Izvor: Crol.hr
U sklopu projekta “Figures of Speech” u kojem poznati glumci daju novo ruho kultnim političkim govorima svoje je mjesto našao i kultni “Hope Speech” (Govor nade) američkog političara Harveyja Milka. Govor koji je održan prije 39 godina s ciljem da osnaži LGBT zajednicu može se gotovo bez ikakvih preinaka primijeniti i danas, osobito u našem kontekstu.
Projekt “Figures of Speech” britanske organizacije Almeida Theater kako mu i ime, simpatična igra riječi koja kombinira aluziju na retoričke figure i vješte govornike, sugerira, istražuje kako vodstvo zvuči te kako može zvučati danas.
Projekt zasad čini pet kratkih videa u kojima poznati glumci održavaju govore koji su u svoje doba elektrizirali slušatelje i ulijevali im nadu u promjene. Na isti način i ovaj projekt promiče debatiranje o politici preispitujući što izgovorena riječ znači za političke ciljeve.
Gejevi su uzrok suše u Kaliforniji
Na repertoaru su se našli govori naizgled više povezani s anglofonim kontekstom, no začudno je koliko su primjenjivi i u drugim vremenskim i prostornim okvirima. Tako je reper i glumac Ashley Walters pročitao govor Neila Kinnocka, vođe laburista u Ujedinjenom Kraljevstvu, čiji je cilj bio preporod te stranke.
Nicola Walker održala je govor Elizabeth Glaser, aktivistkinje u borbi protiv AIDS-a, dok je slavni govor Nelsona Mandele reinterpretirao Lucian Msamati. Govor Fione Shaw naziva “Shakespeare's Sister” odlomak je iz jednog od ključnih feminističkih tekstova, “Vlastite sobe” Virginije Woolf.
U svojem eseju iz 1928. Woolf detektira razloge zašto bi u Shakespeareovo doba bilo nemoguće da žena bude književnica pokazujući na primjeru fikcionalne Shakespeareove sestre kakva bi sudbina zatekla ženu koja bi pokušala živjeti i zarađivati sama. Ipak, za gej populaciju najvažniji je govor Harveyja Milka, prvog otvoreno gej političara koji je izabran u Kaliforniji.
“The Hope Speech” u sjajnoj interpretaciji Iana McKellena održan je 1978. u San Franciscu.
Kako mu i ime kaže, trebao je predstavljati nadu za gej populaciju – nadu u promjene, u dijalog, u novu Ameriku koja je iscrpila sve argumente protiv prihvaćanja homoseksualaca. Govor, stoga, započinje anegdotom.
Anita Bryant, pop-pjevačica poznata po kampanjama protiv gej osoba, izjavila je da su gejevi uzrok suše u Kaliforniji. Milk dovitljivo odgovara – otkad je prisegao, neprestano kiši. Kontekst je za ovu referencu 1977. godina i kampanja “Save Our Children” kojom su kršćanske organizacije uspjele opozvati liberalni zakon u Miamiju koji je dotad branio diskriminaciju na temelju seksualne orijentacije.
Nevidljivi ostajemo u limbu – na razini mita
Unatoč očitom porazu za LGBT populaciju, Harvey iz anti-gej kampanje iščitava i pozitivnu stranu – otvaranje dijaloga. Bilo da se problemu prilazilo u pozitivnom svjetlu, bilo da se o homoseksualnosti govorilo u negativnom kontekstu – događaji u Miamiju potakli su sve novine u Americi da pišu o gej osobama.
Milk potom prelazi na ključnu tezu svojeg govora. Smatra, naime, kako je izuzetno važno da se gej osobe kandidiraju za političke funkcije. Kako kaže: “Nije dovoljno da samo imamo prijatelje koji nas predstavljaju. Bez obzira na to koliko dobri ti prijatelji bili.”
Druge manjinske zajednice, poput afroameričke ili latinoameričke, shvatile su da je jedini način da ih se prestane percipirati u okvirima mitova izbor političkih predstavnika iz njihove zajednice. Kao i svakoj drugoj grupi, smatra Milk, i gej osobama mora se suditi prema njihovim vođama, onima koji su i sami gej te vidljivi.
Jer nevidljivi ostajemo u limbu – na razini mita, osoba bez roditelja, braće, sestara, strejt prijatelja, bez važnih položaja u poslovnom svijetu. Mladima su gej osobe na važnim funkcijama potrebne kao primjer i nada. Gej zajednica frustrirana je, a prijatelji njihovu ljutnju ne mogu istinski razumjeti, zato Milk priželjkuje da novi vođa bude netko neovisan, nepotkupljiv, koji će postaviti ispravan ton u razgovorima o gej osobama i neće raditi ustupke.
Osobno je političko
Ono što ljudima treba jest nada. Suočena s govorom mržnje i nasiljem, gej zajednica jača empatijom, no i njima je potrebna nada. Zato Milk vidi svoj izbor kao zeleno svjetlo ne samo za gej ljude već za sve obespravljene, vidi svoj izbor kao znak da je mržnja nacije jenjala i da su vrata otvorena promjeni.
Zanimljivo je i kako su mladi komentirali McKellenovu izvedbu. Istaknuli su kako, osim u političkom životu, ne postoje gej uzori ni u obrazovnom sustavu u kojemu su gej osobe veoma malo vidljive. Sam McKellen tvrdi da se današnji mladi ne žele i nemaju potrebu definirati.
Dok je prijašnja generacija queer osoba morala pribjegavati strateškom esencijalizmu i predstavljati se u okvirima termina gej ili lezbijka, današnji mladi ne osjećaju da je nužno dati ime svojoj seksualnosti, već žele biti “ono što jesu”.
Ove su mlade osobe izrazile i uvjerenje da je upravo u Milkovu pokušaju da poveže sve potlačene osobe u jednu zajednicu prava snaga njegove poruke, no jedna članica publike upozorila je na činjenicu da je McKellena došlo poslušati samo šest mladih bijelaca, što je protumačila kao znak da se LGBT zajednica, ali i sve skupine s kojima dijeli sličnu povijest opresije, mora još truditi da postigne razumijevanje i međusobnu solidarnost.
Otvorenost oko vlastite seksualnosti osobni je izbor. No, kako Carol Pateman kaže, osobno je političko pa je sigurno da vidljivost gej osoba na važnim pozicijama može uvelike pridonijeti prihvaćanju LGBT osoba. I jednog i drugog na hrvatskom prostoru zasigurno kronično nedostaje.
