Izvor: VoxFeminae.net
U berlinskom Schwules Museumu u tijeku su dvije izložbe posvećene lezbijskoj povijesti: prva je Lesbian Visions (Lesbiches sehen), koja donosi glasove tridesetak queer FLT (žene, lezbijke, trans) umjetnica u proteklih stotinjak godina, a druga je Radical – Lesbian – Feminist (Radikal – Lesbisch – Feministisch), posvećena ulozi i naslijeđu dviju njemačkih LGBT inicijativa, HAW (Homosexuelle Aktion Westberlin) i LAZ (Lesbisches Aktionszentrum). Obje izložbe dio su programa Godina žena* kojim se želi povećati vidljivost žena u povijesti umjetnosti.
Schwules Museum pokrenut je 1984. u sklopu bivšeg Berlin Museuma, na inicijativu triju studenata koji su tamo čuvali izložbe: Andreasa Sternweilera, Wolfganga Theisa i Manfreda Baumgardta. Oni su u ljeto 1984. u suradnji s nekoliko lezbijskih aktivistkinja organizirali slavnu i kontroverznu izložbu Eldorado – the History, Everyday Life and Culture of Homosexual Women and Men 1850-1950, koju je vidjelo više od 40 000 posjetitelja/ica. Dvije godine kasnije, Schwules Museum dobio je vlastiti prostor i održana je prva izložba: Igitt – 90 Years of Homo Press.
Izložba Lesbian Visions predstavlja svojevrsni ‘skriveni muzej’ queer umjetnosti iz perspektive koja nadilazi hegemonijski maskulinitet, objašnjavaju organizatori, a referira se na dvije kultne njemačke izložbe iz 1970-ih i 1980-ih: Künstlerinnen International 1877–1977 (Internacionala umjetnica 1877-1977) i Das Verbogene Museum (Skriveni muzej), a kao inspiracija je poslužila i izložba Great American Lesbian Art Show (GALAS) održana 1980. u Los Angelesu.
Izložba Lesbian Visions potaknuta je nevidljivošću “lezbijskih subjekata” u povijesti umjetnosti, ali i pitanjem što je uopće lezbijska umjetnost – ovisi li ona o samoodređenju umjetnice, o sadržaju ili formi djela, interpretaciji djela, ili pak uvjetima proizvodnje i društvenom kontekstu? Možemo li uopće zauzeti lezbijsku perspektivu u društvu koje je ustrojeno u skladu s muškim pogledom?
Umjesto odgovora na ova pitanja, izložba donosi “utopijsku i melankoličnu galeriju radova koji ocrtavaju lezbijske forme užitka i iskustva, kao i konstrukcije lezbijskog identiteta i životnih stilova”. Obuhvaćene su umjetnice koje su živjele i djelovale od kraja 19. stoljeća do danas, od poznatijih imena poput Hanne Höch i Lotte Laserstein, do mlađih umjetnica poput Ceren Saner i Martine Minette Dreier.
Izložba Radical – Lesbian – Feminist pak upoznaje posjetitelje/ice s radikalnim skupinama HAW (Homosexuelle Aktion Westberlin) i LAZ (Lesbisches Aktionszentrum) koje su se 1970-ih i 1980-ih borile protiv patrijarhata, a korijene vuku iz studentskih pokreta 1968. i reakcija na dokumentarac It Is Not the Homosexual Who Is Perverse, But the Society in Which He Lives redatelja i aktivista Rose von Praunheima iz 1971. godine. HAW su pokrenuli gej muškarci, a ubrzo je formirana i ženska grupa koja se smatrala političkim, antiautoritarnim i antikapitalističkim kolektivom. Njihov cilj bilo je seksualno oslobođenje i ukidanje društvenih ograničenja, a lezbijstvo je bilo smatrano feminističkom strategijom svih žena u borbi protiv muške dominacije.
U želji da se udalje od termina “gej” i naglasak stave na lezbijske identitete, 1972. godine aktivistkinje iz ženske grupe osnovale su LAZ. Ubrzo su počeli nicati ogranci diljem cijele zemlje; organizirane su rasprave, savjetovanja, tečaj samoobrane, glazbeni festivali i plesne večeri za lezbijsku zajednicu, tiskani su i distribuirani fanzini, knjige i plakati…
Zahvaljujući lezbijskom pokretu nastao je i prvi ženski rock bend u Njemačkoj, Flying Lesbians, koji je izdao jedan album i nastupao na ženskim festivalima diljem Europe. U berlinskom kvartu Schönberg otvoren je bar za žene i lezbijke Blocksberg u kojem su gošće mogle biti “slobodne od muške dominacije i heteroseksualnih oblika ponašanja”, kao i kafić/kulturni centar BEGiNE koji je nudio međunarodni, transdisciplinarni program.
Godine 1975. pokrenut je i časopis Lesbenpresse koji je otvorio prostor za teme o kojima se nije pisalo u drugim medijima, kao što su nasilje nad ženama, prisilna heteroseksualnost, lezbijska seksualnost te kritika obitelji i buržoaskih odnosa. No, zbog netransparentnosti rada i isključivosti radikalne frakcije LAZ-a koja nije drugima davala puno prostora za proizvodnju sadržaja, časopis je prestao izlaziti 1982. godine. Interni konflikti i nesuglasice između različitih frakcija bile su prisutne i unutar LAZ-a općenito te su onemogućavale kreiranje jasne političke strategije, što je u konačnici dovelo do urušavanja pokreta. Ipak, njegovo naslijeđe i danas je od velike važnosti za berlinsku LGBT zajednicu.
