiva stavka njezina identiteta. U jednom trenutku, budući da nema mnogo prijatelja, krastačama koje čuva ispod radnog stola govori: Mislim da sam kao Samson, ali moje moći nisu u kosi, već u mom kaputu. Bez kaputa postat ću rob smrti. Razumijete li to?
U džepove jakne Jas ostavlja sve što nađe, krhotine kasice, brkove zeca, žabe krastače, svrdlo za sir… osim što njeni džepovi postaju sve puniji zbog opsesivnog sakupljanja stvari, zbog loše probave njen stomak je sve nadutiji. Na trenutke je moguće osjetiti bol u njezinom tvrdom stomaku koji se krije ispod kaputa, čiji vonj se širi okolo. Kad bismo barem mogli osloboditi naša tijela od nas samih, od ljage koja je na nama.
Kod Jas kroz opsesivno sakupljanje stvari i druge postupke koji ukazuju na OKP uočavamo Analni karakter ličnosti, prema Frojdovoj Teorija psihoseksualnog razvoja, čiji je jedan od uzroka loš odnos s roditeljima koji su emocionalno osakaćeni i zanemarivali su djecu usljed tradicionalnog odgoja i poslova na farmi. To se manifestuje i kroz grubost u dječjoj igri kroz koju troje preostale djece Jas, Obbe i Hanna (tri kralja) spoznaju sami sebe, granice i zadovoljstva vlastitih tijela, ozljeđuju jedni druge bez imalo empatije u incestuoznim scenama, izgovarajući fraze o žrtvi, koje su čuli od starijih. U tim trenucima ne postoji osuda, niti osjećaj podčinjenosti i nepravde, nego svi zajedno, divlje i sirovo prihvataju igru, osjećajući se nadmoćnim zbog novog iskustva.
Dolazim, dragi Matthies!
Iako je Jas pokušala da prihvati maštariju mlađe sestre Hanne o izbavitelju koji će doći po nju i odvesti je s porodične farme i u toj ulozi vidjela mnoge muškarce, od muzičkih zvijezda do veterinara koji joj se osmjehivao kad bi dolazio na imanje da liječi telad, poklekla je pri spoznaji da će otac s nje skinuti jaknu i odlučila da dođe Matthiesu.
Marieke Lucas Rijneveld su ispisali uvjerljiv i emocionalno istinit zapis o odrastanju, iako se s vremena na vrijeme osjeti nedosljednost u spoznaji svijeta glavne protagonistkinje koja nekad djeluje mnogo starija nego što zaista jeste, ili otkriva stvari za koje nas je već prije uvjerila da ih zna, što je zamka svakog djela pisanog iz dječjeg očišta, no ovaj put ne umanjuje čitalački doživljaj. Jezik koji Lucas Rijneveld koristi je vrlo blizak mlađoj generaciji publike kao i popkulturni elementi koje spominje, a koji čitatelje_ice čine još bližim protagonistima_kinjama romana, premošćavajući jaz između nas i nekog dalekog tradicionalnog mjesta na sjeveru, za koje, dok ne pročitamo knjigu, ne vjerujemo da postoji.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
