Poetika proslavljenog španskog redatelja Pedra Almodovarova, sa stajališta estetike, izuzetno je kompleksna i zanimljiva, posebice gledano kroz vizuru popularne kulture i njene subverzije. Međutim, redateljska poetika ovog autora prepoznaljiva je i po tome jer u njoj, gotovo bez izuzetka, dominira nekoliko opsesivnih tema i motiva. U prvom redu to su: porodični odnosi, strasti i identitet. Pojam identiteta Almodovar shvata, po pravilu, vrlo široko. Stoga se u njegovim filmovima, između ostalog, nerijetko progovara o socijalnom identitetu, seksualnom identitetu i, na koncu, rodnom identitetu.
Piše: Nikolina Todorović
Pedro Almodovar naročito je važan zbog toga što žanrovski hibridno, osviješteno i izuzetno duhovito, miješa melodramu sa popularnom kulturom. Njegovi su filmovi prvorazredni primjer popularne postmoderne kulture, ponajviše zbog toga jer prikazuju kako se kompleksne priče i zamršeni odnosi mogu prikazati humoristično, satirično i ironično.
Krenuvši od prvog priznatog Almodovarovog filma Labirint strasti (1982.) uočava se nekoliko dominantnih obilježna popluarne kulture koju Almodovar integriše u svoje filmove: muzika (miješanje tradicionalnih pjesama sa popularnim muzičkim grupama, citiranje poznatih pop pjesama), moda, pristunost likova koji karakteriziraju potrošačko društvo (foto-modeli, porno glumice, poznate ličnosti iz svijeta showbusinessa), intertekstualnost s lasičnim filmovima, knjigama i predstavama, parodija holivudskih filmskih klasika, korištenje postera, fotografija i časopisa kao važnog dijela scenografije, uvođenje filmskih redatelja i pisaca trivijalnih romana kao protagonista filmske naracije.
Na tom tragu, identitet postaje središnja i nezaobilazna značajka za sve one koji/e se žele baviti tumačenjem i analizom Almodovarovih filmova. Jonathan Culler, teoretičar popularne kulture i identiteta, navodi dva temeljna pitanja modernoga doba koja pokušavaju razjasniti identitet. Prvo je to da li treba identitet promatrati kao nešto dano ili proizvedeno u društvu i treba li takav identitet promatrati kroz pojedinca ili kroz društvo koje ga oblikuje? U današnjem trenutku, nakon niza sjajnih studija, teorija i analiza slavnih poststrukturalnih teoretičara i teoretičarki, jasno je da se na identitet treba gledati antiesencijalistički, odnosno znati da identitet nije jedan i nepromjenjiv, nego da cijeloga života mijenjamo i usavajamo različite identitete, naročito u socijalnom i društvenom smislu. Jer da bismo definirali naš identitet, ali i da bismo ga stekli, potreban nam je drugi. Na ovoj ideji Almodovar gradi svoje likove i obikuje njihove identitete, te socijalne, društvene i rodne uloge. Pedro Almodovar važan je upravo zbog toga što identitetu pristupa kao promjenjivoj kategoriji i što njegov autorski opus koherentno i kontinuirano tematizira pitanje drugosti.
Već dugo vremena, Almodovar se smatra ženskim redateljem. Ovakav nadimak zaslužio je time jer je u većini filmova dekonstruirao holivudske filmove gledane iz muške perspektive u kojima su muškarci moćni heroji, a žene objekti i plitke projekcije ženstvenosti. Umjesto toga, Almodovar gledateljima/icama pruža pogled iz ženskog ugla, rušeći pritom stereotipe i društvene konvencije. Ta sintagma dolazi upravo otuda jer je od samih početaka mnogo pažnje posvećivao ženskim likovima, uvodio je u filmove uglavnom žene, prikazivao i pratio njihove životne prelome. Zbog toga je Almodovar jedan od autora čiji je korpus dosta inspirativan za feminističke teorije i kritike. Istina, nerijetko su feminističke teoretičarke i teoretičari analizirali/e Almodovarove junakinje, ponekad kritikujući i osuđujući, a ponekad čitajući afirmativno.
Osim toga, pitanja i prava marginaliziranih zajednica poput LGBTIQ osoba, jedna je od centralnih tema većine filmova ovog redatelja. Uistinu, Pedro Almodovar u svojim filmovima mnogo pažnje pridaje LGBTIQ osobama. Time što neprestano ukazuje na postojanje LGBTIQ osoba u društvu i što ujedno ne ignoriše njihove svakodnevne probleme, Almodovar nas sugestivno upoznaje sa stvarnim problemima i izazovima pojedinaca i pojedinki iz ove zajednice. Drugim riječima, daje vrlo važan prostor i, što je još važnije, slobodu da se predstave i otvore.
Almodovarov postmoderni manir križanja komedije, melodrame i kriminalistike na autentičan način tematizira pitanja identiteta i najčešće u središte filmske naracije dovodi ženske likove koji u interakciji sa likovima queer identiteta razotkrivaju i preslaguju vlastiti identitet (Šta sam uradila da zaslužim ovo, Živo meso…) Almodovar je iskoristio medij filma da bi prikazao koncept novog ženskog identiteta, tačnije žene koja je slobodna, samouvjerena, oslobođena šutnje, odsutnosti i marginaliziranosti patrijarhalnog društva. Oblikovanjem slojevitih ženskih likova, Almodovar je raskinuo tradiciju stereotipa ne prikazujući ženu isključivo kao majku, suprugu i domaćicu. Time je rodni identitet, na tragu koncepta roda Judith Butler, postao neograničen i oslobođen stereotipa društva u kojem je egzistirao na temeljima binarne opozicije.
Zbog svog originalnog i posebnog senzibiliteta, Almodovar je danas jedan od aktivnih redatelja čija je poetika, prije svega, angažirano osviještena. A njegovi filmovi i danas, osim autentične estetike, gledateljima i gledateljicama mogu prenijeti nešto od autentičnih ljudskih emocija.
Članak je nastao uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka/bloga isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
