Piše: Mirza Halilčević
Foto: Photo by Teddy Österblom on Unsplash
Povorka ponosa izvorno se organizuje u ime unapređenja kvaliteta života LGBTI osoba, što direktno ima za posljedicu i preispitivanje općih društvenih vrijednosti, kao i standarda života svih građana/ki jednog društva. Zanimljivo je koliko društvene nepravde primjećuju građani/ke pokušavajući diskreditovati značaj i potrebu za samom povorkom. Povorka ponosa nije izolovana iz društvenog konteksta, nego je ona itekako dijelom istog. Oni/e koji to znaju i osjećaju, neovisno od toga da li su dijelom LGBTI zajednice, pokazat će solidarnost 8. septembra. No, da bi se razvijala saveznička empatija, bitno je prije svega znati šta o samoj povorci ponosa misle LGBTI osobe, kako je vide i koliko im je važna.
Iako je izazovno govoriti u ime većine LGBTI osoba, obzirom da koliko god postojale zajedničke životne okolnosti, također postoje i individualne. No, ono što je sigurno u odnosu na ovu temu jeste da javni prostor treba biti prostor sigurnosti, a sigurnost je potreba svih.
„Kako se povorka bliži, osjećam blagu napetost. Čitam previše komentara, a u suštini taj strah ne smije da me pobijedi. Važno je da izađemo, jer ako sad ne izađemo i ako nas nadvlada strah, onda će naša prava biti na čekanju. Za mene je izlazak u javni prostor putem povorke zapravo znak slobode, da smo slobodni. To je pravo koje ne smije biti oduzeto! U krugu LGBTI zajednice se osjećam sigurno, ali mi moramo izaći na ulicu kako bismo širili krug sigurnosti“, objašnjava jedna od aktivistkinja.
Ni naš drugi sagovornik iz LGBTI zajednice se također uopće nije dvoumio oko pojavljivanja na povorci. Štaviše, od trenutka kada je saznao datum i vrijeme, znao je da je to mjesto gdje treba da bude. “Dolazim sa prijateljima_cama, kolegama_icama, bivšim i trenutnim šeficama i šefovima, jer znam da je to jedini način da ovo društvo ide naprijed. Brinula me sigurnost, ne samo za vrijeme povorke nego i poslije, ali u konačnici ono što jesam se ne mijenja mojim (ne)dolaskom. Nema brige koja neće nestati u trenutku kada s istomišljenicima budem tražio svoja i prava drugih, koje trebamo imati, a koja svi nemamo. Povorka, pogotovo prva, se ne organizuje radi političkih partija, interesnih grupa i bildanja narativa, nego radi istinske promjene društva. Ovo je mnogo više od pitanja LGBT prava, ovo je priča o ljubavi, prihvatanju i slobodi. Budimo uzbuđeni, imajmo tremu, onu pozitivnu, ali mjesta za strah nema”, zaključuje dvadesetrogodišnji Ahmed.
Nažalost, nisu svi jednako spremni istupiti u javni prostor i zauzeti svoje mjesto unutar povorke ponosa. Za neke bi marširanje značilo i mnoge veće eventualne rizike. Sigurno da postoje i oni koji potajno priželjkuju da jednog dana ponosno zauzmu svoje mjesto u redovima budućih povorki ili da prosto šetaju gradom sa partnerom/icom bez straha da će za svoje kretanje snositi posljedice. U to ime, i u ime svih onih koji u tom trenutku neće moći biti tu, bitno je šetati.
“Jedan od razloga zbog kojeg ne dolazim na povorku ponosa jeste jer bi to za mene značilo javno autovanje. Imao sam određenih problema zbog toga i prije. Razna ismijavanja u društvu, a jedno vrijeme su i roditelji sumnjali da sam gej, pa je to bio veoma težak period za mene. Planiram se za nekih 6-7 mjeseci i materijalno osamostaliti, te se autovati roditeljima i samo njima. Smatram da bi naše društvo, takvo kakvo jeste, i njih ismijavalo da saznaju da sam gej”, otkriva E.I.
S druge strane, postoje i oni koji bi uz malo angažiranja mogli doprinijeti osnaživanju i ohrabrivanju LGBTI osoba. To su često indiferentni građani/ke koji nemaju naročito mišljenje o LGBTI pravima, te vjeruju kako ih se povorka ne treba ticati. Oni ne osuđuju glasno nasilje usmjereno ka LGBTI osobama, niti ukazuju na nepravdu. Svojim marširanjem i otvorenim iskazivanjem podrške oni ne bi rizikovali da se dovedu u položaj kao LGBTI osobe, obzirom da se nalaze u poziciji gdje nisu direktno obuhvaćeni društveno-političkim represivnim politikama. Oni bi, ako bi to odlučili iz građanske, a u konačnici i ljudske solidarnosti, mogli biti dijelom rješenja, a ne problema.
To da nas se tuđe, individualne i kolektivne sudbine trebaju ticati, zna i osjeća Belma Žiga, psihoterapeutkinja koja je dio svog radnog vijeka provela slušajući LGBTI osobe i radeći s njima. Ona će 8. septembra ponosno marširati ulicama Sarajeva zajedno sa svojim prijateljima/cama i saradnicima/cama, hrabro poručujući – dosta je života u mraku, ima izaći!
“Radujem se povorci ponosa jer želim da moji prijatelji i mnogo LGBT osoba sa kojima sam blisko sarađivala dobiju svoj prostor i glas! Želim da ljudi koji vode ovu zemlju omoguće slobode garantovane zakonom! Želim da profesionalci i donosioci odluka razmišljaju o tome kako stigma i diskriminacija utiču na dobrobit i zdravlje ljudi. Još od osnivanja psihološkog savjetovališta za LGBTI osobe osjećam da radim nešto važno. Duboko vjerujem da nema sreće bez slobode i zato se moramo boriti za ljudska prava. I daleka i bliža istorija nas uče kako je lako postati nepodoban i progonjen i stoga je naša građanska dužnost podržati povorku ponosa! Radujem se što ću se slobodno kretati sa dragim ljudima!”, kaže Žiga.
Altumbabić Damir, profesor na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli, također je jedan od onih koji prepoznaje svoje privilegije, te kroz svoj rad sa studentima/icama otvara zabranjene teme. On ističe kako je održavanje povorke ponosa izuzetno bitno za građenje istinski demokratskog i slobodnog društva u okviru kojeg su različitosti zaista postojane, a ne potisnute.
“Ako sve svedemo samo na priče, bez konkretnog djelovanja, barem svako iz svog domena, još dugo nećemo imati demokratsko društvo, već ćemo, kao i do sada, da živimo u vremenu surovog kapitalističkog patrijarhata, obojenog nacionalizmom i šovinizmom. Obogaćujući duh, unutrašnjost našeg bića, mi na taj način gradimo bolje i ljepše društvo, otvoreno društvo, društvo za sve i svakoga, za jedinstvo različitosti, za pravu demokratiju. Kako da ja objasnim studentima/cama da žive u vremenu gdje postoje razlike, u seksualnom opredjeljenju, u rodnim određenjima, a sam se zalažem i učim ih univerzalnim vrijednostima, učim ih da ne postoje esencijalne razlike? Ono što jeste drugačije od nas samih – jeste novo bogatstvo i emocionalni društveni kapital koji treba da objeručke prihvatimo. Ja svoje studente/ice učim da se zalažu za ravnopravnost, da se bore da zajedno, drugačiji, drugačijih imena, kulturnih običaja, seksualnih opredjeljenja, grade novo društvo, koje će biti bazirano na znanju, sposobnostima i različitostima”, navodi Altumbabić.
Povorka ponosa ne dobija samo podršku unutar bh. granica. Štaviše, povorka ponosa prevazilazi nacionalne granice i poziva na regionalnu saradnju. Sarajevo će 8. septembra pohoditi brojni gosti i gošće koji/e su dijelom mreže podrške i solidarnosti. Tanja Javorina dolazi iz Zagreba i jedna je od onih koja ima velika očekivanja od Sarajeva. “Bitno mi je da budem u povorci jer svojim dolaskom pokazujem da stojim iza onih vrijednosti koje zastupam i trudim se živjeti, a to su ljudska prava, sloboda, ravnopravnost i solidarnost. Bitno mi je, jer tako potpomažem vidljivost skupine ljudi koju sustav uporno gura pod tepih i diskriminira. Bitno mi je jer je to ono Sarajevo koje, kada ga nazovem svojim, vidim, osjećam i podržavam u njegovoj raznolikosti”, navodi Javorina, dodajući kako je strah kao emocija sasvim očekivan i uobičajen. “To je reakcija na nešto nejasno, pogotovo kad je popraćeno negativnim komentarima, pritiscima i prijetnjama. Svjesna sam svoje pozicije osobe koja već pet godina sudjeluje u povorci u Zagrebu, koja je, u smislu osjećaja sigurnosti, gotovo uobičajena subotnja šetnja. No, znam da prvih nekoliko godina nije bila takva, ni u Zagrebu, ni u Splitu, ni u Beogradu. Početak vjerojatno neće biti gladak ni u Sarajevu, ali bilo je vrijeme da se i BiH pridruži borbi za prava LGBTIQ osoba na ovaj način. Vjerovatno će biti otpora povorci i na dan održavanja. A ti segmenti su jako važni da bi se uopće ušlo u ravnopravan dijalog o vlastitim potrebama i (re)interpretaciji ugrožavanja tuđih. Moja poruka bi bila: uredu je da vas je strah i vjerojatno postoje dobri razlozi za to, no ne znači vas taj strah posjeduje. To nije razlog da ne izađete za vrijednosti koje su vam važne, za ljude koji su vam važni, uključujući i vas same, u gradu i zemlji koji su vam važni”, zaključuje za kraj Javorina ponosno.
Za manje od sedam dana, bh. društvo će pokazati koliko je uistinu spremno za dublje promišljanje demokratije i ljudskih sloboda, te koliko vrijedi imati očekivanja. Građani/ke će imati priliku svojim marširanjem upisati se u historiju kao narod koji je odabrao bogatstvo pluraliteta, pored etnonacionalnih i seksualnih čistoća. Neka ova povorka otvori pitanja svih zaboravljenih rubnih pitanja sloboda i neka ohrabri sve skrajnute i marginalne u njihovom ohrabrivanju i iznošenju zahtjeva! Ima izać’!
Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora/ice.
