Promatranje spola i roda kao dvije odvojene kategorije nastalo je izlaskom kapitalnog djela francuske spisateljice i filozofkinje Simone de Beauvoir Drugi spol[1]. U jeku začetka konstruktivizma koji će feminizmu trećeg vala donijeti mnogo kapitalnih promišljanja o tijelu i jeziku, Simone de Beauvoir izriče slavnu krilaticu Ženom se ne rađa, ženom se postaje, koja objašnjava da ono što se tradicionalno smatra ženskošću nije prirodno niti biološki determinirano, nego je rezultat društvene konstrukcije. Isto važi i za muškarca. I muškarac, kao i žena, usvaja svoje društvene uloge tokom djetinjstva, da bi u odrasloj dobi preuzeo moć koju mu diktira spol kroz patrijarhalni sustav.
Drugi spol ide logikom razdvajanja kulture i prirode i proglašava ženu odista više animalnom, više vezanom za svoje tijelo i njegove prirodne funkcije poput menstruacije ili čina rađanja, smatrajući ih stvarnim preprekama u ostvarivanju pune političke participacije sa muškarcem. Muškarac, s druge strane, s obzirom da ne podnosi taj čin rađanja kao svekoliki doprinos nastavku same vrste, prisiljen je na komunikaciju simbolima i kulturošku kreativnost čiji je rezultat patrijarhalno društvo kakvo poznajemo. Simone de Beauvoir stoga, u pokušaju da prevaziđe problem koji je sama konstruirala pod lupom patrijarhalne datosti, razdvaja spol i rod kao dvije odvojene kategorije, ostavljajući srećnu mogućnost emancipacije u rodu koji je kulturološka konstrukcija.
Njezina teorija koja i danas bilježi veliku popularnost, pa i pravno priznavanje u zemljama EU, pokušava dokazi jednostavnu stvar: ako dječaka odgajamo kao djevojčicu, on može biti djevojčica iako je dječak, također, ako odgajamo djevojčicu kao dječaka, ona bi bila dječak. Tu se krije i ogroman potencijal za queer populaciju koja je od 60 ‘tih pa naovamo eksperimentirala sa mogućnostima samoga roda i neusaglašenosti spola, roda i seksualne orijentacije. Smatralo se, naime, jednom kada spol i rod budu odvojeni i tako shvaćeni kroz društvenu matricu, donijet će veliku emancipaciju za žene, kao i za muškarce, u smislu da neće postojati argumenti za vraćanje žene u njezinu prirodnu ulogu majke, spremačice, pomagačice i supruge.
Međutim, Judith Butler je unijela veliku pometnju u feminističke filozofske aktivnosti sa svojom knjigom Nevolje s rodom, a produbila sa djelom Tijela koja nešto znače. Iznijela je teoriju performativnosti roda, koja upućuje na to da rod ne može biti stvar svakodnevnog izbora, kao što nam je to izbor odjeće ili nakita, nego da je performativnost citatska praksa koja uspostavlja rod svojim neprestanim ponavljanjem.
Performativ je ona govorna praksa koja sprovodi ili proizvodi ono što imenuje.
To je, tako reći, proročanstvo koje se samo ispunjava. Međutim, pitanje materijalnosti samoga tijela ostaje otvoreno. Zašto naprosto pretpostavljamo da je tijelo pasivna površina u koju rod upisuje značenja odnosno označava ga i imenuje? Feministice postavljaju validno pitanje:
Nije li diskurs koji zamišlja djelatnost konstruiranja kao nekakvo utiskivanje ili umetanje prećutno muški, i nije li predstava o pasivnoj površini kojoj će čin prodiranja podariti značenje prećutno -ili sasvim očigledno- ženska. Da li se spol prema rodu odnosi kao žensko prema muškome?[2]
Pretpostavka da postoji materijalno tijelo izvan kulturoloških konstrukcija, koje je anatomska situacija bez sopstvene povijesti i ontološkog temelja, gubi iz vida činjenicu da je spol, baš kao i rod, imao svoju povijest i mijenjao se zavisno od ideoloških relacija određenog vremena. Tijelo nikada nije bilo samo tijelo, štaviše, najviše se ideoloških zamki matrice i skriva upravo u označiteljima koje proglašavamo samo tim označiteljima. U svakodnevnom govoru, to su sigurno dvije stvari: samo tijelo i samo seks. Međutim, upravo se preko tijela i preko seksa najsigurnije uspostavljaju ideološke sintagme. To nije, kako kaže Judith Butler, naprosto statično stanje tijela, već proces u kojem regulativne norme materijaliziraju ponavljanje i dovršavaju tu materijalizaciju neprestanim ponavljanjem. Međutim, pošto ta materijalizacija nikada ne može biti dovršena, utoliko je nužnost tog neprestanog ponavljanja neophodnija.
Pjesma Arethe Franklin You make me feel like a natural women poslužila je Judith Butler kao dobar primjer roda koji nije anatomska činjenica nego postignuće, i to izravno povezano sa heteroseksualnom žudnjom. Da bi se heteronormativni sustav održao, on mora zadržati esencijalnu muškost odnosno ženskost, premda je ona uvijek u nekom procesu, nedovršena, kao zadatak koji nikada nije ispunjen. Ona se osjeća kao prirodna žena, što znači da je to postignuto stanje, ne primarno povezano sa njezinom anatomijom kao esencijalnom činjenicom. Rod kao takav uvijek stavlja novi zahtjev koji treba da se potvrdi, muškost, kao i ženskost.
Činjenica da heteroseksualnost sebe uvijek iznova konstituiše predstavlja dokaz da je ona stalno ugrožena, to jest da zna za mogućnost njezinog razobličenja: otuda ta prinuda da se neprestano razotkriva ono što ugrožava njenu koherentnost.[3]
Heteroseksualnost, pa tako i rodni identiteti, ovise o svojim suprotnostima kroz dihotomiju, biti muško znači ne biti žensko, biti heteroseksualan znači ne biti homoseksualan, a pošto su rodni identiteti, kao i ljudska seksualnost, vrlo fluidni, nedosljedni, performativni, tako i sam sustav nastoji da jače sankcionira sve one koji/e ne podražavaju tradicionalne uloge muškoga i ženskoga, kao i heteroseksualnost kao jedinu legitimnu seksualnost.[4]
Razlikovanje između spola i roda je bitno prije svega zbog mogućnosti samoodređenja. Osoba bi sama trebala imati mogućnost, nevezano za svoju anatomiju, da uzme one rodne odlike koje joj/mu odgovaraju. Možda su te odlike isključivo smatrane muškim ili ženskima, ali osobe imaju mogućnost i tako reći miksanja različitih odlika i usvajanja onih normi ponašanja koje odgovaraju njihovim rodnim izričajima. Pravo na samoodređenje je novijeg datuma, ali teži da napravi revoluciju u pristupu rodu tako što će ostaviti individui mogućnost da sama izabere svoj rodni identitet ili rodne identitete, kao i da zauzme anti-poziciju, anti-identitet, queer mjesto klizanja u kojem se sve može dogoditi.
Mogućnost izražavanja nesuglasja između spolnog i rodnog identiteta u pravnom smislu je moguća. Osobe koje uzimaju drugi rod u odnosu na svoj spol obično su stigmatizirane u društvu i nailaze na opću neprihvaćenost. Međutim, postavlja se pitanje fluidnosti rodnih identiteta u postmodernom stanju gdje su tehnologije i povijest feminizma izbrisale granice i gdje su rodne uloge, krenuvši od one samoga izgleda, izgubile na svim jasnim obrisima. Prelazak iz jednog roda u drugi najproblematičniji je danas u pitanju jezika, odnosno imenovanja, a možda je upravo zbog toga i vrijedan pažnje, ako znamo da je imenovanje vrednovanje i utvrđivanje tih istih granica.
Sam jezik koji koristimo upućuje nas odmah na rodnu dihotomiju, kao i na mogućnost dva roda, ostavljajući prostor za onaj treći, nedefiniran, ali kada i taj nedefiniran preuzme poziciju subjekta govora, on/a mora da progovori u muškom ili ženskom licu. Pluralnost rodnih identiteta tako biva spriječena u samom procesu označivanja, što upućuje na izbor koji osoba mora donijeti: da li će se izjašnjavati kao muškarac ili kao žena.
Osnovni problem za egzistenciju spolno/rodno nenormiranih jeste zakonska regulacija njihovih spolnih identiteta koji ne mogu da izlaze iz pojma univerzalnosti ljudskih prava, jer univerzalnost ljudskog prava u svojoj ontologiji vječito skriva zamku po kojoj su ljudska prava neizbježno spolno obilježena, odnosno pretpostavljaju spol/rod u samoj svojoj jezičkoj konstrukciji. Uzeći to u obzir, imenica čovjek postaje krajnje problematična, jer ne samo da pretpostavlja autonomnog humanističkog subjekta nego pretpostavlja muškog autonomnog humanističkog subjekta, dakle, normu koja pretpostavlja ljudskost i ne propituje ju kao takvu.
Različitost spolnog/rodnog kroz povijest se sankcionirala, nepriznavala, pa čak i psihijatrijski liječila. Da bi se pravno uopće transseksualnost mogla da tretira, mora da potpadne pod definiciju poremećaja spolnog identiteta čija dijagnoza priznaje da je moguće da osoba jednog spola bude zarobljena u tijelu drugog spola. Pitanje je, šta psihijatar/ca vrednuje kao poremećaj spolnog identiteta?
Termin rodna disforija koji dolazi kao sigurna dijagnoza od psihijatra/ce sa pečatom da ta osoba ima neku vrstu mentalnog oboljenja koje može da se dovede u red samo medicinskim zahvatima na tijelu, ne ide u prilog feminističkom razlaganju po kojem bi pravo da odlučujemo šta radimo sa našim tijelom, ukoliko to ne ugrožava druge, trebalo biti naše neotuđivo pravo.
Za društvo, lakše je dati dijagnozu jer ona naprosto čuva rodni poredatak od mnogo većih udaraca kao što je recimo nedavni projekat švedskog obdaništa Egalija u kojem se djeca tretiraju kao individue, a odgajatelji/ce ih ne oslovljavaju sa on ili ona, niti potiču na rodno uvjetovane igre, i određene igračke u skladu sa rodom. Ako esencija ženkosti ili muškosti ostaje neupitna, onda prilagodba spola nije tolika šteta, jer i dalje ukazuje da je moguć trajan muški ili ženski identitet.
Ako je država uređena po standardima ljudskih prava, ona pruža osobi mogućnost, plaćenu mogućnost, da modificira svoje tijelo tako da se poklopi sa rodnom slikom. To je lakše nego gajiti vrijednosti u kojima su spol i rod društvene konstrukcije koje su podložne konstantnoj promjeni i čiju stabilnost i zaokruženost nije moguće postići. Možda, ako eksperimenti iz švedskih obdaništa uspiju, jednoga dana neće biti ni potrebe da prilagođavamo svoju rodnu sliku anatomiji tijela, jer ćemo početi živjeti fluid spola, roda i seksualnosti. Tada povik it's a girl neće značiti zapovijest odnosno granicu našega ljudskoga bivstvovanja.
