The Hunger (1983.) tematski i estetski zanimljivo je filmsko umjetničko ostvarenje režisera Tonya Scotta. Ovaj film, naime, u sebi objedinjuje elemente gotičke subkulture, vampirizma, erotizma, horora i, na koncu, queer motiva.
PIŠE: Nikolina Todorović
Film je zasnovan na istoimenom romanu autora Whitleya Striebera iz 1981. godine. Glavne uloge u filmu tumače Catherine Deneuve (Miriam Blaylock), David Bowie (John Blaylock), i Susan Sarandon (dr. Sarah Roberts).
Radnja filma koncentrirana je na romansu između Johna i Miriam čija veza traje već stoljećima, koliko i njihovi životi, ali to se mijenja Johnovom neutješnom borbom sa smrtnošću, nemogućnošću pomirenja sa time da ipak počinje naglo stariti, te očajnom potragom za lijekom protiv starenja. Upravo ta potraga ih dovodi do naučnice Sarah Roberts koja se na klinici bavi istraživanjem progerije – rijetkim progresivnim genetskim poremećajem ubrzanog starenja za koji ne postoji lijek, a ispitivanja i krvne testove sprovodi nad majmunima koji boluju od ove bolesti.
Kadrovi u filmu su pomalo usporeni, skoro uvijek ih prati klasična muzika, lagano lelujanje zavjesa, prostor sa plavkastim tonovima i hladnim nijansama, razne stare umjetničke skulpture, instrumenti, slike i cvijeće koje koje ukazuje na moć, profinjenost i bogatsvo, a svemu tome kontriraju nagle promjene napetih i uznemirujućih kadrova i muzike koji, ipak, simbolišu nekontroliranu požudu i erotski naboj.
Estetska vrijednost ovoga filma ponajviše se, naime, ističe upravo u ljubavnom i erotskom odnosu između Miriam i doktorice Sarah. Njihov odnos čini okosnicu ovoga filma i njegovu centralnu tačku.
Od trenutka kada John umire, a Sarah ulazi u njihov dom, Miriam je, na neki način, hipnotiše i ulazi u njene misli,te joj tako prenosi svoja osjećanja i žudnje prema njoj. U filmu je vrlo sugestivno i snažno prikazano kako Sarah ne može prestati da misli na Miriam, i kako duboko žudi za njom. Noću se budi, sanja je i osjeti. Osjeti njenu usamljenost.
Epizoda u kojoj ove dvije žene po prvi put ostaju same u romantičnoj atmosferi, estetski je veoma pažljivo osmišljenja. U sobi su bijeli ljiljani, zavjese se lelujaju, svjetlost ulazi zajedno sa vrelim žudnjama. Njih dvije razgovaraju i piju ko zna koliko star šeri. Miriam je za klavirom i tiho svira, sa prekidima, kako bi odgovorila na pitanja. Sarah je ispituje da li je usamljena, a Miriam počinje svirati Duet cvijeća iz Delibesove opere Lakme, objašnjavajući joj da je Lakme indijska princeza koja je imala svoju sluškinju po imenu Mallika, i kako njih dvije u magičnom vrtu uz rijeku beru cvijeće, pjevajući jedna drugoj, klizeći preko vode… I, da li je to ljubavna pjesma? – pita je Sarah. Miriam joj odgovara: Zvuči kao ljubavna pjesma, onda pretpostavljam da to i jeste. Sarah je pita da li joj se ona to udvara, Miriam joj uz smiješak odgovara da nije ni svjesna toga. Sarah u tom trenutku prosipa piće po sebi. Po bijeloj, uskoj, pribijenoj uz tijelo majici oslikavaju se grudi i trag crvenkaste tečnosti. Miriam ustaje da je obriše sa bijelom svilenom maramom, dodiruje je po vratu i leđima a u pozadini svira Duet cvijeća. Sarah zatim skida majicu i Miriam počinje da je dodiruje po tijelu i grudima, ljube se i liježu u krevet, na bijelim plahtama im se izvijaju tijela, bijele zavjese se upliću među njima i nježnostima, vode ljubav. Igre svjetlosti, klasične muzike, bijelih plahti i ogledala oko njih naizmjenično i brzo počinju da se mijenjaju napetim i zloslutnim tonovima i strašnim flešbekovima. Počinju piti jedna drugoj krv i padaju u trans.
Od tog trenutka, Sarah shvata da je zarobljena u zamci zvanoj igra gladi i preživljavanja i zastrašuje je pomisao da bi živjela takvim životom. Zadnji put ljubi Miriam, uzima njen Ankh koji nosi oko vrata i zabada ga sebi u vrat. Obje polako umiru.
Elaine Showalter, američka književna kritičarka, feministkinja, autorica za kulturna i društvena pitanja, izjavila je da je The Hunger postmodernistički vampirski film koji vampirizam prikazuje u biseksualnim terminima, oslanjajući se na tradiciju lezbejskog vampirizma.
Iako je film, ističe Showalter, suvremen i moderan, on je također progresivan u svojoj tvrdnji da muškarci i žene u 1980-ima imaju iste želje, iste apetite i iste potrebe za moći, novcem i seksom.
Zaista, The Hunger je jedan od umjetnički najupečatljivijih filmova koji obrađuju tematiku homoerotike i vampirizma. Ujedno, ovaj film u sebi baštini mnoštvo zanimljivih queer momenata, od kojih se, svakako, možda i ponajviše izdvaja činjenica da se na veoma smion način bavi biseksualnošću, te naglašenom i izraženom ženskom požudom i čulnošću.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
