Sa pjesnikinjom Nikolinom Todorović smo razgovarali povodom izlaska njene prve zbirke poezije „Ofelija baštovanka“ koja je osvojila nagradu „Mak Dizdar“ 2021. godine. Govorili smo o procesu rada na zbirci, temama koje okupiraju ovu pjesnikinju i tome šta to sve može stati u poeziju.
PIŠE: Vanja Šunjić
Nikolina Todorović rođena je u Sarajevu 1995. godine. Diplomirana je književna komparatistica, književna kritičarka i pjesnikinja. Piše i književnu kritiku, kolumne, analize i osvrte za nekoliko domaćih i regionalnih portala i časopisa.
Kakav je osjećaj vidjeti vlastiti književni tekst među koricama? Kako je bilo (ot)pustiti ga i je li izlazak knjige bio svojevrstan odmak od teksta?
Sretna sam. Ponosna. Uzbuđena. Veoma zadovoljna. Pomalo zbunjena. To je, možda, set najdominantnijih osjećanja koje imam sada iz ove perspektive i svježe distance. Ali, sa druge strane, zapravo, objaviti prvu zbirku bilo je vrlo oslobađajuće jer sam na rukopisu radila jako dugo. Ne mislim samo na vrijeme koje sam posvetila zbirci i njenom sazrijevanju, a ni to nije sporedno, nego na veliki i kontinuirani proces preuređivanja pjesama, ciklusa, ali i cjeline zbirke. Pročešljavala sam zbirku sa nakanom da ona, na kraju, postane prozračna, smislena, zaokružena i snažna knjiga. Ponekad je iznova i iznova rovariti po pjesmama, zagledati se, izbacivati viškove i opća mjesta, bilo veoma iscrpljujuće i zahtijevalo je, prije svega, mnogo koncentracije, volje i predanosti. Sve sam to unijela u ovu zbirku. I imala sam sreću da su je jednako tako tretirali oni koji su je čitali i komentirali dok je bila u nastanku ili u procesu uređivanja.
Sada kad je zbirka objavljena, odmak se neminovno jeste desio. Sretna sam što zbirka živi svojim životom, i zanimljivo mi je da je posmatram kako se kreće, putuje, dolazi do različitih ljudi i sa njima postaje nešto sasvim novo. Dugo je ova knjiga imala samo mene. Sada polako upoznaje nove ljude koji joj udahnjuju novi život. Na koncu, i mene spaja sa drugima. I to me usrećuje – što sam ovom knjigom dostojanstveno zakoračila u raznolikost književnog svijeta.
Autorice i autore često volim pitati stvari koje se tiču naslova, jer smatram da je iznimno važan, a nekada dođe nesvjesno, barem spontano. Ofelija je pomalo zaboravljena junakinja, kao i baštovanstvo i uopšte eskapizam u prirodu.
Naslov zbirke također je došao nakon dugo premišljanja i promjena. U konačnici, urednica zbirke Senka Marić presudila je konačni naziv. “Ofelija, baštovanka” za mene je naslov koji lijepo zaokružuje i predstavlja sadržaj zbirke i njenu atmosferu. Naime, bilo mi je važno da u naslovu stoji nešto od melanholije koju ova zbirka ima, ali istovremeno i vrckavosti i živahnosti. Ofelija i nije zaboravljena junakinja, a ja sam, konkretno, tu “proslavljenu utopljenicu” dozvala u pjesmi u kojoj sam željela progovoriti o ženskoj ljubavnoj žudnji kroz motive prirode i vrta.
Jesu li danas mogući istinski eskapizam i asketizam? Jesmo li u stanju da se pustimo, ili prirodu koristimo kao kulisu za instant proizvode kao što su postovi na društvenim mrežama?
Otkrivanje prirode, mudrosti koje spoznajemo obrađujući vrt, kopajući zemlju i zagledajući se u prirodu, to jesu neke od glavnih preokupacija moje prve zbirke. To je ujedno nešto što me fascinira cijelog života. Duge šetnje, sadnja, uređivanje bašte, slušanje i posmatranje ptica, pčela i vode – to su najveća zadovoljstva u mome životu. Priroda me, također, najbolje tješi. I bilo mi je važno o tome progovoriti kroz poeziju.
Možda zbog toga što mi toliko znači, ali nikako nisam jedna od onih koja vidi nešto problematično u tome da priroda bude kulisa za postove na društvenim mrežama. Naprotiv. Ja bih voljela više takvih postova. To prirodi ponajmanje može naštetiti. Sa druge strane, ideje potpunog eskapizma u prirodu nisu nešto čime sam se ja bavila u svojoj zbirci. To uostalom nije ni nešto o čemu mislim. Ali jesam u svojoj zbirci propitivala ideju kompleksnog odnosa čovjeka i prirode, našu uzajamnu povezanost, nježnost i ljepotu, snagu i surovost prirode koju ponajbolje otkrivaju oni/e koji/e rade i žive od obrađivanja zemlje i bašte.
Zbirku si posvetila dvjema bakama, Ireni i Dušanki. Na koji način misliš spoznaju da smo sve mi refleksija naših pretkinja i možemo li danas sačuvati prostore slobode koje su izvojevale za nas i osvojiti neke nove?
Da, zbirku posvećujem mojim bakama. Baka Dušanka je nedavno dobila svoj primjerak. I to je bio jedan od najsretnijih trenutaka u mome životu. Mojoj pokojnoj baki Ireni u ovoj zbirci posvetila sam nekoliko pjesama iz kojih se vidi da se još uvijek nisam i ne mogu oporaviti od nedostajanja njenog zagrljaja…
Najznačajnija tema za mene, ono nešto o čemu sam istupila zube i olovke govoreći i pišući, jeste upravo odnos pretkinja i nasljednica. Uvijek iznova napominjem da postoji mnogo toga što mi danas radimo posve rutinski, a bilo bi, zapravo, nemoguće i nezamislivo da se za to nisu izborile naše pretkinje. Zagledam se u živote mojih baka, majke, i iz toga zaista mogu naučiti i uočiti mnogo toga. A najprije pozicionirati sebe, osvijestiti promjene i pomake. Ali i nastaviti tamo gdje su, možda, njihove mogućnosti borbe završile.
U zbirci otvaraš važne teme poput neplaćenog ženskog rada, mentalnog zdravija, odnosa prema izbjeglicama. Kako poezija podnosi to opterećenje?
To su sve teme o kojima promišljam i na drugim mjestima, kroz različite vizure i tekstove. O svim temama koje si spomenula napisala sam i po nekoliko eseja, kolumni, osvrta… Ali, zanimljivo, uvijek su najprije o tome nastajale pjesme. Jer poezija jeste moj primarni izraz. I poezijom se može iskazati sve.
Kroz odrastanje lirskog subjekta pratimo i situaciju u poratnoj Bosni i Hercegovini koja srlja u neko novo sutra koje nikada neće doći. Neke stvari se mijenjaju, pa majka više ne ide jednom sedmično u supermarket, nego češće, no patrijarhat i tablete za smirenje su konstantni.
Da, u ciklusu “Mladeži naslijeđeni od mame” pišem upravo o tome – različitim strategijama, mehanizmima i modusima patrijarhata unutar naših domova i porodica.
Naglašena preokupacija u zbirci je i ljubav prema partnerici o kojoj pišeš vrlo eksplicitno. Jesi li se strah potencijalne banalnosti i podastiranja?
Podastiranja me jeste bilo strah. Pisati o homoerotskoj ljubavi je značilo učiniti se dvostruko ranjivom. Jer kroz pisanje o ljubavi i emotivnoj vezi otkrivala sam ujedno i svoju najskučeniju intimu i najskrivenije slabosti, ali i vlastitu seksualnost. Upravo zbog toga smatram da tu nema ništa “banalno”. Naprotiv.
Koliko ti poezija pomaže da uroniš u sebe, ili je ona plod introspekcija?
I jedno i drugo, rekla bih. Moje su pjesme nesumnjivo dosta intimističke, i ja od toga ne bježim. Ali sam jednako tako vrlo osviješteno i angažirano zagledana u svijet oko sebe. Zalazim i u ona mjesta koja bismo najradije ostavili u mraku. Ja se plašim mraka. I strah me je, zaista, ponajviše onoga što unutar i izvan nas ostaje, odrasta i taloži se – u mraku.
Dok pišeš, da li nekad imaš osjećaš da naprežeš sebe, ili tekst, kako bi iskomunicirala nešto?
Ne bih to okarakterisala kao naprezanje, ali nerijetko se istrošim pišući nešto ili, tačnije, pokušavajući da dovršim započeto. Ali, u pravilu, pisanje jeste avantura. I ne poznajem ljepši osjećaj od onoga kada napišem pjesmu kojom sam zadovoljna. To je čista sreća i užitak!
Šta ti znači nagrada „Mak Dizdar“? Važno je za sve nas da je pobijedila angažovana, savremena, queer zbirka.
Drago mi je da si upravo to naglasila – angažovana, savremena, queer zbirka. I ja smatram da je važno što je upravo takva zbirka dobila jednu od najznačajnijih regionalnih književnih nagrada za mlade pjesnikinje i pjesnike. “Mak Dizdar” je nagrada koja mi je, bez imalo pretjerivanja, značila strahovito mnogo. Prvenstveno, objavila sam zbirku. Osim toga, dobila sam i zvaničnu potvrdu da je ono što i kako pišem vrijedno pažnje. Na sve to, meni je intimno mnogo značilo što sam nagradu za poeziju primila u Stocu, i što je moja prva knjiga objavljena i nagrađena u mojoj državi.
U posljednje vrijeme na sceni primjećujem veliki broj glasova koji eksplicitno nastoje detabuizirati seksualnost, tjelesnost, žudnju, queerness… neke od njih si i objavljivana na portalu lgbti.ba. Kako ocjenjuješ taj novi val u književnosti?
Zadivljuje me što unutar bosanskohercegovačke savremene književnosti postoji toliko autorica i autora koji tematiziraju upravo sve ovo što si pobrojala. To me čini iznimno ponosnom. Pokušavam o tome pisati i govoriti što je češće i glasnije moguće, posebice u svojim kritikama i osvrtima.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
