Mnoge LGBTI osobe, najrazličitijih društvenih kategorija i profila, razmišljaju o autovanju roditeljima, kao i potencijalnoj podršci. Svoja preispitivanja sa nama su podijelili Marizela, koja je autovana mami, kao i Siniša koji se na to sprema.
Piše: Mirza Halilčević
U periodu stasavanja i istraživanja, mladim ljudima roditeljska podrška i povjerenje, može značiti zaista mnogo. Tinejdžerski period, buđenje seksualnosti, tjelesne promjene, kao i vršnjačka identifikacija, sazrijevanje, pa i preuzimanje odgovornosti i separacija od roditelja, su same po sebi nerijetko izazov za mlade ljude. Ispunjena potreba za sigurnošću, kao i komfort zonom su u odnosu na sve to vrlo potrebne komponente za pravilan razvoj. LGBTI osobe se upravo iz straha od gubljenja podrške i sigurnosti koje porodica pruža ne autuju svojim roditeljima i ne govore o svom seksualnom identitetu. O svom iskustvu autovanja, strahu od odbacivanja, kao i razumijevanju pozicije roditelja govore Marizela i Siniša.
Siniša, da li si ti autovan svojoj mami? Ako jesi, možeš li reći kako je to izgledalo i u kom momentu si odlučio da se autuješ, a ako nisi, možeš li s nama podijeliti šta te sprečava, imaš li neke strahove?
Nisam, ali polako se spremam na to. Autovanje roditelju nije isto kao i autovanje prijatelju, mnogo je teže i zahtjeva mnogo psihičke stabilnosti. Rizikuješ mnogo više stvari. Rizikuješ sigurnost, dom, rizikuješ gubitak porodice. I jednostavno u tom trenutku moraš biti spreman na svaki mogući ishod. Sprečava me sam stav moje majke prema LGBTQ populaciji, u neformalnom razgovoru kao i osluškivanju komentara kada se spomene ta tema, jer svi znamo kako je nama gej osobama kada se o tome priča, srce krene da lupa sve brže i čitavo tijelo se pretvori u uho kako bi prepoznao barem mali tračak nade u okviru kojeg bi ona našla razumijevanje za to. Bojim se da bih mogao izgubiti njenu podršku i da bih izgubio nju kao osobu, uz njene srčane probleme, plašim se da bi joj ovo moglo dodatno naškoditi.
Marizela, u kom trenutku si ti odlučila da se autuješ mami i kako je to izgledalo?
Moje autovanje mami je bilo skroz neplanski. Nisam imala priliku da pripremim ni sebe a ni nju na to. Autovala sam se prije tačno 4 godine i to dok sam pakovala stvari da se iselim. Razlog moje selidbe je bilo nešto drugo, ali pomislila sam tada, kada se već selim zašto joj ne bih rekla. Mislila sam o tome kako nemam šta da izgubim. Kada sam spakovala sve stvari i već izašla iz kuće, okrenula sam se i rekla kako imam nešto da joj kažem i tada sam joj rekla da sam gej i samo otišla. Nisam znala šta da mislim u tom trenu iskreno, sve se prebrzo izdešavalo. Sutradan me mama zvala i razmišljala sam da li da se javim ili ne. Javila sam se i razgovor nije trajao dugo. Rekla mi je da je razmišljala o tome što sam joj rekla i da je okej s tim, jer sam ja ipak njeno dijete i da će me uvijek voljeti i podržavati. U tom trenu sam osjećala takvo olakšanje, kao da je neko skinuo ogromnu stijenu sa mene, nisam mogla da vjerujem da čujem to od nje i da je sve prošlo dobro. Bila sam presretna.
Siniša, smatraš li da bi tvoje autovanje moglo dodatno povezati tebe i tvoju mamu i šta bi za tebe značila roditeljska podrška?
Zavisi, to je nekako mač sa dvije oštrice, ili siječeš ili te posiječe. Definitivno mislim da bi nas povezala, barem se nadam, jer već sada osjećam krivnju dok pišem ovo, a ne mogu njoj da pročitam. Kao što osjećam neku težinu dok se spremam za prvi dejt sa nekim momkom, a ne mogu tu radost podijeliti sa njom. Volio bih da je sve nekako lakše. Njena podrška značila bi definitivno slobodu, vijetar u leđa, jer kada ti imaš podršku u svoja 4 zida, dobiješ snagu da cijeli svijet postane siguran prostor, odnosno da cijeli svijet bude tvoja “4 zida”.
Da li si ti, Marizela, imala neke strahove prilikom autovanja?
Naravno, strah je uvijek tu i mislim da je svako imao strahove u takvim situacijama. Previše stvari se tada mota po glavi i previše toga može da se rizikuje pri autovanju. Autovanje nije lagano i nije isto za sve nas. Bilo me strah da kažem mami jer sam mislila da to neće uopšte prihvatiti i da bi mogla da me izbaci iz kuće. Osjećala sam se pod velikim pritiskom i to me baš gušilo, jer sam htjela da zna ali u isto vrijeme nisam bila sigurna da je to prava stvar. Teško je kada vaš roditelj ne zna tako bitan i veliki dio vas jer se i ti odmah automatski mijenjaš. Moraš da se prilagodiš njihovim očekivanjima i slikom tebe samog iako to već nisi pravi ti, i stvari postaju da budu teže. Mislim da sam na kraju postupila dobro što sam ostavila strah po strani i rekla joj. Nisam ništa izgubila, a dobila sam mnogo toga.
Marizela, vjeruješ li da je ova komponenta tvoje ličnosti dodatno povezala tebe i tvoju mamu?
Pa vjerujem da jeste i to dosta. Prije mog autovanja ja i mama nismo bile toliko bliske i nismo toliko dijelile stvari. Komunicirale smo, ali to su uvijek bile neke teme koje nisu imale veze sa mnom. Sve je bilo nekako površno. Nisam imala toliko toga da joj kažem jer se većina vrtila oko moje seksualnosti o kojoj nisam mogla tada da pričam sa njom. Zbog toga sam se povlačila sve više u sebe. Nakon mog autovanja dosta stvari se promijenilo. Više smo komunicirale, a i mama je postavljala pitanja i raspitivala se, zanimalo je da sazna više o tome. Trudila sam se da je edukujem po pitanju toga i pričala sam sa njom. Takođe sam joj donosila i mnoge knjige i priručnike da sama sve to vidi. Ja sam počela da se osjećam opuštenije jer više nisam morala da krijem ko sam. Pričali smo o djevojkama najnormalnije i mogla sam da komentarišem djevojke sa njom kao što sam to i sa prijateljima radila. Pristala je i da ide sa mnom na LGBTI druženja i da upozna druge roditelje LGBTI osoba, čuje druge priče i nauči nešto novo. Ja sam mogla napokon da izađem ili otputujem do djevojke a da to ne moram da sakrijem od nje i nema više te krivice koju sam osjećala kada sam morala da krijem takve stvari.
Siniša, vjeruješ li da bi bilo dobro za tvoje roditelje da upoznaje i druge roditelje LGBTI osoba?
Pa mislim da bi to bila dobra ideja, i da bi proširilo i unaprijedilo njene vidike i stavove koje gaji za LGBTQ populaciju. Pretpostavljam da bi pronašla neku utjehu u ljudima, jer, i ja se sjećam svojih prvih dodira sa LGBT svijetom, sve je nekako bilo strano, nepoznato, osjećao sam se izgubljeno. Mislio sam da sam greška, ali uz podršku ljudi koji imaju istu seksualnu orijentaciju kao ja, shvatio sam da je to potpuno normalno i osjećao sam se prihvaćeno. Vjerujem da je bi kroz sličan process trebali proći i roditelji.
Marizela, smatraš li da je dovođenje tvoje mame na druženja roditelja LGBTI osoba pozitivno utjecalo na tvoju mamu?
Mislim da je to jako dobra stvar, ne samo za nju nego i za druge roditelje da se međusobno upoznaju. Vjerujem da su svi roditelji manje-više prolazili kroz slične stvari i da su se osjećali usamljeno tada. Znam po mojoj mami da nije bila dovoljno upućena u sve to i da je imala mnogo pitanja. Tu su te razne faze kroz koje roditelji prolaze dok ne prihvate sve to. Misle da su oni možda napravili grešku u odgoju i da nisu uradili nešto ispravno. U većini slučajeva krive sebe što je pogrešno, baš zbog toga je dobro da se roditelji međusobno upoznaju i podijele iskustva. Tada i sami vide da postoje i drugi roditelji koji su prolazili ili prolaze kroz iste stvari i odmah se osjećaju manje usamljeno jer napokon mogu da podijele svoju priču sa drugim roditeljem koji će ih razumjeti. Vide da nisu sami u svemu tome i da imaju podršku, što je jako bitna stvar. Znaju da uvijek imaju kome da se obrate.
Sinišino iskustvo straha i kalkulisanja dijele mnoge LGBTI osobe. U nadi da će i oni osjetiti olakšanje o kojem govori Marizela, pišemo ovaj tekst kako bi ga čitali svi oni roditelji koji zaboravljaju da djeca slušaju i čuju roditeljske razgovore, te da očekuju podršku, čak i onda kad je otvoreno ne traže.
Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora/ice.
