LGBT populacija: Broj osoba homoseksualne orijentacije ne raste, on je konstantan kroz vrijeme i prostor, raste samo njihova javna vidljivost
Iako će i danas LGBT aktivisti i aktivistkinje u BiH ponegdje čuti pitanje: pa dobro, koliko postoji tih LGBT osoba, deset ili dvadeset, činjenica je da se ukupna atmosfera bitno promijenila od 2008. godine. Uprkos tome što prvi Queer Sarajevo festival nije do kraja održan, što je pokazalo lice i naličje homofobne sredine, što su pojedini mediji pozivali na linč LGBT zajednice i svih onih koji su odlučili pružiti podršku uspješnoj realizaciji festivala, istina je da više nikada ništa neće biti isto
Prije dvije godine, Hose Benitez, gradonačelnik peruanskog grada Huarmeja, prilikom otvaranja vodovoda izrazio je sumnju da je voda iz česme uzrok porasta broja homoseksualaca zbog visoke koncentracije stroncija koji snižava nivo muških hormona i zbog kojeg u Tabalososu, odakle stiže voda za piće, ima 14.000 homoseksualaca, te se uplašio da će se isto desiti i sa njegovim gradom.
Primjer iz dalekog Huarmeja mogao bi zvučati anegdotski ili poslužiti kao povod za smijeh kada bi to bio usamljen slučaj zaključivanja. I u Bosni i Hercegovini nerijetko ćemo naći primjere na osnovu kojih se stiče utisak kako raznorazni vanjski utjecaji determinišu seksualnu orijentaciju, te kako je broj osoba homoseksualne seksualne orijentacije u porastu.
Broj osoba homoseksualne orijentacije ne raste, on je konstantan kroz vrijeme i prostor, raste samo njihova javna vidljivost.
Procenti
Prvo veliko istraživanje na ovu temu uradio je američki naučnik koji se smatra osnivačem seksologije, Alfred Kinsey, sredinom 20. vijeka i rezultate do kojih je došao objavio je u svoje dvije studije: Seksualno ponašanje muškarca(1948.) i Seksualno ponašanje žene (1953). Kinsey je došao do zaključka da je 37 posto muškaraca u SAD doživjelo orgazam sa drugim muškarcem u periodu poslije adolescencije, a da je 10 posto muškaraca ekskluzivno homoseksualne orijentacije.
Procenat žena je nešto manji i kreće se od dva do šest posto po različitim grupama. Iako je Kinseyevo istraživanje ubrzo naišlo na kritiku zbog korištene metodologije i kasnija revizija tog istraživanja, iz 1979. godine, pokazala je gotovo iste rezultate. Različita savremena istraživanja pokazuju različite podatke. Ipak, uzeto uopšteno, podaci koje navode anti-gej grupe obično se kreću od oko jedan posto, dok se procenti koje citiraju LGBT organizacije kreću oko 10 posto.
Mainstream mediji obično navode podatke po kojima ima oko šest posto osoba homoseksualne orijentacije u društvu. Godine 2006. urađena je procjena o broju gejeva i lezbejki u SAD na osnovu broja gej i lezbejskih porodica. Procenti se razlikuju od države do države, kao i od grada do grada, i kreću se od 1,5 posto u New Carolini, do 16,6 posto u Kaliforniji.
Godine 2010., u isto vrijeme kad su se Peruanci plašili homoseksualnosti kao posljedice vode iz česme, u jednim bh. dnevnim novinama tekst je počinjao ovako: “U našoj državi ima sve više homoseksualaca. To je pokazala i nedavna studija Zavoda za javno zdravstvo FBiH o rizicima od zaraze HIV-om, u kojoj je anketirano 248 muškaraca koji imaju seksualne odnose s osobama istog spola. Zabrinjavajući je podatak iznesen u istraživanju – najmlađi homoseksualac stupio je u seksualne odnose kada je imao samo 12 godina.”
Destruktivna kritika
Ovaj i slični tekstovi doprinose stvaranju atmosfere pošasti homoseksualnosti, na osnovu istraživanja koja su imala drugačiji cilj izvodi se zaključak kako je homoseksualnost u porastu te navodi primjer seksualnog iskustva dvanaestogodišnjaka kao izdvojen primjer, bez posmatranja ukupnog stanja izostanka elementarnog seksualnog odgoja uz zaboravljanje maloljetničkih trudnoća i stupanje u seksualne odnose heteroseksualnih parova u osnovnoškolskom uzrastu.
U spomenutom tekstu još stoji: “Prema računici primijenjenoj na ukupan broj stanovnika, ima od 15.000 do 150.000 homoseksualaca! Poznato je da se svake godine u glavnom gradu BiH, daleko od očiju javnosti, priređuje skup kojem prisustvuju i poznate ličnosti homoseksualne sklonosti, oženjeni muškarci i drugi.” Navedeno ponovo indirektno implicira kako se zahvaljujući organizovanim skupovima pridobijaju homoseksualci.
Pisati o “rastu broja homoseksualaca” je jednostavno glupost, loše i neprofesionalno novinarstvo. Broj homoseksualnih osoba je stoljećima isti u udjelu opće populacije, pa nema što rasti. Drugačija je veća vidljivost LGBT osoba, što ne znači da ih je više nego prije, već da više njih nema namjeru provesti svoj život između četiri zida i u stidu kao prije.
Donekle opravdanje može biti što je riječ o relativno novoj tematici, koja traži poznavanje ispravne terminologije, a i dužnost aktivista treba biti edukacija medija po tim pitanjima. To ne znači da novinari nemaju sami odgovornost poznavati tematiku o kojoj pišu, pa primjerice ne koristiti nepostojeću riječ “homoseksualizam” nego ispravnu “homoseksualnost”. Odnosno, ako se insistira na korištenju “homoseksualizma”, neka se onda počne govoriti i pisati “heteroseksualizam” a ne “heteroseksualnost” – kaže Gordan Duhaček, gej aktivista i autor romanaDestruktivna kritika i druge pederske priče dodajući kako je medijska reprezentacija LGBT osoba jedan od ključnih aspekata borbe za ravnopravnost jer je nevidljive ljude lako ignorisati i još lakše diskriminisati.
Homofobni čitatelji
Bez sustavne prisutnosti specifičnih problema LGBT populacije u medijima, a još više u svakodnevici ljudi, zasigurno neće doći do promjene na bolje. Ipak, ne treba biti iznenađen i negativnom reakcijom medija, naročito onih koji naginju senzacionalizmu, s obzirom da je većina medijskih konzumenata na Balkanu, budimo realni, homofobna. Ali i samo pisanje, pa i negativno i neprofesionalno, o pederima i lezbijkama stvara promjenu, jer onemogućava ljudima ignoriranje te tematike.
Novinarski profesionalno, pa i afirmativno pisanje o LGBT temama zna razljutiti homofobne čitatelje, koji progovaranje o homoseksualnoj tematici samo po sebi proglašavaju “nametanjem”, jer bi da se o svemu tome uopće ne priča, a kamoli da se nešto učini na smanjenju diskriminacije i agresije prema LGBT osobama, zaključuje Duhaček.
Iako će i danas LGBT aktivisti i aktivistkinje u BiH ponegdje čuti pitanje: pa dobro, koliko postoji tih LGBT osoba, deset ili dvadeset, činjenica je da se ukupna atmosfera bitno promijenila od 2008. godine. Uprkos tome što prvi Queer Sarajevo festival nije do kraja održan, što se pokazao lice i naličje homofobne sredine, što su pojedini mediji pozivali na linč LGBT zajednice i svih onih koji su odlučili pružiti podršku uspješnoj realizaciji festival, istina je da više nikada ništa neće biti isto. Broj homoseksualnih osoba u Bosni i Hercegovini nije porastao, ima ih isto onoliko koliko ih je bilo i ranije, ali je porastao broj onih koji neće ćutati zbog diskriminirajućeg upitnika prilikom dobrovoljnog davanja krvi, koji neće tolerisati homofobnu bibliotekarku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu dok prijeti studentici, porastao je i ima tendenciju rasta broj osoba koje s radošću posjećuju vikend LGBT festivale i promocije u organizaciji Sarajevskog otvorenog centra i svakim danom je sve više onih koji neće živjeti dvostruki ili život u samoizolaciji zbog toga što se zaljubljuje u osobu, a ne u muškarca ili ženu.
(Tekst nastao u okviru projekta koji realizuju Sarajevski otvoreni centar i Internews)
Pišu: Kristina Ljevak i Jasmina Čaušević
Tekst preuzet iz magazina Dani
