Nedavno je Sarajevski otvoreni centar organizovao Open Mic Queer Poetry Slam događaj, na kojem smo imali_e priliku čuti poeziju nekoliko mladih autorica. Jedna od njih je Manjana Kavazović, čija poezija za centalnu temu ima ljubav. Iako kaže da je više zanima proza (i napisala je knjigu koju se nada jednog dana objaviti), poeziji se, kaže, uvijek vraća: ”Poezija mi dozvoljava da se u isto vrijeme sakrijem i otkrijem, da pokažem svoje pravo ja, svu svoju intimu, svoje najveće želje i strahove, odnosno dozvoljava mi da se u potpunosti ogolim pred drugima, što me čini ranjivom, ali u isto vrijeme je oslobađajuće”.
Volio bih da ti napišem pjesmu
i sve velike riječi ljubavi
posvetim baš tebi,
a ne nijednoj drugoj
koja se lako prošetala mojim životom
kao da ga posjeduje,
i ostavila samo prazana put
za tebe.
I ti si se zaputila njime
lako, prelako
i ušetala u moje stihove
kao da im pripadaš
a možda samo sebe zavaravam
da nije tako
Osjetio sam miris talasa
i prije nego što sam te ugledao
Pijesak mi se prosuo niz prste
i stvorio tvoj lik pred mojim očima
Posegnuo sam za njim
preko morske pjene,
gušeći se bez vazduha
koji se skupio u tvom dahu
i sapleo o svoja nimalo naivna nadanja,
jer poželio sam puno više
od toga da te samo udahnem…
*
I u vlastitom životu
samo sam posmatrač
Krijem se iza kulisa
bježim s pozornice
kao lopov
koji je sve maske pokupio sa sobom
Gledam u garderobi
kostime za glavnog glumca,
koji nikad da se pojavi
i sanjam o tome
da baš ja je nosim –
čak mi i dobro stoji,
ali to ne činim
Šifon i til i šljokice
kao da su iz nekog drugog svijeta
koji je samo naizgled moj
Buljim u maske
koje pak bulje u mene
i mada su zastrašujuće,
posebno u tami zadnje sobe,
ne izlazim na reflektore
Njihov sjaj previše blješti za mene,
iako me boje privlače.
Moje boje
Tamo negdje
Dok ja se krijem u sjenkama…
Ali ne izlazim na pozornicu.
Tek ponekad,
rijetko kad,
uvučem se u publiku,
u predzadnji red,
i opet mi se čini da sam blizu
Nema ni previše gledalaca,
predstava izgleda nije interesantna
ništa se ne dešava bez glavnog glumca,
a njega i dalje nema
Poneko mi čak uputi
usputan, znatiželjan pogled
kao da se pita otkud ja tu
Sliježem ramenima
i spuštam pogled
ništa ne odgovaram
jer odgovora nema(m)
Poluprazna sjedišta, niko ko će zapljeskati
dvorana prostrana, osvijetljena
kao ukradena iz bajke,
muzika podjednako čarobna
sve spremno,
a nikako da počne.
*
Gusar sam
u vlastitom moru
koje više nije moje
Bez mape
lovim svoj odraz
koji ne vidim u vodi
Daleki otoci moje svijesti
previše su udaljeni
ne stižem nigdje
samo se iznova gubim
Žudim za olujom
koja će prevrnuti
moj brod
i zatvoriti ga u bocu,
a mene pustiti
da plivam.
U vrtlogu
se možda pronađem
prije zelenog nljeska
u kiši ponovo rodim,
kao iz pjene
Afrodita
