U dvadesetak godina pisanja i objavljivanja banjalučke pjesnikinje, pripovjedačice i romansijerke Tanje Stupar Trifunović, jedne od najetabliranijih i najnagrađivanijih spisateljica s postjugoslovenske književne scene, stalo je pet zbirki poezije, knjiga priča, dva romana i niz nagrada među kojima i Evropska nagrada za književnost. U novom romanu „Otkako sam kupila labuda“ Stupar Trifunović istražuje svoje trajne književne preokupacije, odnose među ženama umještenim u tjeskobno okruženje i njihove veze s književnim pretkinjama. Ovog puta, pratimo ljubavni odnos dvije žene predstavljen u svoj njegovoj kompleksnosti i težini, a protagonistkinje, rezigniranu sredovječnu bibliotekarku koja je ujedno i naratorka, te buntovnu studenticu glume, upoznajemo kroz međusobno otkrivanje tačaka bola koje ih zbližavaju, tjelesne užitke i zazor prema vanjskom svijetu iz kojeg obje, svaka na svoj način, nastoje uteći.
Piše: Tamara Zablocki
Budući da se u „Otkako sam kupila labuda“ granica između književnosti i stvarnosti zamagljuje, počet ću s nečim ličnim što se možda prelilo i u knjigu. Kad kažem djevojaštvo, na šta prvo pomisliš? Po čemu pamtiš svoje odrastanje? U romanu je taj formativni period i potraga za sebstvom mlađe protagonistkinje važna tema, sa pripadajućom buntovnošću i otporom sistemu koje većina nas negdje u putu izgubi.
Kad kažeš djevojaštvo, pred oči mi iskoči mnoštvo slika. U prvom redu, naravno, rat, kao prelomni trenutak između djetinjstva koje, baš zbog toga što je uslijedilo, pomalo idealizujem i vidim kao lijep dio života, te poslijeratnog odrastanja i pomenutog djevojaštva čije sam detalje djelimično ugradila u mlađu junakinju romana, s tim što vremenski kontekst u kojem se dešava radnja jeste drugačiji. Roman se bavi savremenim trenutkom ali dodirne tačke između mog i djevojaštva junakinje su u pojedinim doživljajima svijeta, buntovništvu, neprihvatanju svijeta odraslih i njihovog sistema vrijednosti, pomalo idealističkoj borbi za bolji svijet. Istovremeno, moja junakinja se bori sa svojim unutarnjim previranjima, raspolućena je između zapitanosti o sebi i zapitanosti o svijetu.
Vjerovatno svaku mladost označava ta vrsta ljutnje i neprihvatanja, pa je tako označila i moju. Nekad sam mislila da sam u toj ljutnji pretjerivala, a sad, kako ulazim u zrelije doba, mislim da je ta ljutnja bila opravdana i da moja generacija nije bila dovoljno ljuta. Ukradene su nam godine života u kojima nismo mogli živjeti stvarnost dostojnu čovjeka. Bili smo obilježeni strahom, neimaštinom i danas se pitam gdje se i kako izgubila ta ljutnja. Ali kad ste mladi imate dovoljno snage i vjere da će se najteže stvari nadići i ja sam također vjerovala u to. I da će to „bolje sutra“ brže pristizati. Sada vidim da smo svi prevareni od beskrupuloznih hohštaplera i da su nam jeftino rasprodali to očekivano bolje sutra.
Čovjek s godinama postane skromniji. Suočava se sa zamorom, sopstvenim granicama i svedenošću na male stvari koje može promijeniti u svojoj zajednici. Možda bismo trebali krenuti s tim malim promjenama u svojoj zajednici – kad bi puno nas činilo male korake ka poboljšanju života i to bi bilo nešto. Veliki naboji obično brzo splasnu i sagore i s tim nažalost ne uradimo puno. Više aktivnog učestvovanja pojedinaca u kreiranju života zajednice, više svjesnih i jasnih manjih ciljeva su možda mogući načini poboljšanja života ovdje. Politički život ne čine samo izbori i gungula oko njih (ionako su svedeni na farsu), on je svakodnevan i mi bismo trebali naučiti trajno participirati u njemu. To je proces koji zasad ide sporo ali na kojem treba raditi.
Centralna tema romana ljubavni je, na trenutke toksični, odnos između dvije po svemu različite žene, četrdesetpetogodišnjakinje u braku pomirene sa svojom sudbinom i buntovne, drčne, dvije decenije mlađe studentice. Za šta ti je poslužio ovaj tematski okvir?
Bilo mi je važno pokazati koliko je ljudski odnos složen, bez obzira da li ga čine dva muškarca, dvije žene, žena i muškarac. Svaki ljudski odnos koji podrazumijeva spremnost na otvorenost, bliskost, ali i strah od tog svega što zajedništvo podrazumijeva. Neki su ljudi skloniji razmišljati i preispitvati svoje osjećaje u vezi s tim, za druge su odnosi nešto što se naprosto dešava kroz život i čemu se povremeno prepuštaju. Mene to fascinira i zato se njima bavim u svom pisanju. U svim realacijama, od onih prijateljskih, porodičnih, pa do ljubavnih. U ovom slučaju, zanimala me srž odnosa dvije žene koje su mi bile izazovnije i zanimljivije jer njihov odnos nije samo ljubavni, njegova dinamika se mijenja, on je i prijateljski, i ljubavni, i neprijateljski. One jesu suprotne ali među njima postoji i određena bliskost koju ne uspijevaju uspostaviti s drugim ljudima. I jedna i druga su obilježene traumatskim iskustvima iz djetinjstva, teško stupaju u interakciju s drugim ljudima i njihovi odnosi bivaju obilježeni prvobitnom traumom. Zato je jedna vrsta usamljenosti, izdvojenosti i nepremostive emotivne distance nešto što je istovoremeno i njihov označitelj, ali i nešto što ih na kraju povezuje i zbližava. Nešto što čini da se prepoznaju i što ih gura jednu ka drugoj. To su tačke dodira u kojima se one susreću ali i povređuju jedna drugu, jer trauma ne može biti prevladana ako se ponovo ne dodirne.
U tom smislu njihov odnos jeste toksičan, ali je i ljekovit, jer nakon njega obje uspijevaju uspostaviti novi život, prihvatajući sebe. Starija prihvata svoju novu, drugačiju seksualnost, a mlađa odlazi iz zemlje i nalazi novog partnera. Spona među njima je zapravo bol, one osjećaju duboku bol u biću one druge i ta bol ih tjera da budu potpuno ogoljene i iskrene. Susret sa sličnim senzibilitetom kod obje dovodi do buđenja, oslobođenja sebstva za kojim mlađa traga jer je mlada, a starija jer je potisnula stvarnu sebe nastojeći se uklopiti u društvo. I za jednu i za drugu njihov odnos znači iskorak iz sigurne zone, krah ranijih obrazaca i uspostavljanje novog, drugačijeg života. A ti i takvi iskoraci obično bivaju i bolni i produktivni.
‘Konstantno živimo u nekoj vrsti zatvorenog svijeta’
U „Labudu“ je strast između dvije žene predstavljena kao ono što i jeste: svakidašnja, slična svim drugim strastvenim odnosima, ali se u jednom dijelu dotičeš i najeksplicitnije homofobije, fizičkog i verbalnog napada. Na tom planu sukobljavaju se privatno, u kojem je ljubav ljubav, te javno, u kojem su neke ljubavi jednakije od drugih, a druge neprihvaćene, osuđene, zabranjene. Koliko tvoje junakinje određuje vanjski svijet, društveno-politička realnost u kojoj žive?
Nastojala sam na planu atmosfere, emocija i osjećajnosti uhvatiti duh vremena u kojem živimo i u kojem je roman nastajao, iako je, naravno, teško uhvatiti duh vremena u koje ste i sami uronjeni. Pišući roman, stalno sam osjećala neku vrstu tjeskobe, potištenosti, napetosti i pritiska u sredini u kojoj živim. Ta atmosfera zarobljenosti i uhvaćenosti u život u četiri zida nije prisutna samo u Banjoj Luci ili Beogradu opisanim u romanu, nego na čitavom prostoru bivše Jugoslavije. Mi smo zapravo godinama u nekoj vrsti izolacije: u ratu je ona bila totalna, poslije rata djelimična, uslovljena političkom situacijom, neimaštinom, nepostojećom infrastrukturom koja bi nas povezivala s ostatkom svijeta. Konstantno živimo u nekoj vrsti zatvorenog svijeta, te u toj poziciji izolacije žive i moje junakinje, s tim što su one dvostruko izolovane jer njihov odnos ni po kom osnovu nije prihvatljiv: obje su žene, a razlika u godinama između njih je velika. One su stoga gurnute u totalnu izolaciju, a njihov stvarni, autentični život odvija se po mračnim, skrivenim mjestima, podrumima, ćoškovima, obalama rijeke. Prostori slobode za njih su skriveni prostori. To stvara pritisak i opterećenje u likovima koje potom vidimo i kroz njihove odnose, a i kroz odnose sa sredinom. Junakinje, ipak, različito reaguju na taj pritisak: starija pokušava da se prilagodi, ali na kraju pravi veću promjenu u vlastitom životu, dok mlađa pravi više buke i buni se protiv sredine, pokušava bunt izraziti kroz književnost i umjetnost, ali na kraju odlazi jer pritisak biva prevelik. One su kontinuirani svjedoci nasilja, bilo da se radi o onom ratnom (kojeg se sjeća starija) ili onom kasnijem kojem svjedoči mlađa prema njenoj majci jer ju je rodila, a nije imala muža, ili gledajući kako joj tuku prijatelja jer je gej, ili onih svakodnevnih nasilja nad ljudima koja nisu nužno fizička ali se ispoljavaju kroz stalni pritisak, ucijenjenost, pomanjkanje sredstava, prinuđenost ljudi na kompromise sa stvarima koje ne smatraju etičnim, a na koje su prinuđeni zbog pukog preživljavanja.
U dočaravanju odnosa dviju junakinja tjelesnost zauzima važan dio. Seksualnost, žudnja ali i odnos prema tijelu kao nečemu podložnom habanju, što je naročito zanimljivo s aspekta tabua ženskog starenja koje se na sve raspoložive načine nastoji suspregnuti ili makar maskirati. Zašto je nešto toliko prirodno kao što je seksualnost, u ovom slučaju homoseksualnost i biseksualnost, te starenje ženskog tijela, tabu u našem društvu i koliko književnost pomaže njihovoj detabuizaciji?
Knjige su tu da preispituju tabue. Makar je to moj doživljaj književnosti. Ona sve dovodi u pitanje pa naravno i tabu. Tabui se zavisno od vremena i društvenog konteksta mijenjaju. I književost ima svoju ulogu u tome što možemo pratiti kroz biografije pisaca i njihove sudbine – mnogi su bili zabranjivani, proganjani, osuđivani zbog stavova iznešenih u knjigama da bismo mi danas mnoge od tih stavova prihvatali kao uobičajene.
Tjelesnošću se često bavim i u prozi i poeziji jer mislim da je nezaobilazna. Najuprošćenije – mi smo i duh i tijelo. I jedno je povezano sa drugim i kao takvo zanimljivo za pisanje. Impulsi duha se prelamaju kroz tijelo i obratno. U romanu sam željela tjelesnost predstaviti naturalistički i ne skrenuti u romantizaciju. To su za mene važne teme i užasavam se zgroženosti i uplašenosti pred tijelom i razgovorom o njemu. I starošću sam se kao temom već bavila u poeziji, a sada me na njeno potenciranje kroz roman jednim djelom inspirisao i dokumentarac koji sam gledala o životu balerina, kojima starost, po prirodi profesije, dođe daleko prije. Taj film me zapravo užasnuo. Zato moja junakinja, iako se sama doživljava starom, a upoznajemo je u njenim pedesetim, starenje doživljava kao bunt i priliku da se rastereti mimikrijskog života i tuđih očekivanja; da bude ljubazna, fina, dopadljiva. Ona prihvata svoje starenje jer sada može da bude ljuta i stvarna, ne mora se sviđati drugima. Za nju je starost olakšanje, rasterećenje, oslobađanje i lakoća jer je mladost provela kao prilagodljiva i pasivna osoba.
Bez obzira kako ih raščlanili i mijenjali im perspektive, život, smrt, tijelo, starenje, ljubav naprosto su neizbježne književne teme.
Roman obiluje književnim referencama, junakinje se igraju Virginije Woolf i njene ljubavnice Vite Sackville-West, referiraju se na Humberta i Lolitu, na scenu uskaču i likovi iz Brechtovih, Ionescovih i Beckettovih drama, a knjiga već počinje citatima Marguerite Duras i Marguerite Yourcenar – kojoj možemo zahvaliti i naslov. I dok bibliotekarka apeluje na svoju mladu ljubavnicu da „ne brka život i književnost“, čini se da si ti namjerno odlučila zamagliti granicu između to dvoje.
Književne reference koje navodim reflektuju situacije iz života junakinja, a služe i tome da nas podsjete kako ništa što one doživljavaju ili što mi doživljavamo nije novo. I umjesto da se držimo one da je ponavljanje majka znanja, možda bismo trebali više čitati da ne bismo pravili iste pogreške. A poigravanje s književnim referencama poslužilo mi je i kao reklama za književnost koja nam, za razliku od, recimo, istorije, nudi uvid u unutarnje stanje ljudi, doživljaja svijeta, društvenog života u određenom vremenu. Književnost stvarno nije dosadna (smijeh), književnost stvarno ima veze s našim životima i ima tu moć da nas poveže s nama samima, sa situacijama u kojima smo i zahvaljujući njoj možemo dobiti bolju ideju o tome ko smo, šta smo, postati složeniji i zanimljiviji ljudi, te proživjeti puniji život. Možda zvučim kao propovjednik, kao neka vrsta književnog Jehovinog svjedoka (smijeh). Priznajem, imam vjeru u književnost i uvijek kažem da neću opterećivati knjigu time i druge ljude, ali mi se omakne svaki put – odrađujem podli posao zavođenja ljudi da čitaju druge knjige, da istražuju živote književnica i književnika, da u njima otkrivaju stvarna ljudska bića. Zanimljiv mi je taj odnos književnosti, osobe koja piše i stvarnosti, zamagljena i opasna granica između stvarnosti i književnosti koju istražuju i moje junakinje.
Kraj romana iznevjereno je očekivanje ali i poruka da su potraga za samim sobom i praćenje životne strasti mogući i onda kad nam djeluje da smo na sve već zakasnili. Hvala ti na ovakvom kraju, ulijeva nadu svima nama koji ne osjećamo da smo se sasvim pronašli do srednjih godina.
Drago mi je da je to neko tako vedro doživio (smijeh). Ali to i jeste suština, kad se u sve razočaraš, opet postoji novi, moguće bolji, početak.
