Prvi put sam postala svjesna krhkosti svojih roditelja još kao djevojčica. Igrala sam se ispod grane jorgovana koja je bujnim cvatom padala sve do zemlje i vrta prepunog cvijeća – pijesak je bio moj svijet, a ja sama i zaštićena u tom raju na zemlji. Gledala sam prema terasi tog snažnog čovjeka kojeg zovem tata, u malenoj sam ruci držala lutkicu kojoj sam dala ime Laura, i tad se misao pojavila, na toplom danu, uz lagani vjetar i mirisno cvijeće – Smrt.
Laura nikad neće umrijeti, ona je od plastike, i neće ostariti, a moj otac, koji stoji na terasi i zove me da jedem, će nestati. Moj maleni dječiji svijet se uništio s tom spoznajom. Nisam reagirala od te svjesnosti da smrt nikoga ne ostavlja – sakupljačica ljudi na mjestu zvanom Zemlja. Ono što je moj dječiji mozak mogao uhvatiti, u bizarnostima i strahovima koji su me preplavljali, je bilo da tata mora živjeti još, barem dok ne napunim 13 ili 15 godina. Počela sam plakati. Uhvatila sam lutku za bijelu kosu i trgala je iz njenih plastičnih rupica na umjetnoj glavi. Oštrom granom sam joj probila obraze, nos i ružičaste usne, a oči sa trepavicama sam izbila komadićem kamenja dok se nije sva izobličila. Ruke, noge, haljinicu sve sam joj kidala i oduzela kao što je meni misao o gubitku oduzela tatu. Plakala sam tiho znajući da ne smiju vidjeti lutku. Otkopavala sam joj grob malenim rukicama ali snažno i odlučno – mrtva je.
Na terasi, za ručkom upitala sam ga – Tata hoćeš li živjeti još dugo dok ja ne budem stara? – On je kao pravi otac meni, svojoj maloj djevojčici rekao da hoće, da će biti djed mojim unucima, da ću biti prava žena i da će on biti tu kad se sve to dogodi. Nisam više plakala. Mama i tata će živjeti dok se ja ne udam i ne rodim im unučad, a tad sam odlučila, možda duboko u svijesti traumatizirana spoznajom o smrti, gubitku i nestajanju, da se to nikad neće dogoditi i tako ću ih zauvijek imati.
Prošlo je mnogo godina otada. Žena sam. Nemam brak ni dijete, a moji roditelji ne pate za unučadima. Preživjeli su do danas, a svaki dan umire toliko ljudi u svijetu.
Nesreće, bolesti, ubojstva, samoubojstva pa kad dočekaš novi dan na Zemlji to zaista treba doživjeti kao čudo i sjetiti se svih onih koji su otišli i upravo odlaze sa našeg svijeta, za koji tako čvrsto vjerujemo da će trajati vječno. Ali vječnost leži s druge strane, kakva god ona nekome bila. Danas sam mudrija, pomirena sa stvarnošću i sa strahom, koji se nekad javi, da ću nekoga ili nešto izgubiti. Imam posebnu tehniku koja mi pomogne u svemu tome – zamislim da vrijeme protekne ispred mene velikom brzinom i onda sve djeluje manje, beznačajnije, nestvarno. Kad se nerviram radi neke situacije samo je prepustim vremenu, jer vrijeme liječi sve a najbolje bolest zvanu život.
Smijem se sebi i sjedim sa svojom djevojkom u parku, jedemo bademe i slatkiše. Dan je isti kao nekad – okružuje nas cvijeće, ljudi, a sunce grije naše zaljubljene obraze i pomaže hormonima sreće da ljubav cvate još više. Gledala je u mene i ja u nju, smijale smo se, razgovarale i tračale. A onda me pitala iz vedra neba – Hainsia, šta ako te izgubim? – Ništa ljubavi. Nemoj izgubiti sebe.
Piše Hainsia Olindi
