Trans osobe u Bosni i Hercegovini trpe višestruku diskriminaciju a područje pružanja zdravstvenih usluga je jedno od najgorih. Iako su im Ustavom zagarantovana ista prava kao i svim drugim građanima/kama, trans osobe, ukoliko žele da promijene pol, uslugu moraju da plate u drugim državama. Ipak, stanje se postepeno mijenja na bolje pa se tako psihološko savjetovanje i hormonalna terapija uvode na Univerzitetski Klinički centar Republike Srpske.
Piše: N. Tomić
Jedan od glavnih problema svih trans osoba u Bosni i Hercegovini jeste nemogućnost obavljanja terapije prilagodbe pola u domaćim ordinacijama. Naime, u BiH nema stručnjaka za vršenje hirurških zahvata a zdravstveno osiguranje ne pokriva te troškove u drugim zemljama. Takođe, lijekovi koji se koriste prilikom hormonske terapije, koja je jedna od faza u procesu tranzicije u u Bosni i Hercegovini ili mnogo skuplji ili teško dostupni. Po ovome je Bosna i Hercegovina najgora u regionu jer je sav proces dostupan u Srbiji i Hrvatskoj, a Crna Gora pokriva troškove u iznosu do 80%.
Elena Molnar je jedina vidljiva trans žena u Sarajevu. U procesu tranzicije je već šest godina, a trenutno čeka operaciju u Beogradu kojom će se i njen proces tranzicije zvanično završiti. Ističe da se proces prilagodbe pola sastoji od psihijatrijskog i psihološkog vještačenja, hormonske terapije i na kraju operacije.
„Da bi neko postigao rezultat korekcije spola prvo mora da posjećuje školovanog psihijatra za trans osobe. Ja sam dva puta ležala u bolnici na ispitivanjima. Bila sam 18 mjeseci na ispitivanju psihologa, psihijatara, seksologa. Provela sam dvije godine i dva mjeseca na endokrinologiji i onda sam upućena na psihijatrijsku obradu, ali kod drugog ljekara. Dva psihijatra moraju donijeti odluku da bi neko mogao da ide na operaciju. Ne može se izvršiti korekcija spola ako ne postoje dva psihijatarska ležanja“, objašnjava ona.
Sve ovo je Elena obavljala u Beogradu jer u Bosni i Hercegovini nijedna zdravstvena ustanova, ni privatna i javna ne pruža ove usluge. Kada je riječ o hormonskoj terapiji, pojedini lijekovi su dostupni i kod nas ali po mnogo višim cijenama nego u Srbiji.
Tako je naprimjer kutija Progynova tableta kod nas 17,5 KM, a u Srbiji 3,5 KM. Cijena tableta Androcur je u Federaciji 135 KM, u Republici Srpskoj je 57 KM, a 44 KM u Beogradu. S obzirom da se dvije tablete piju dnevno, jedna kutija može trajati 5 i po dana, pa je potrebno obezbijediti šest ovakvih kutija mjesečno.
„Veoma su velike razlike u cijenama hormona u Sarajevu i Beogradu. Ja sam znao otići i po 3 ili 4 dana biti u Beogradu i vaditi nalaze. Imao sam samo malo para da jednom ili dvaput pojedem nešto hrane, nisam poznavao nikoga, lutao sam gradom sam po parkovima. Kada je kiša sklonio bih se da popijem čaj koji inače ne bih popio jer moram da imam za hranu i lijekove“, govori Elena.
Prve dvije godine svoje terapije smatra najtežim i najtužnijim godinama svog života. Mnogo ljudi je sa njom prekinulo svaki kontakt nakon što je počela terapiju. Ističe i da živi za hormone te da štedi svaki fening kako bi sebi mogla kupiti terapiju koja joj je potrebna.
Pred njom je sada novi izazov jer mora prikupiti preko 1000 evra za završnu operaciju koja ju očekuje u Beogradu. Naime, fondovi zdravstvenog osiguranja Bosne i Hercegovine ne pokrivaju ove troškove dok Fond zdravstva u Srbiji pokriva samo jedan dio.
„Kandidati za operaciju tj. pacijenti uplaćuju 110 000 srpskih dinara, to je negdje oko 930 eura. Ja taj novac moram skupiti. Imam 500 eura pa će moji prijatelji organizovati akciju da skupe i tih drugih 500 evra. Još treba da skupim bar 300 jer ja ću morati poslije operacije dio vremena provesti u Beogradu“, govori.
Elena ističe da bi postojanje ovakve terapije kod nas, njoj umnogome olakšalo proces tranzicije jer bi joj uštedilo i vrijeme a i novac.
„Uštedilo bi mi mnogo novca. Ja sam potrošila nešto više od 5000 eura. Bila sam prinuđena da se 4 godine malteretiram odlscima u Beograd. Sigurno bi mi uštedilo bar 70 odsto od ovih 5 hiljada. Putovanja, hrana, karte, mobitel. Sigurno bi me jedno 3000 manje došlo, ali ovdje nemaju sluha za trans osobe“, govori ona.
Promjene spore ali moguće
Delila Hasanbegović iz Sarajevskog otvorenog centra ističe da je postojeći pravni okvir kvalitetan ali da se ljudska prava transrodnih osoba svakodnevno krše, pogotovo u sferi zdravstvene zaštite.
„Transrodnim osobama u BiH nije omogućen pristup zdravstvenim uslugama u skladu sa životom u njihovom rodnom identitetu: oznaku spola u ličnim dokumentima i jedinstveni matični broj mogu promijeniti tek nakon izvršene „potpune“ medicinske prilagodbe spola, a u BiH im takva prilagodba spola nije omogućena. Endokrinološku, tj. hormonsku terapiju i hirurške zahvate prilagodbe spola moraju obavljati u inostranstvu, za što sami snose troškove, jer ih bh. medicinske ustanove ne rade, a zvanični sistem zdravstvenog osiguranja te troškove ne pokriva. To sve dodatno otežava i produžuje proces tranzicije i povećava finansijske troškove transrodnih osoba“, objašnjava Delila.
Ističe i da bi država trebala da finansira sve troškove koji su neophodni prilikom prilagođavanja pola: psihološko i psihijatrijsko savjetovanje, endokrinološku terapiju za željeni spol, kao i hirurške intervencije. Tako bi pratila i praksu medicinskih asocijacija, Svjetske zdravstvene organizacije i mnogih zemalja.
„Promjene u ovom polju su nužne. Iako se sada ne vide baš jasno, mi znamo da će se desiti kad-tad. U Sarajevskom otvorenom centru vrijedno radimo i nastavljamo u 2021. godini zagovarati za uvođenje ovih usluga u pakete zdravstvenog osiguranja na svim nivoima, kao i educirati medicinsko osoblje o potrebama i pravima trans osoba. Uporedo ćemo raditi sa zastupnicima_ama u parlamentima i relevantnim tijelima za rodnu ravnopravnost i ljudska prava, kako bi se zakonski odredilo šta je to promjena spola i regulisala prava transrodnih osoba u domenima zdravstvene zaštite, pravnih posljedica promjene spola, privatnog i porodičnog života itd.“, tvrdi Delila.
A da nas pozitivne promjene u ovom polju očekuju, pokazuje i nedavna revizija Međunarodne klasifikacije bolesti koja je transseksualnost uklonila sa liste mentalnih poremećaja i postavila novu dijagnozu pod nazivom „rodna inkroguencija“.
Dalila Hasanbegović ovu odluku naziva revolucionarnom i smatra da predstavlja temelj za kreiranje najboljih standarda u pružanju zdravstvenih usluga trans osobama.
„Ova promjena će stupiti na snagu u januaru 2022. godine i omogućiti transrodnim osobama pristup zdravstvenoj zaštiti uz pokrivanje troškova procesa prilagođavanja spola, uz znatno manju diskriminaciju, stigmu i prepreke koje donosi dijagnoza mentalnog poremećaja. Pitanje je kada će se nova klasifikacija početi primjenjivati u BiH. Što prije, to bolje. Trudimo se da ukazujemo nadležnim institucijama i ustanovama u oblasti zdravstva na prakse koje su obvezni primjenjivati, a koje proizlaze iz nove klasifikacije“, objašnjava.
Ipak, da nije sve u potpunosti crno u ovom polju dokazuje i slučaj UKC Republike Srpske. Naime, njihovi endokrinolozi su unazad dvije godine započeli sa uvođenjem hormonalne terapije.
„Od strane Klinike za psihijatriju UKC RS je pokrenuta ovakva vrsta incijative jer su nam se počele obraćati osobe sa rodnom inkongruentnošću koji su tražili odobrenje za odlazak u Republiku Srbiju. Smatrali smo da se psihološkopsihijatrijska priprema i endokrinološka priprema mogu raditi i u Republici Srpskoj i da se ove usluge trebaju obezbjediti i kod nas. Obratili smo se kolegama endokrinolozima iz Univerzitetskog Kliničkog centra Republike Srpske i ostvarili smo međusobnu povezanost pa se sada osobe koje nam se jave pripremaju kroz naš zdravstveni sistem uz saradnju sa kolegama iz Srbije u koju se osobe sa rodnom inkongruentnošču upućuju na davanje završnog mišljenje prije operativnog zahvata“, govori Nera Zivlak Radulović, načelnica Klinike za psihijatriju UKC RS.
Nera Zivlak Radulović ističe i da je mnogo toga na ovom polju urađeno u prethodnom periodu, prvenstveno kada je riječ o psihologiji i endokrinologiji ali da je “nepokriveno područje hiruških intervencija i na tom polju se mora raditi više na osvješćivanju i ukazivanju potrebe na formiranju hirurškog tima koji će se baviti ovom problematikom.“
„Unazad dvije do tri godine su organizovane radionice od strane Sarajevskog otvorenog centra koje su okupljale sve stručnjake i profesionalce koji učestvuju u ovom procesu. Predstavnici Klinike za psihijatriju su učestvovali na ovim radionicama na kojima je predstavljena knjiga Medicinski aspekti prilagodbe spola. Na Klinici je određen tim koji pruža usluge psihijatrijskopsihološke pripreme osobama sa rodnom inkongruentnošću. Svoj doprinos razumijevanju ovog procesa sam dala lično opisivanjem problematike sa kojom se susreću ove osobe u knjizi koju sam objavila krajem 2020. godine a knjiga se zove Mentalna higijena i nalazi se u biblioteci Republike Srpske i iz koje uče studenti Visoke medicinske škole u Prijedoru“, priča.
Ključ u unapređenju ove oblasti leži u edukaciji medicinskih radnika, državnih službenika/ca, pravika/ca, i građana/ki o ovom pitanju i potrebama transrodnih osoba, smatra Dalila Hasanbegović.
„To je konstanta, pored aktivnog zagovaranja prema donositeljima odluka. Javnost činimo svi mi i jako je važno da znamo ko su transrodne osobe, šta podrazumijeva zdravstvena zaštita koja je njima potrebna, koja su to ljudska prava koja su im priznata, koja moraju uživati i ostvarivati. Svi_e smo dio borbe i zalaganja za kvalitetniji i dostojanstveniji život diskriminiranih, marginaliziranih osoba“, govori ona za naš portal.
