Izvor: Crol.hr
Foto: Privatni album Andrije Marića
Mladi crnogorski glazbenik Andrija Marić Andro na YouTubeu je u povodu Mjeseca ponosa objavio izvrsnu pjesmu gej tematike “Living In The Rainbow”. U razgovoru za Crol.hr Andro otkriva kako je pjesma nastala, govori o svojim iskustvima s homofobijom i objašnjava zašto se nada da će njegove pjesme nekome pomoći da prihvati sebe.
Dok se u SAD-u i zapadnim dijelovima Europe masovno obilježava Mjesec ponosa, pri čemu se slavlju na razne načine priključuju i brojni poznati glazbenici, u našoj regiji to baš i nije običaj. Rijetki su i pop izvođači koji se otvoreno predstavljaju kao saveznici LGBT zajednice, a još rjeđi su primjeri muzičara koji ne taje svoju (homo)seksualnost i tematiziraju je u svojim pjesmama.
Zato sam bio iznenađen kad sam na Facebooku pukim slučajem naletio na pjesmu “Living in the Rainbow”, koju je otpjevao u tom trenutku meni nepoznati Andro. Već po fotografiji koja ide uz na YouTubeu objavljenu snimku pjesme – na kojoj se vidi mladi muški torzo na kojem su iscrtane dugine boje – bilo je jasno kako je riječ o pjesmi LGBT tematike, a svaka sumnja u vezi s tim nestaje kad se pročitaju njezini stihovi.
Andro je, kako se može saznati iz linkova na profile na društvenim mrežama koji su navedeni ispod pjesme na YouTubeu, mladi Andrija Marić, koji tek pravi prve autorske korake u svijetu glazbe. No, najbolje iznenađenje je bilo to što je “Living in the Rainbow” izvrsna pjesma, što je u kombinaciji s činjenicom da je njezin autor i izvođač aut bio više nego razlog da mu se obratim s prijedlogom za intervju.
Glazba koja pomaže ljudima da prebrode neko slomljeno srce ili težak period u životu
Ubrzo sam saznao da je Andrija Marić Andro 19-godišnjak iz Podgorice, zapravo predstavnik nove generacije LGBT ljudi u regiji koji su unatoč i dalje homofobnom okruženju sve više aut. Andro ima i poveznica s Hrvatskom, kako mi je objasnio na početku razgovora: “U Zadru sam šest mjeseci studirao arheologiju nakon čega sam se vratio i odustao od studija jer sam jednostavno shvatio da to nije moj put.”
U Zadru je i nastala snimka “Living in the Rainbow” koja se sad može poslušati online. Andro objašnjava kako je do toga došlo: “Sasvim slučajno dok sam pio kavu u lokalu, mada prije će biti da je bilo pivo, upao sam u priču s jednom curom. Zove se Tonia Jurišić. Djevojka se bavi režijom. Ja sam samo rekao ‘Top! Ti ćeš mi snimiti spot!’ i tako je sve krenulo. Kako je i ona dio LGBTQ+ zajednice odlučili smo prvo snimiti ‘Living in the Rainbow’ ali pošto sam je ja imao samo u demo formatu nismo mogli puno raditi s tim. Tad mi je pomogla da iz glazbene škole Zadra nađemo Laru Grgurić za violinu, Karlu Milićević za violončelo i Danijelu Benko za klavir. Ne mogu opisati kako smo bili sretni kad smo snimili ovu pjesmu. Jako sam zahvalan svojim curama!”
Glazba je Andru godinama bila hobi, no nedavno je odlučio kako će se joj potpuno posvetiti: “Od šeste godine se bavim glazbom kad je sve počelo s dječjim festivalima po Crnoj Gori, ali i šire. Odrastao sam u djelomično glazbenoj obitelji gdje su mi pjesme pisale majka i teta. Tad je to sve bilo više rekreativno ali s nekih 16 godina kad sam počeo i sâm pisati pjesme na engleskome. Počelo je kao neki vid samo-terapije ali s vremenom je taj proces postao jedina stvar u kojoj se potpuno pronalazim. Sad sam opet na životnoj prekretnici gdje, što i kako ali znam da ovog puta glazbu stavljam u prvi plan.”
“Kad mi je najviše trebala, glazba je bila tu kao lijek za dušu a onda sam uz pomoć nje naučio sâm stvarati djela koja mogu pomoći drugim ljudima da prebrode neko slomljeno srce ili težak period u životu. Moja profesorica filozofije iz srednje me nazvala ‘rapsod’ iliti pjesnik – filozof. Sviđa mi se taj termin tako da mislim da je to – to”, objašnjava Andro svoju strast prema glazbi.
Za samoprihvaćanje je zaslužna majka
U “Living in the Rainbow” Andro pjeva o tome kako je nekoć imao problem s time što je gej, ali je u međuvremenu prihvatio sebe te upoznao dečka koji mu se sviđa ali on je je nažalost u ormaru i/ili autohomofoban. Andro mu poručuje da će mu pomoći da se prihvati kao čovjeka koji je gej. To je ljubavna pjesma, koja ujedno tematizira i širi kontekst života gej ljudi u homofobnom okruženju. Andro je opisuje kao “mračnu uspavanku”.
U pitanju je previše osobna pjesma da ne bi imala autobiografske elemente. Pitam ga jesam li u pravu, a Andro odgovara: “Pjesma jest djelomično autobiografska, ali je nastala iz projekta ‘Taboo’ na kojem sad radim. Od svih pjesama koje sam napisao za taj projekt, za ‘Living in the Rainbow’ sam imao najviše osobnog materijala za pisanje. Od vlastitog života do priča momaka s kojima bih bio ili se družio. Nisam fan kategorizacije ljudi i nije moj posao da nekome govorim tko je i što je niti je to tuđi posao da govori meni, ali ne mogu zamisliti sebe kako prolazim kroz život a da nisam u mogućnosti izraziti se točno onako kako se u datom trenutku osjećam. Bilo da je to kako se odijevam, kako govorim, koga volim i slično. A ipak znam mnoge momke kao i cure koji sebi ne dozvoljavaju doći do viših nivoa sebe kao ličnosti zbog straha što će svijet reći. To je jako tužno. Ru Paul kaže da trebamo bojati sa svim bojama iz kutije bojica i mislim da to i jest poanta života.”
Tinejdžer iz Podgorice koje je pripadnik LGBT+ zajednice i to ne skriva nije baš česta pojava, pa moram Andra upitati kako je išao njegov proces samoprihvaćanja, koji djelomice opisuje i u “Living in the Rainbow”.
“Za moje samoprihvaćanje kao Andra, kao čovjeka i ličnosti najviše je zaslužna moja majka. Kao školovana pedagoginja i glazbenica nikad nije radila pritisak na mene po pitanju roda, spola, seksualnosti i sličnih pitanja. Jednostavno mi je dopuštala da se izražavam onako kako se u tom trenutku osjećam. Otac mi je umirovljeni vojni pilot tako da sam razmjerno imao dovoljnu količinu slobode kao i discipline što smatram da je odlična stvar”, kaže Andro i dodaje kako misli da je kod kuće imao mnogo više slobode no ostala djeca u njegovu okruženju jer u periodu puberteta kad je kod svih počela neka opterećenost sa simpatijama, izlascima, seksom i sličnim temama on je i dalje živio u svijetu mašte i gledao crtane filmove.
“Naravno da sam doživio homofobiju”
“Nisam imao neku veliku potrebu za provodima jer i dalje nisam imao potrebu da se dokazujem ikome kad mi je u mojoj sobi bilo najljepše. Možda sam bio samo čudno dijete ali tko će ga znati. Također, odrastao sam s djevojkama. Majka, teta, sestra, prijateljice. Većina mi je društva bilo ženskog spola i uvijek kažem da su me prijateljice naučile dvije najbitnije stvari u životu, kako da lijepo pišem i kako da lažem. Kad bih bio izložen nekoj vrsti mobinga tj nasilja bilo da je verbalno ili fizičko, a nažalost ga je bilo, žene su bile te koje su prve skakale u pomoć. Mislim da mnogi dječaci mogu reći da su dobili batine od djevojčica zbog mene. Naravno, ne podržavam nasilje ali vidjeti vatru u djevojkama kad brane mene, njihova prijatelja, je nešto što će mi uvijek ostati u sjećanju. Mislim da su žene fenomenalna ljudska bića i imam neopisivu zahvalnost i poštovanje prema njima, jer da nije bilo njih, ne bi bilo ni mene ovakvog kakav jesam danas”, priča Andro i dodaje kako njegove pjesme nisu posvećene isključivo njegovu “osobnom putovanju, već su više tu da ohrabre i potaknu druge ljude da prihvate sve što jesu i svaku emociju koju osjećaju u datom trenutku”.
“Living in the Rainbow” sadrži i aktivistički aspekt. Andro naglašava da ga pogađa kad vidi LGBT ljude koji sami sebe mrze zbog toga što nisu heteroseksualni.
“Zaista me rastuži kad naiđem na nekoga tko se i dalje bori u sebi umjesto da se jednostavno prepusti osjećaju. Kao neko tko je prihvatio sebe uvijek sam tu da dam savjet, ispričam svoju priču i dam podršku ali nije na meni da nekoga izvlačim iz ormara. To je njihovo osobno putovanje i jedino što mi možemo napraviti u takvim situacijama jest da budemo tu i da se nastavimo boriti dok oni ne prihvate sebe i pristignu u pomoć borbi za ljubav”, priča ovaj 19-godišnjak, te dodaje: “Želim da moja glazba pogađa ravno u srce. Mislim da je dobro plakati i da tako liječimo dušu jer izbacujemo sve što nas boli iz nje.”
Spomenuo je i da je imao iskustva s homofobijom, pa ga molim da to dodatno elaborira. “Naravno da sam doživio homofobiju, mislim da su je doživjeli i da će je nažalost doživjeti sva moja LGBT braća i sestre. Osnovna škola je za mene bila najveći pakao jer je bilo i verbalnog i fizičkog nasilja i to svakodnevno. Srednja je već bila mnogo bolja. U drugom razredu srednje sam se okružio fenomenalnim ljudima koje mnogo volim i koji su voljeli mene tako da mi čak ni neko jadno dobacivanje nije moglo pokvariti dan. Zanimljivo je to što sam u četvrtom razredu gimnazije imao problema najviše s učenicima prvog i drugog razreda, a s ljudima iz moje generacije nisam imao nikakvih. Ali to gledam s pozitivne strane. Izgleda da idemo u dobrom smjeru i da ljudima treba samo malo vremena da provare sve ono što ih mama i tata u kući nisu učili”, objašnjava Andro.
Svi ljudi koji slave Prajd dio su moje obitelji
Sve njegove pjesme koje je objavio proteklih mjeseci na YouTubeu imaju stihove na engleskom, što je trend koji se sve više primjećuje kod regionalnih glazbenika mlađe generacije. Dakle, zašto engleski?
“Najviše slušam glazbu na engleskom i engleski je sam po sebi dosta mekan što mi se sviđa pa mislim da je to najveći razlog što su mi pjesme upravo na tom jeziku. Također, nije mi cilj da ostanem na balkanskoj sceni. Zašto dotaknuti srca 60 milijuna ljudi kad možeš dotaknuti srca 7 milijardi ljudi. Jednostavno želim da svijet čuje moje pjesme i ono što imam za reći. Uostalom, to sam dužan mojim pjesmama prije svega.”
“Living in the Rainbow” je prva pjesma projekta “Taboo”, koji će u šest pjesama pokriti teme poput prostitucije, međureligijskih brakova, mentalnog zdravlja itd. No Andro je na svom kanalu već objavio nekoliko pjesama u playlisti koju je nazvao “RAW”, a među njima je i odlična plesna pjesma “Satan Said Dance”, također snimljena u Zadru. “Radio sam je s kolegom s tadašnjeg faksa, Lukom Ružićem. Čuvajte se, dečko je jako talentiran i ne sumnjam da će brzo ljudi čuti za njega! Prve pjesme su pak snimljene u glazbenoj školi u Podgorici; klavir i ja, dakle sirovo”, naglašava Andro.
Za kraj razgovora se vraćam na temu Mjeseca ponosa, povodom kojeg je Andro i objavio “Living in the Rainbow”. Pitam ga što njemu znači ideja gej ponosa, a on odgovara ovako: “Svi ljudi koji slave Prajd dio su moje obitelji. Voljeti sebe onakvog kakav si zna biti teško, posebno kad se odmičeš od onoga za što je ovo društvo reklo da je normalno. Ništa nije normalno. Sve je normalno. Zna li itko uopće poantu svega ovoga što nazivamo ‘život’? Ja ne znam. Ali znam da se osjećam najljepše kad volim sebe, kad volim druge i kad pjevam. I to je ono što vidim kao bit ovog života. Pa možda kad se ova vožnja završi dođem kod ‘Boga’ ili ‘Univerzuma’ ili čega god i ono mi kaže da sam živio pogrešno ali dotad ja to ne znam, ali znam da mi je super kad sam sretan. Kad smo svi sretni. Kad smo svi u onom prvotnom značenju riječi ‘gay’!”
