Piše Jasmina Čaušević
„S vremena na vrijeme prevrnuo bi se neki čamac pun migranata. Tijela migranata bi izvukli iz vode i poredali jedno uz drugo na plaži, a oko njih bi se okupili novinari koji su dolazili da napišu izvještaje. Nakon toga, tijela bi utovarili u kamione hladnjače, predvižene za transport sladoleda i zaležene ribe, i odvozili ih na posebno groblje – Groblje za napuštena lica. Afganistanci, Sirijci, Iračani, Somalijci, Eritrejci, Sudanci, Nigerijci, Libijci, Iranci, Pakistanci – bili su sahranjeni daleko od rodne grude, nasumično položeni na vječni počinak na prvom slobodnom mjestu. Sa svih strana bili su okruženi Turcima koji su se, iako nisu tražili azil, niti su bili migranti bez dokumenata, osjećali podjednako nepoželjno u svojojdomovini.“ Ovako piše, aludirajući na današnjicu kroz osvrtanje se na situaciju 1990. godine u Istanbulu, Elif Šafak u svom romanu ”0 minuta, 38 sekundi u ovom čudnom svijetu”.
U svom nedavnom oglašavanju fAKTIV, feministički kolektiv iz Hrvatske, pokazujući paradoks militantnog čuvanja granica od bazičnih ljudskih prava, pišu: ”Ljudi koji riskiraju čitava svoja tijela i živote u potrazi za boljim životom u koji su ih izgnali ratovi, siromaštvo i klimatske katastrofe, trebali bi sada stati na liniji koju je EU zacrtala nakon što je desetljećima crpila resurse, bombardirala čitave gradove, izvozila oružje, brisala granice radi što uspješnije eksploatacije i jeftinije radne snage. U to ime, dozvoljeno je sada i ovdje suspendirati osnovna ljudska prava, buditi mladiće gumenim metcima u zoru, gurati djecu u gumenjacima natrag na otvoreno more, lomiti ruke i noge ženama, puštati pse na promrzle starce u šumi, držati maloljetnike u podrumima i garažama, za utapanja u Dunavu, Kupi, Mediteranu kriviti migrante, a ne bijedu koju se aktivno proizvodi.”
Osim ratova i ekstremnog siromaštva, zemlje iz kojih osobe u pokretu dolaze su i na listi zemalja gde se istospolni odnosi brutalno kažnjavaju. Prema podacima Međunarodne lezbejske, gej, biseksualne, trans i interseks asocijacije (ILGA), trenutno 70 zemalja na svijetu kriminalizuje istopolne odnose. U mnogim mjestima, kršenje ovih zakona kažnjava se zatvorskim kaznama, novčanim ili čak i tjelesnim kažnjavanjem. Na Brunejima, na primjer, kazna za mušku homoseksualnost je bila do deset godina u zatvoru, a nove zakonske mjere sada propisuju 40 udaraca štapom i do deset godina zatvora i za seks između žena, a za seksualni odnos između dva muškarca predviđena kazna kamenovanjem do smrti. Ova zemlja se pridružila Iranu, Saudijskoj Arabiji, Jemenu, Sudanu, Mauritaniji i delovima Nigerije i Somalije, gde se istopolni odnosi kažnjavaju smrću.
A zašto i kako se konkretno situacija za ljude u nevolji komplikuje, slijedi u nastavku. Dakle, BiH obavezuje potpisivanje niza međunarodnih konvencija koje garantuju pravo na azil. Ovo pravo zajamčeno je i ”Ustavom BiH” – u anexu 1 navodene su konvencije koje će se primjenjivati među kojima i Konvencija koja se odnosi na status izbjeglica i Protokol. Prema ”Zakonu o azilu u Bosni i Hercegovini” iz 2016. godine, član 45 – Odbijanje zahtjeva za azil u ubrzanom postupku, vrši se ako (g) tražitelj azila dolazi iz sigurne zemlje porijekla, a nije dokazao da ta zemlja za njega nije sigurna. S obzirom da su ljudi koji traže azil iz svojih zemalja pobjegli zbog straha za život i konkretnog progona, tražeći osnovnu egzistencijalnu sigurnost, BiH može biti to sigurno mjesto, zahvaljujući zakonima i bez obzira na sveprisutnu homofobiju. BiH nije na spisku zemalja u kojima je istopolni brak danas legalan (Holandija, Belgija, Kanada, Španija, Južna Afrika, Norveška, Švedska, Island, Portugal, Argentina, Danska, Urugvaj, Novi Zeland, Francuska, Brazil, Ujedinjeno Kraljevstvo, Luksemburg, Republika Irska, Meksiko, SAD, Kolumbija, Finska, Malta, Nemačka, Australija, Austrija, kao i Kostarika uskoro) ali mogla bi pružiti dom LGBTIQ ljudima. Pitanje je da li bi BiH
prihvatila neki pisani sporazum koji bi je proglasio specifično sigurnom trećom zemljom za LGBTIQ tražitelje/ice azila.
U jednom starijem, ali i danas potpuno aktuelnom, tekstu sa Peščanika, autor objašnjava srž problema. ”Koncept sigurne treće zemlje je u stvari izraz saradnje više zemalja u cilju upravljanja velikim prilivom imigranata od kojih većina traži azil. Drugim rečima, radi se o raspodeli odgovornosti kako bi se svaki zahtev za azil razmotrio u pravičnom postupku, a osobe koje ispunjavaju kriterijume zaista dobile zaštitu koja im je potrebna. Naime, u praksi,
koncept sigurne treće zemlje postao je način za odstranjivanje tražilaca azila iz zemlje bez ulaženja u suštinu njihovog zahteva.” Isto važi i za BiH. Darko Pandurević, sa pravne strane objašnjava da koncept sigurne treće zemlje primijenjuju države članice EU prema drugim državama izvan EU: ”Bosna i Hercegovina je smatrana sigurnom državom od strane više država članica EU, a kriteriji za određivanje se određuje putem međunarodnih pravnih akata
ali i unutrašnjih odredbi EU – najčešće je to niz direktiva koje uređuju pitanje procedure traženja azila. Sigurna država prema ovim standardima podrazumijeva postojanje demokratskog sistema, nepostojanje oružanog sukoba, trajno odustvo djela progona i uspostavljene mehanizme za sprječavanje i zaštitu od nasilja i nečovječnog tretmana. Pretpostvaku neke države da je određena država sigurna moguće je pravno oboriti u svakom pojedinačnom slučaju. Dakle, ovim nije u potpunosti onemogućeno traženje azila ali je proces otežan.” Šta ovo praktično znači, Pandurević dalje objašnjava: ”U praksi to znači, i takvi slučajevi su se dešavali, da LGBTI osobe koje traže azil bivaju odbijene jer je BiH donijela zakone i uvela mehanizme za zaštitu (u ovom slučaju LGBTI osoba) kao što su Zakon o zabrani diskriminacije u BiH, odredbe koje se odnose na zločin iz mržnje u krivične zakonike itd. Stav države, u kojoj LGBTI osoba traži azil, je u tom slučaju da LGBTI osobe iako su doživjele kršenja određenih prava nisu tražile zaštitu države i iskoristile postojeće mehanizme. Ipak, svjedoci smo da LGBTI osobe i dalje napuštaju BiH i traže zaštitu u drugim državama, pa i u onim koje smatraju BiH sigurnom državom, jer primjena zakona i efikasna
zaštita institucija prema LGBTI osobama i dalje često izostane.”
Iako bi liberalna politika dodjele azila bila u duhu etičnosti, koliko i Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, u realnosti to nije tako. Podaci govore da tražioci i tražiteljice azila nemaju pristup pravičnom postupku. Prema podacima UNHCR-a, prikupljenim do 31. oktobra 2019, ukupno novih zahtjeva za azil u BiH je bilo 691, dok je ukupno namjera za azil u BiH 35004. Od ovog broja, samo su 62 zahtjeva obrađena – 29 ih je odbijeno, a 33 osobe su dobile supsidijarnu zaštitu, koja pretpostavlja da osoba ne ispunjava uslove za odobrenje azila, iako za nju postoje opravdani razlozi da će se, ukoliko se vrati u zemlju odakle je, suočiti sa trpljenjem ozbiljne nepravde jer je država ne može zaštititi. Nidžara Ahmetašević, u jednom od svojih tekstova o ljudima u pokretu piše da vlasti u BiH ne čine mnogo toga da pomognu osobama koje traže azil, ”ali čine sve da pokažu kako to nije zemlja za njih. Naime, među onima koji pristižu u ovu zemlju od januara 2018. godine je značajan broj ljudi koji su umorni od dugog puta i žele se zaustaviti. Domaće vlasti otežavaju pristup sistemu azila, ili čak osnovne registracije, što im daje osjećaj nesigurnosti, i zbog čega je znatan broj ljudi već napustio zemlju iako su imali namjeru pokušati ostati.”
Vanja Stokić smatra da država treba da prihvati sve ljude kojima su neophodne pomoć i zaštita. ”Ukoliko neko smatra da je BiH dobar izbor za njega, trebamo učiniti sve što možemo da toj osobi pomognemo tokom boravka u našoj zemlji. Ipak, BiH trenutno nije sigurna zemlja ni za svoje građane/ke, tako da nisam sigurna koliko bismo mi bili dobra opcija za njih. Mislim da trebamo još mnogo raditi na tome da bismo ispunili opciju za sigurnu treću zemlju. Sa druge strane, situacija u većini zemalja odakle tražitelji azila dolaze je znatno gora nego u BiH, tako da smo mi zapravo ‘manje zlo'u toj priči. Ja bih svakako voljela da pripadnici zajednice žive bezbrižno i slobodno, kao i svi drugi građani, ali sam isto tako svjesna da je situacija daleko od dobre. Niko ne bi trebao birati između dva zla, već između dobre i loše sredine.”
U atmosferi u kojoj Evropski sud za ljudska prava donosi presude kojima se dopuštaju nasilna vraćanja migranata sa granica, dok Grčka onemogućava pravo na traženje azila, a trgovina ljudima sveprisutna i države u našem okruženju kupuju oružje ne bi li pokušale onemogućiti ljudi u pokretu da idu gdje žele, funkcionisanje prava na azil je minimum koji BiH mora omogućiti ljudima.
