Smatram da će doći vrijeme u kojem će roditelji daleko lakše moći objasniti svojoj djeci zašto se dva muškarca ili dvije djevojke drže za ruke od toga zašto ih treba zbog toga mrziti.
Tekst prenosimo sa portala Prometej.ba, autor: Damir Omerbegović
Kada je grupa vehabija i huligana na kraju prvog dana Queer Sarajevo Festivala napala ljude i policajce koji su se tu našli, dobro se sjećam toga da sam se odmah zapitao: a zašto ta grupa nasilnika onako strastveno fizičkim putem želi odstraniti preplašene ljude koji zaista nikome ništa nisu skrivili? Bilo je to još davne 2008. godine, a ja sam imao svega 14 godina. Nisam još mogao sastaviti potpunu sliku o ovom događaju. Čuo sam od raje sa ulice da su to bili homoseksualci (da ne kažem – pederi) i po tom nekom automatizmu društva koje ga uvjetuje, trebalo mi je biti sasvim normalno onda što se ta hrabra četa čuvara naših moralnih vrijednosti suprostavila toj bolesnoj grupici perverznjaka. Ali, iz nekog razloga, nisam se više mogao pomiriti sa tom našom definicijom normalnosti.
Pomislio sam da nešto nije u redu sa mnom. Nisam jednostavno više gledao na LGBT osobe onako kako je na njih gledala moja porodica, prijatelji i susjedi. U nastojanjima da skontam gdje sam to pogriješio u percipiranju realnosti, počeo sam detaljnije istraživati o ovom fenomenu koji mi nikako nije dao mira. Da li je moguće da sam jedini na svijetu koji smatra da ovdje zaista nema ništa pogrešno; pitao sam se neprestano. I zaista, osjećao sam se tako. Srećom, ona legendarna dial-up internet konekcija je uspjela poslužiti, pa sam postepeno počeo čitati razne online enciklopedije, članke vezane za historiju, biologiju, psihologiju, raznorazne zakone država za koje sam tada tek otkrio da imaju potpuno obrnuti stav od naše i mišljenja društava iz tih država koja su bila za 180 stepeni drukčija od našeg… Gledajući slike gay prajdova, to šarenilo i veselje po ulicama, pojavila mi se jedna ohrabrujuća misao. Definitivno nešto nije u redu sa mnom! I bio sam (i ostao) ponosan na tu spoznaju i kopernikanski obrat kojeg sam doživjeo.
Počeo sam grebati ispod površine ovog našeg općeprihvaćenog mentaliteta koji nije baš prijateljski nastrojen prema LGBT osobama sa ciljem da otkrijem razloge zbog kojih sam u marginaliziranom položaju oko ovog novog revolucionarnog mišljenja kojeg sam izgradio. Prvo na što sam naišao, a što nije bilo pomirljivo sa mojim stavovima, bila je religija. Propovijedanja o tome kako je haram/grijeh biti gay su zasigurno ostavljala dubok utjecaj na naše društvo, bez obzira da li pojedinac u njemu bio duboko ili samo nominalno religiozan. Ipak, izdaja unaprijed definiranih „tradicionalnih porodičnih vrijednosti“ i stavovi o istim, koji se prenose sa koljena na koljeno, značilo bi u velikom broju slučaja ekskomunikaciju iz kruga tradicionalne obitelji. I to je ono što smo prihvatili, bez propitivanja, jer taj kolektivni mentalitet stavljanja tradicija na uzvišene staze je sigurnije utočište od individualnosti koja odskače od njega. A držati ovakvo mišljenje bez obzira na ovu činjenicu, a kamoli biti LGBT osoba, zasigurno je razlika od norme razdvojena betonskim zidom.
Dalje, nisam mogao razumjeti, niti to danas razumijem: kako ukidanje diskriminacije ove marginalizirane grupe ljudi znači diskriminaciju onih koji se njima protive? Uzeo sam za primjer neki krajnji zakonski ishod borbe protiv diskriminacije LGBT osoba, a to je institucija braka. Jednostavno, nisam mogao pronaći opravdanje zašto i ovo ne bi bilo omogućeno, jer u očima sekularne Države sa Ustavom kao najvišim pravnim aktom koji zabranjuje diskriminaciju pojedinaca koji su njeni građani – ovakve razlike se ne smiju praviti. Naravno, dalek je put do toga, potrebno je mijenjati prvo sredinu pa onda Zakone, ali poenta je sljedeća; ako se i dozvoli brak LGBT osobama, on neće biti poništen onima koji to nisu, niti će iko biti prisiljavan na bilo šta – samo će biti omogućeno pravo onima koji svoju ljubav žele tako krunisati i to je sve. Ukratko, ukidanje diskriminacije prema LGBT osobama znači ukidanje privilegije da ih se diskriminira.
Godinama poslije ove moje izdaje, pratio sam redovno vijesti i komentare koji odražavaju mišljenja sve više povezanih domaćinstava sa internetom u BiH o ovoj temi. Progres od te 2008. godine, od dešavanja na spomenutom Queer Festu, preko komentara Međureligijskog vijeća BiH koje se diči radom za promoviranje mira između raznih konfesija dok Zakon o zabrani diskriminacije iz 2009. godine tada istovremeno označava kao „put u homoseksualiziranje bh. društva“, do pomiješanih reakcija na donešene Zakone o zločinima iz mržnje baziranim na orjentaciji iz 2016. godine – itekako je primijetan. Istina, ovaj progres je bolno spor proces i zbog specifičnosti političke situacije u kojoj se mi svi nalazimo. Potrebno je javno i bez straha boriti se protiv diskriminacije, intelektualnim kapacitetom i mirnim putem, za slobodnije društvo koje je slijepo na ovakve i slične razlike. Međutim, uvjeren sam da su određene promjene neizbježne i one će vremenom doći. Smatram da će doći vrijeme u kojem će roditelji daleko lakše moći objasniti svojoj djeci zašto se dva muškarca ili dvije djevojke drže za ruke od toga zašto ih treba zbog toga mrziti.
