PIŠE: Fedor Marjanović
Fenomen Jukia Mišime svojevrsni je paradoks genija osuđenog na pogrešne izbore. Iako je politički bio desničar i nacionalist, svojim djelom modernizovao je japansku književnost, eksplicitno ističući utjecaj zapadne književnosti i umjetnosti. Njegov privatni život homoseksualca, suprotan je njegovom „javnom privatnom životu“ izgrađenom na iluziju patrijarhalnog supruga i oca. Mišima je i autor šovinističkog eseja „Rasprava o mizoginiji“. Nacionalista i šovinista, poslije smrti postaje jedna od velikih ikona queer kulture.
Yukio Mishima (FOTO: Kishin Shinoyama)
Paradoksalnost Mišimine pojave prisutna je u jednom od njegovih prvih i najvažnijih djela, Ispovijesti maske. Iako je pisan u formi Ja-romana, vrsti autobiografskog romana specifičnog za japansku književnost, u pismu uredniku mladi pisac naglašava da će njegovo djelo biti „pokušaj vivisekcije samog sebe u kojoj ću ka sebi usmjeriti oštricu psihoanalize, koju sam do sada oštrio na hipotetičkoj figuri“. Iz ovog razloga Kočana, naratora i junaka romana, možemo u većini slučajeva poistovjetiti s Mišimom. Veći dio knjige nije baziran na pripovijedanju, već na seciranju i analiziranju samog sebe i sopstvene psihe, postavljajući pitanje odakle njegova homoseksualnost i kako utiče na njegov život. Stoga je njen značaj najviše u tome što osvjetljava jedno specifično stvaralaštvo i jedan specifičan život.
Eros i Tanatos
Svaki od Mišiminih romana, pa i ovaj, posvjedočiće da je autor bio poklonik kulta ljepote. Rijetko koji pisac je toliko posvećen ljepoti izraza kao Mišima. Svoju estetiku ne zasniva samo na lapidarnom stilu tipičnom za japansku književnost, već i u dubokom poniranju u ljudsku psihu koje preuzima od zapadnih autora, da pomenemo samo Dostojevskog, čiji citat iz Braće Karamazovih stoji kao moto Mišiminog romana.
Tu se postavlja pitanje šta ljepota znači za Mišimu. Odgovor je lako otkriti. Snagu i smrt. Sukob ovih dviju oprečnih sila počeo je kod njega još od djetinjstva, od prvih seksualnih senzacija, da bi se potom razvio u erotski pogon na osnovu kojeg je gradio sliku o sebi. U Ispovijesti kao jedan od dječjih predmeta požude javlja se čistač nužnika. Ljepota i snaga mladića suprotne su njegovom zanimanju u čemu i pripovjedač vidi erotičan zov smrti. „Mislim da je značajno što mi se taj zov javio prvi put u liku skupljača izmeta: pošto je izmet simbol zemlje, ovo je nesumnjivo bio zlokobni ljubavni zov koji mi je Majka Zemlja upućivala.“
Poznata je scena prve ejakulacije pred reprodukcijom Svetog Sebastijana Gvida Renija. Ova scena je vrlo bitna, ne samo zbog ljepote i suptilnosti opisa Kočanovog seksualnog doživljaja, već i zato što se u njoj definiše ideal ljepote kojoj će i junak i autor težiti. „Da se ne vide strele čiji su vrhovi duboko zabijeni pod levom miškom i u desnom kuku, više bi ličio na rimskog atletičara koji se odmara, naslonjen na tamno drvo u bašti.“ U Svetom Sebastijanu se spajaju atletska ljepota i neminovnost smrti. Oni su prisutni u Kočanovim dječjim maštarijama o vitezovima koji stradaju u čeljustima aždaje kao i u odraslim morbidnim fantazijama o mučenju mladih muškaraca. Tragovi ovog spoja mogu se otkriti i u autorovoj biogafiji.
Iako je poznat kao veliki sportista, Mišima je sve do kasnih dvadesetih bio veoma bolešljiv i slabašne građe. Njegov ljubavnik Akihiro Marujama potvrđuje kako mu se jednom prilikom rugao što je mršav. Mišima se smrtno uvrijedio i posvetio se njegovanju sopstvenog tijela. „Od tada je razumio sramotu koje ružno tijelo donosi svom vlasniku. Smrt hari-kirija nije časna ako je tijelo ružno i staro“, kaže Marujama.
Život opravdava samo ljepota, a najveća ljepota se nalazi u časnoj smrti. Estetika je isto što i etika, a etika se nalazi u časti i snazi. Filozofske temelje za pripremu časne smrti Mišima je našao u tradiciji japanskih samuraja, ali tjelesnu estetiku koja ju je pratila otkrio je u drevnim grčkim skulpturama, kao i u Renijevoj slici. Nije slučajno što je u jednoj od svojih polugolih fotografija Mišima rekonstruisao izgled Svetog Sebastijana.
Čista i niska ljubav
Analizirajući svoju privlačnost prema muškarcima Kočan skida masku koju je prinuđen da nosi u tradicionalnom japanskom društvu. Životne okolnosti fikcionalnog junaka uveliko podudaraju sa životnim okolnostima autora. Zato Ispovijest maske predstavlja autentično književno svjedočanstvo o traumatičnoj spoznaji sopstvene seksualnosti. Po stilu i sadržaju u pitanju je par excellence spoj faktografskog i literarnog, te nije čudo što se smatra jednim od najpopularnijih i najvažnijih djela queer književnosti.
Ipak, ne smijemo upasti u zamku fanatičnih hvalospjeva i zaobići neke elemente teksta koji se danas mogu smatrati problematičnim, jer koliko god ovo bilo iskreno djelo o sopstvenom doživljaju sebe, svoga tijela, svog erotskog odnosa s drugim ljudima, ovo je istovremeno knjiga dubokog samoprezira koja određuje autohomofobnu filozofiju da je ljubav dvojice muškaraca prljava i plotska, a ljubav muškarca i žene uzvišena i duhovna. Do ove teze se dolazi poređenjem dviju uporišnih tački ljubavnog narativa, Omija i Sonoko. Omi je Kočanov drug iz škole, stariji učenik, snažan i vitalan. Sonoko je sestra Kočanovog prijatelja, koja se zaljubljuju u njega. Obje ljubavne priče završavaju konačnim neostvarivanjem. Odnos prema Omiju se svodi na niz susreta popraćenih seksualnim uzbuđenjem i divljenjem Omijeve tjelesne građe, dok se sa Sonoko razvija platonski odnos koji završava neostvarenom vjeridbom.
I Omi i Sonoko predstavljaju objekt Kočanovog erotskog naboja. Dok je u Omijevom slučaju on tjelesan, sa Sonoko je emotivan. Nedostatak dublje ljubavi prema Omiju, kao i erotske privlačnosti prema Sonoko sprečavaju da se i jedan i drugi konkretizuju u pravu vezu. Prepreke koje su postavljene pred junaka nikad se ne prevazilaze, zato što je svjestan da su emocije koje osjeća polovične.
Nije slučajno i to što su predmeti Kočanove ljubavne zainteresovanosti predstavljeni kao binarne opozicije. Omi je vragolan koji pravi probleme u školi, bježi sa časova, ruga se klincima, ali je istovremeno bratski i prijateljski nastrojen prema Kočanu. Kao oličenje mladosti i snage, on je vitalna suprotnost bolešljivom i zamišljenom Kočanu. Mnogo prostora je dato opisu Omijevog fizičkog izgleda, snazi njegovih mišica dok radi vježbe u potkošulji, maljama ispod pazuha. S druge strane Sonoko je oličenje poslušnosti i pasivnosti. Ona mirno čeka Kočanov konačni korak, trenutak kada će je zaprositi. U svom eteričnom postojanju, ona se pretvara u pasivni predmet Kočanove nepotpune ljubavi. Na izvjestan način oni predstavljaju tradicionalističko viđenje muške i ženske uloge, gdje je muškarac aktivan, a žena pasivna. (Ne zaboravimo da je sam Mišima njegovao ovakav stav. Prilikom traženja supruge glavni kriterijumi su bili da je ne interesuje umjetnost i da je niža od njega.)
Sukob ove dvije vrste ljubavi, plotske i duhovne dešava se na samom kraju kada Kočan nakon mnogo godina sreće Sonoko i izvodi je na piće. Sala za igru u koju je izvodi opisana je kao mjesto u kojem se okuplja polusvijet. Među njima, Kočanovu pažnju privlači mišićavi polugoli mladić koji kod junaka ponovo izaziva morbidne seksualne fantazije povezane sa smrću. „Mislio sam samo na jedno: kako izlazi na ulicu u tom letnjem danu baš ovako, polunag, i kako upada u tuču sa mladićima iz suprotnog tabora. Kako oštar bodež proseca njegov pojas, probijajući mu grudi. Kako njegov pojas natopljen znojem postaje divno obojen krvlju. Kako njegov krvlju obliveni leš stavljaju na nosila sklepana od prozorskog okna, i donose ovamo…“ S druge strane patrijarhalna Sonoko, u svojoj čistoti, ništa od toga ne primjećuje jer je „bila naučena da ne vidi ono što ne bi trebalo“.
U sukobu Sonokine čistote i oznojenog mladićevog tijela, gubitnik je Kočan, koji se odriče i jednog i drugog, zbog nemoći da prihvatu sopstvenu seksualnost. Indikativno je i to da je u romanu imenuje kao nastranost.
Da li ovo znači da Ispovijest maske treba odbaciti kao apologetiku autohomofobije? Nikako. Ostavimo li po strani neupitnu literarnu vrijednost, ovo djelo krasi jedna od najvećih odlika samog Mišime, autentičnost. Za uspjeh romana, koji je od Mišime napravio japansku i svjetsku književnu zvijezdu, zaslužna je najviše hrabrost potrebna da se u tradicionalnom društvu ogoli sopstvena intimnost. Iako iz današnje perspektive ona gradi tabue, u onom vremenu Kočanova ispovijest ih je rušila. Takođe, ona se mora čitati u kontekstu jednog vremena. Čak i danas mnoge LGBT osobe se bore s istim osjećanjima i istim autohomofobnim stavovima. Ova knjiga je intimistička analiza koja dovodi do samoprezira. U tome se nalaze i njena tragičnost i njena ljepota, u paradoksalnosti koja je do same smrti krasila Jukia Mišimu. Ipak, savremeno čitanje poziva istovremeno na kritički oprez, kao i na saosjećanje i razumijevanje.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
