Piše: Emina Žuna
Jedna od izmjena o kojoj se najviše pričalo u najnovijem izdanju Dijagnostičkog i statističkog priručnika mentalnih poremećaja DSM-V, jeste izmjena termina ‘gender identity disorder’ (poremećaj rodnog identiteta) u termin ‘gender dysphoria’ (rodna disforija). Radi se o veoma bitnoj izmjeni jer prvi termin podrazumijeva da trans* osobe imaju poremećaj identiteta i prema tome su mentalno bolesne, dok drugi termin podrazumijeva postojanje nesklada između nečijeg osjećaja roda i onog koji mu je nametnut rođenjem.
Iako mnogi trans* i drugi aktivisti/kinje smatraju da u DSM–V nije trebalo uvrstiti ni rodnu disforiju, potrebno je ipak osvijestiti zaokret koji je ovim činom postignut s aspekta mentalnog zdravlja. Predstavnici američke psihijatrijske asocijacije (APA) su u kontekstu ovog pitanja i povodom njegovog uvrštavanja u DSM-V naglašavali kulturalni kontekst unutar kojeg se nešto proglašava za psihički poremećaj. Ko god se iole razumije u historijat i institucionalnu zasnovanost psihijatrije kao nauke, shvata da je to zaista ogroman pomak. Sjetimo se kakve su dodatne probleme u prihvatanju imali homoseksualci zbog činjenice da je homoseksualnost prema DSM-u smatrana psihičkom bolešću sve do 1973. godine. Zahvaljujući tome, svako ko je zbog nečeg imao problem sa prihvatanjem homoseksualaca se mogao pozvati na taj neprikosnoveni medicinski autoritet. Danas je ista stvar sa pitanjima transrodnosti i transpolnosti, međutim postojanje termina kao što je ‘rodna disforija’ u sebi ne sadrži težinu koja bi vodila patologizaciji i stigmi kao što je do sada bio slučaj.
Dakle, prema definiciji iz DSM-V, rodna disforija predstavlja poteškoće koje mogu pratiti osjećaj nepodudarnosti između nečijeg osjećaja roda i onog roda koji mu/joj je nametnut rođenjem. Kriteriji za postojanje rodne disforije kod neke osobe su utvrđeni u odnosu na dob kojoj pripada i razlikuju se kod djece, adolescenata i odraslih osoba. Da bi se utvrdili potrebno je da simptomi postoje najmanje šest mjeseci i osnovna razlika u njenom dijagnosticiranju kod djece u odnosu na odrasle jeste što se u prvom slučaju više fokusiramo na svijet fantazija i uloga koje dijete igra. Odrasli je uglavnom jasno verbaliziraju referirajući i na sopstvene primarne/sekundarne spolne karakteristike i želju za njihovom promjenom.
U Standardu nege zdravlja transpolnih, transrodnih i osoba koje se rodno ne konformiraju (Gayten-LGBT, Centar za promociju LGBTIQ prava, Beograd, 2014.) postoji poglavlje koje se bavi prikazom terapijskih pristupa za rodnu disforiju. Spominje se da još od šezdesetih godina prošlog vijeka postoje hormonalna terapija i genitalna operacija i da postoji visok stepen zadovoljstva među osobama koje su im se podvrgnule i promijenile spol. Međutim, tek u zadnje vrijeme se govori o značajnijoj ulozi psihološkog tretmana za ublažavanje osjećaja rodne disforije. Na jednom mjestu se kaže da uz pomoć psihološke terapije neke osobe integrišu svoja osjećanja transrodnosti u rodnu ulogu koja im je pripisana po rođenju i ne osjećaju potrebu za feminizacijom ili maskulinizacijom svog tijela. Uloga psihološke terapije je da ocijeni šta je optimalno za određenu osobu te da li je potrebna hormonska terapija i promjena rodne uloge, ali ne i operacija, ili je pak operacija potrebna, a hormoni nisu. Dakle, tretman rodne disforije je duboko individualan i mnoge osobe žele da ostanu transpolne, a neke se ne smatraju ni muškarcima ni ženama. Ono što bi bila uloga terapeuta jeste afirmacija rodnog identiteta osobe koja pati od rodne disforije i otklanjanje njenog negativnog utjecaja i stigmatizacije, te istraživanje različitih mogućnosti za izražavanje spomenutog identiteta.
Međutim, jedno je teorija, a drugo praksa, i kao što nam pokazuju brojni primjeri iz drugih oblasti, potrebno je vrijeme da nešto stvarno zaživi u praksi. Postavlja se pitanje na koji način se terapeuti praktičari različitih terapijskih usmjerenja zaista odnose prema ovom problemu. Jedan od primjera koji je ostavio utisak na mene i koji je bio i povod za ovaj tekst, izložen je u maju ove godine u Beogradu na Letnjoj školi psihoanalize kojoj sam prisustvovala i koju su organizovali Psihoanalitičko društvo Srbije u saradnji sa Evropskom psihoanalitičkom federacijom. Škola se fokusirala na razvojnu i dječiju psihologiju i predavanja su bila potkrijepljena istorijom slučajeva koje su predavači/praktikanti tretirali u svom terapijskom radu. Tako je jedna od poznatih dječijih psihoanalitičarki predstavila slučaj dječaka sa poremećajem rodnog identiteta kojeg je tretirala nešto manje od dvije godine u periodu od njegove pete do sedme godine. Napredak u liječenju je ilustrirala primjerom dječakovih crteža, budući da su crteži neizostavno terapijsko sredstvo u radu s djecom. Tako je dječak na početku tretmana uglavnom crtao motive koji više liče na one koje bi crtala djevočica: dobre vile, princeze, ‘srculencad’, cvijeće, a kako je tretman napredovao, tako su i motivi na dječakovim crtežima postajali ‘maskuliniji’, da bi dječak naposlijetku crtao vitezove s mačevima i konje. Taj preokret u motivima na njegovim crtežima je terapeutkinji i dječakovim roditeljima označio dječakovo ‘ozdravljenje’ pa je dječak prestao s terapijom.
Suvišno je istaknuti da ovako prikazan tretman za sobom povlači niz pitanja kako etičkih, tako i pitanja sa stanovišta struke i ne možemo se ne zapitati da li je na dječaka ostavio negativne posljedice za dalji život i pitanje rodne disforije mu samo odložio za neku kasniju životnu fazu. Inače, tretiranje rodne disforije kod djece bi se trebalo razlikovati od načina njenog tretiranja kod adolescenata i odraslih, jer se kod neke djece njeni simptomi potpuno gube pri ulasku u pubertet. Međutim, u ovom konkretnom slučaju se nije moglo prognozirati u kojem smjeru će se razvijati dječakovo osjećanje roda i da li će kod njega biti prisutna rodna disforija u adolescentnom periodu. Čini se da su odluku o tome u potpunosti donijeli dječakovi roditelji i terapeutkinja.
Uvođenje pojma rodne disforije u DSM-V, te elaboracija simptoma i dijagnostičkih kriterija bi svakako trebalo da utječe na praktičare koji polaze od tog priručnika mentalnih bolesti i koji će se vjerovatno vremenom sve više otvarati prema trans problematici, povećavajući svoje znanje o tome i prilagođavajući svoje terapijske metode specifičnim potrebama trans* individue. Jer uloga praktičara koja bi bila afirmacija rodnog identiteta osobe koja pati od rodne disforije i otklanjanje njenog negativnog utjecaja i stigmatizacije jest nužan preduslov za dalje istraživanje različitih mogućnosti za izražavanje spomenutog identiteta.
