Međunarodni dan vidljivosti transrodnih osoba se obilježava svakog 31. marta. Transrodnim osobama u Bosni i Hercegovini je onemogućeno da žive svoje identitete i autentičnost. Zbog nepostojanja zakonske regulative pravna promjena spola u dokumentima je dostupna samo prilikom potpune medicinske prilagodne spola, koja nije moguća u našoj državi, pa se endokrinološka terapija i hirurški zahvati mogu obavljati samo u inostranstvu. Iako sistemi zdravstvene zaštite u velikom broju zemalja pokrivaju taj iznimno visok trošak, u BiH to snosi sama transrodna osoba.
PIŠE: Vanja Šunjić
Bez obzira na to što svako dijete i osoba ima pravo na psiho-socijalnu i zdravstvenu podršku i zaštitu, transrodne osobe su u našoj zemlji, ali i u regionu diskriminisane na više razina. Poštovanje tjelesnog i ličnog integriteta u svim sferama života je od krucijalnog značaja za sve građane i građanke neke zemlje. Da bismo mogli tvrditi da živimo dostojanstveno, moramo imati pravo da o sebi i svojim tijelima odlučujemo lično mi i niko drugi.
Često rasprave o transrodnosti isključuju transrodne osobe i sprovode se na razini političkih agendi, kao što se desilo u Hrvatskoj početkom godine, gdje se na zajedničkoj, tematskoj sjednici Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku i Odbora za obitelj, mlade i sport raspravljalo o „porastu broja transrodne djece i mladih u Republici Hrvatskoj“, te su zastupnici uglavnom desnih političkih opcija pokušali da to predstave kao trend, isključujući svaku mogućnost znanstvene rasprave o ovoj temi. To što u Bosni i Hercegovini trenutno izostaje ova vrsta rasprava, ne govori o tome da smo slobodnije i liberalnije društvo, nego potpuno suprotno, toliko smo iza njih da je transrodnost na potpunoj margini i uopšte nije u fokusu javnosti.
Desne politike u Hrvatskoj, na čelu sa konzervativnom aktivisticom Željkom Markić, o transrodnosti govore kao o agendi i društveno uslovljenoj dijagnozi, te u javnosti nastoje stvoriti sliku da veliki broj mladih ljudi danas mijenja spol jer je to nametnula popularna kultura, koja vrši tu vrstu pritiska. Međutim, stvar je potpuno obrnuta, jer se kroz veliki broj sadržaja iz pop kulture portretiraju LGBTIQ+ protagonisti_tkinje koji su napokon vidljivi_e, te se djeca i odrasli osjećaju spremnije iskoračiti javno sa svojim identitetima.
U Hrvatskoj adoloscenti od 16. godine mogu da krenu u proces tranzicije uz podršku stručnjaka_inja i psihoterapeuta_tkinja. Tamošnja istraživanja su pokazala da je velika stopa pokušaja suicida kod mladih i djece koji su transrodni, a nemaju priliku da zatraže pomoć, odnosno ukoliko se adolescent_knjiga osjeća kao transrodna osoba, a ne osjeća se sigurno da to nekome kaže i zatraži pomoć. U tim procesima je važna i podrška cijeloj porodici.
Iako transrodne osobe u Bosni i Hercegovini nemaju ni dio privilegija za koje su se izborili naši saborci i saborkinje u Hrvatskoj, važno je da smo svjesni da transrodne osobe postoje oko nas, da se bore za svoj integritet u sistemu i društvu koji počivaju na diskriminaciji, homofobiji, transfobiji, isključivosti, itd. Važno je da smo im saveznici_e i podrška u skladu sa kapacitetima koje posjedujemo i da se, u trenutku kad dođe do toga da njihov identitet u Bosni i Hercegovini postane pitanje etno-nacionalne, desne politike, svi zajedno, oštro suprotstavimo tome.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
