Piše: Paulina Janusz
Mediji, političari i nasilnici razne vrste su u septembru 2008. godine u zajednički poduhvat, usmjeren protiv Queer Sarajevo Festivala i njegovih učesnika, krenuli bez oklijevanja. Pravnoj državi, odnosno Ustavnom sudu, je za očitovanje o njihovom jedinstvu trebalo više vremena – čitavih šest godina je Udruženje Q, organizator Festivala, čekalo na odgovor na apelaciju uloženu u vezi s događajima iz 2008, a koji je javnosti predočen tek sredinom prošlog mjeseca.
Razloga za trijumfalizam nema, jer je Sud argumente oštećenih prihvatio samo djelimično. On je, ipak, utvrdio nekoliko bitnih činjenica, između ostalog ono što je svaki posjetilac QSF-a mogao osjetiti na sopstvenoj koži – “javne vlasti su propustile da preduzmu potrebne mjere i radnje i da adekvatno osiguraju bezbjedno odvijanje Festivala, kao i propustile da provedu efektivnu istragu, te otkriju i sankcionišu lica koja su izazvala nasilje”.
Simbolička satisfakcija
“Sloboda okupljanja podrazumijeva ne samo zabranu arbitrarnog miješanja institucija državne vlasti, nego i stvaranja pretpostavki i poduzimanja svih neophodnih mjera da se uživanje ove slobode osigura u punom kapacitetu”, komentira ovu odluku profesor Zlatan Begić, stručnjak za ustavno pravo iz Univerziteta u Tuzli. “S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da je u ovom konkretnom slučaju došlo do povrede apelantove slobode okupljanja, jer nadležne institucije nisu poduzele sve razumne i neophodne mjere potrebne za održavanje manifestacije. To uključuje, između ostalog, i propust u kreiranju jasnog pravnog okvira sa kojim bi se spriječilo agresivno ponašanje prema pripadnicima ove populacije, što je konačno za posljedicu imalo kršenje apelantove slobode okupljanja.”
U odluci se navodi da se “ovaj propust pripisuje vlastima na nivou kantona, tj. MUP-u KS, koji je propustio da adekvatno osigura skup, odnosno MUP-u KS i Kantonalnom tužilaštvu koji su propustili da provedu efektivnu istragu u pogledu prijetnji i najave nasilja koje se na kraju i dogodilo, te vlastima na nivou FBiH, odnosno zakonodavnom tijelu koje je propustilo da osigura pravni okvir kojim bi bilo onemogućeno širenje uvreda, kleveta i prijetnji apelantu i njegovim članovima i simpatizerima, a kroz koji bi takvo ponašanje bilo i sankcionisano u svrhu preventivnog djelovanja i odvraćanja od činjenja istih ili sličnih djela.”
“Apelacija je uložena sa željom da se izdejstvuje praksa za ubuduće i da se prevenira slične događaje”, kaže Emir Prcanović, izvršni direktor Udruženja “Vaša prava”, pravnog zastupnika organizatora Festivala. “I u jednom dijelu je to odluka potvrdila, jer prema njoj je država propustila da uradi to što je njena obaveza, na primjer, u pogledu kibernetičkog kriminala. U tom dijelu smo zadovoljni. Ova odluka kao takva bi trebala imati odbijajući efekat za eventualne buduće počinioce sličnih krivičnih djela.”
Sud je Vladi KS-a i Vladi FBiH naložio da Udruženju Q isplate naknadu za nematerijalnu štetu u iznosu od 6 hiljada maraka. S obzirom da je Udruženje “Vaša prava”u svojoj apelaciji od same federalne Vlade tražilo 50 hiljada maraka, radi se o simboličnom iznosu. No, ključno je ipak pitanje da li će čitav sadržaj odluke ostati u domeni simboličke satisfakcije za predstavnike LGBTIQ populacije, odnosno da li će država učiniti išta da implemetira zakone neophodne da slične sudske sporove izbjegne u budućnosti.
Zlatan Begić kaže: “Po mom mišljenju, ova odluka Ustavnog suda predstavlja napredak kada je riječ o potenciranju neometanog uživanja prava i sloboda, u ovom slučaju slobode okupljanja. Pogotovo iz razloga što jasno konstatuje obavezu nadležnih institucija, kako na poduzimanje svih razumnih i neophodnih mjera potrebnih za uživanje sloboda i prava građana – u ovom slučaju slobode okupljanja za sve buduće slične slučajeve – tako i na stvaranje jasnog pravnog okvira sa kojim bi se tretirala zabrana agresivnog ponašanja u ovakvim i sličnim slučajevima. Međutim, ovdje treba podsjetiti na problem nepoštivanja odluka ustavnih sudova, tako da danas postoje desetine odluka ustavnih sudova u BiH koje nikada nisu provedene.”
“Ima nekih stavova koji šalju dosta pozitivan signal”, tvrdi Emir Prcanović. “Ako išta, sad bi se državne institucije trebale zapitati šta mogu da urade – evo, sad ćemo mi u naše zakonodavstvo uvesti krivično djelo zločin iz mržnje jer ne želimo da nas opet neko tuži ubuduće. Na primjer, Sarajevski otvoreni centar ima u ovom trenutku pravo da tuži Federaciju i Kanton zbog napada na Merlinku jer ponovo niko nije ništa učinio. Mi sad nemamo odgovarajući mehanizam, no, pitanje je da čak i da imamo taj mehanizam da li bi to išta promijenilo, s obzirom da u zakonodavstvu imamo već krivično djelo povrede ravnopravnosti čovjeka i građanina.”
Ignorantski odnos vlasti
U tom pogledu skeptičan je i Predrag Kojović, zastupnik Naše stranke u skupštini Kantona Sarajevo i jedna od žrtava napada na Queer Sarajevo Festival: “Mi u Kantonu Sarajevo imamo 17-18 presuda Ustavnog suda koje nikad nisu implemetirane, na federalnom nivou ima sigurno više od deset. Pri tom, nikakva odluka uopšte ne garantuje da se slijedeći put neće dogoditi isti takav ‘protest’.”
Iako su se u odgovoru na apelaciju Udruženja Q policija i Tužilaštvo pokušavali braniti prebacujući dio krivice na organizatora Festivala, čije procjene o broju učesnika nisu bile tačne, te zbog dijeljenja pozivnica putem e-maila iako je sajt Udruženja bilo hakovan, Ustavni sud smatra da “opšta situacija nastala u povodu održavanja Festivala, medijska pažnja i plakati koji su lijepljeni po gradu s porukama uvrijedljivog sadržaja i pozivanjem na nasilje […] bili su dovoljan signal da se u konkretnom slučaju moraju primijeniti pojačane mjere zaštite.”
Zanimljivo je da se sud osvrnuo i na odnos javnih vlasti prema QSF-u. On je utvrdio da je njihov zadatak bio da se “zalažu za pomirljive stavove a ne da doprinose daljnjoj konfrontaciji”. “Stoga je, po mišljenju Ustavnog suda, i ignorantski odnos javnih vlasti, odnosno stav izražen u javnim istupima pojedinih zvaničnika, očigledno doprinio nasilju koje se dogodilo na dan otvaranja Festivala”, stoji u Odluci.
Prema Kojoviću, ponašanje zvaničnika i njihovo osporavanje prava LGBTIQ populacije danas samo je prvi korak prema osporavanju, na primjer, prava Srba u Mostaru i Bošnjaka u Banjaluci u budućnosti. Kao odličan pokazatelj nedostatka političke volje da se oblast govora mržnje zakonski uredi, on navodi, pak, amandman na Krivični zakon Federacije, koji je Naša stranka podnijela u prošlom sazivu Doma naroda: “To je bio član koji kao krivično dijelo definiše negiranje holokausta, negiranje genocida, negiranje ratnih zločina, veličanje ratnih zločinaca. Mi smo za to predlagali zatvorsku kaznu do pet godina. Onda je SDA preuzela tu inicijativu i uspjela od tog člana da napravi – ništa. Oni su ga malo korigovali, izbacili su stvari kao što je veličanje ratnih zločinaca, zato što bi, naprimjer, taj član kako smo ga mi definisali zabranio dolazak državne delegacije na mezar Rasima Delića. I oni su sad taj član prebacili u Član 163. koji govori o izazivanju rasne, vjerske i međunacionalne mržnje. I taj član sad nema nikakvog efekta, jer on govori da ako neko izazove rasnu, vjersku i međunacionalnu mržnju tek tada može biti kažnjen. Tako da ako sad ja negiram genocid, vi na terenu morate dokazati da je moja izjava izazvala međuetničku mržnju.”
Ovaj slučaj, prema Kojoviću, pokazuje kako se zakone prilagođava političkim potrebama. On nastavlja: “Oni su mogli, ali nisu htjeli, sankcionisati odgovorne. U to vrijeme je policijski komesar Kantona Sarajevo bio Himzo Selimović. Prema tome, da je on sankcionisan, ovog problema uopšte ne bi bilo.” Podsjetimo – jedino što je MUP KS uradio na kažnjavanju propusta jeste pokretanje disciplinskog postupka protiv četiri policijska službenika, koji su ipak, u žalbenom postupku, oslobođeni odgovornosti.
“Da je, naprimjer, grupa nasilnika prekinula politički skup jedne stranke”, kaže, pak, Emir Prcanović, “onda bi se otvoreno govorilo o diskriminciji na osnovu političkog mišljenja. Ja sumnjam da bi Tužilaštvo procesuiralo vinovnike takvog događaja kao osobe koje su došle da učestvuju u tuči. A u slučaju QSF-a imamo epilog da je pet-šest osoba optuženo da je došlo da učestvuju u tuči.” On dodaje: “Tražili smo izmjene optužnice – cilj je bio da se prekine i onemogući održavanje skupa – pa je nasilje trebalo oklasifikovati kao teže krivično djelo. Tada ne bi bio ni potreban ovaj postupak pred Ustavnim sudom.”
Odbrana žrtava ili promocija
Prema Udruženju Q, zbog propusta javnih vlasti da osiguraju skup, kao i da provedu efektivnu istragu u otkrivanju i procesuiranju organizatora i inicijatora nasilja, njegovim članovima i simpatizerima povrijeđena su slijedeća prava: pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, pravo na privatni život, pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja, pojedinačno i u vezi s pravom na efektivni pravni lijek. No, apelacija Udruženja je u ovom dijelu odbijena, i to zbog toga što ju je, prema Ustavnom sudu, podnijelo neovlašteno lice.
“Već sad razmilšljamo da pokrenemo postupak pred Evropskim sudom za ljudska prava. U dobrom dijelu odluka uvažava našu argumentaciju. Međutim, sudeći prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, onda su nam bili malo problematični stavovi izneseni u ovoj odluci u kojoj se praktično potkrepljuje stav da Udruženje Q nije moglo podnjeti ovakvu apelaciju kao pravno lice koje traži zaštitu za svoje članove”, komentira mišljenje suda o odbačenom dijelu apelacije Emir Prcanović.
Ustavni sud podsjeća da Evropski sud za ljudska prava odbija da prihvati kao aplikante nevladine organizacije koje su uspostavljene jedino sa svrhom da “štite prava navodnih žrtava”. “Interpretacija činjenica je pogrešna”, smatra, pak, Prcanović. “Udruženje nije formirno s ciljem zaštite žrtva – ono je formirano s ciljem promocije života i kulutre LGBTIQ osoba. Udruženje je nastalo da se o pravima ovih ljudi malo više razgovara, da se kultura LGBTIQ osoba promoviše i štiti.”
Prema predstavnicima Udruženja “Vaša prava” neke odluke Evropskog suda nisu se mogle primjenivati konkretno na ovaj predmet: “Mislimo da se moraju sagledati okolnosti zbog kojih je formirano Udruženje Q, zašto je to udruženje podnijelo inicijativu za organizovanje festivala, ko su bili članovi. U najvećoj mjeri su članovi udruženja, baš zato što su bili članovi udruženja i radili na tome da promovišu njegove principe, došli pod udar različitih grupa i njima je na koncu bilo onemogućeno da kao članovi udruženja propagiraju ove ciljeve.”
Po Prcanoviću je nelogično da “ako udruženje može može biti krivično odgovorno, zašto ne može voditi postupak s ciljem zaštite interesa svog članstva? Ovako ispada da su svi morali predsjednici Udruženja, Svetlani Đurković, dati punomoć da ona traži zaštitu u njegovo ime.”
Odluka u ovom dijelu može da utiče i na druge predmete pred Ustavnim sudom. Emir Prcanović kaže: “Postoji jaz između ove odluke i činjenice da imamo na snazi Zakon o zabrani diskriminacije, koji zaštitu kolektivnih ljudskih prava kroz takozvanu kolektivnu tužbu tretira na jedan sasvim drugačiji način. Zakon o zabrani diskriminacije govori o mogućnostima da pravna lica s ciljem zaštite svojih prava, odnosno udruženja koja su formirana s ciljem da zaštite ljudska prava, podnesu takozvanu kolektivnu tužbu. Čitajući ovo postaje upitno i podnošenje takve tužbe.”
Uglađen stranački stav
U istom pravcu ide razmišljanje strane sutkinje Margarite Cace Nikolovske, no iz perspektive prava LGBTIQ populacije puno je zanimljiviji komentar domaćeg sudije, Mirsada Ćemana.
Po Ćemanu, Ustavni sud je bio “strog sudija”. On tvrdi da “koliko god nekima to bilo teško shvatiti i/ili prihvatiti, činjenica da su u tradicionalni obrazac multikulturalnosti bh. društva uneseni novi kulturološki i drugi elementi s kojima dosadašnje iskustvo i tradicionalni obrasci u određenoj mjeri ne korespondiraju, obavezuje sve one koji se ‘natječu za zaštitu’ svojih prava i sloboda na više razumijevanja i senzibiliteta. Tako će se i realne ‘napetosti’ između suprotstavljenih kulturoloških modela i koncepata (tradicionalnih, ali i novih) pa i njihova promocija kao izraz i odraz legitimnih prava na različitost, razrješavati na miran i tolerantan način, u skladu sa zakonom”.
Prema Prcanoviću, radi se o “političkom razmišljanju”, što ipak ne iznenađuje s obzirom na političku prošlost sudije. I zaista, čini se da je obrazloženje nekadašnjeg visokog funkcionera SDA samo “uglađena” verzija argumenta o tome da Queer Sarajevo Festival ne bi trebao biti održavan tokom mjeseca ramazana, koju su 2008. godine propagirali drugi predstavnici ove stranke.
Sjetimo se samo nekih od njihovih izjava. Ćemanov nasljednik na mjestu generalnog sekretara SDA, Amir Zukić, rekao je, na primjer, da “poštujemo slobodu i toleranciju, ali ovaj festival jedna je vrsta provokacije zato što se održava u ramazanu. BiH je konzervativna sredina i čisto sumnjam da će ovaj događaj biti prihvaćen. Tim ljudima treba pomoći, jer, nažalost, u Božijoj bašti ima svega.” Tadašnji poslanik u državnom Parlamentu, Bakir Izetbegović, izjavio je: “Nimalo nisam obradovan održavanjem Queer Festivala. Jedno podsjećanje na Sodomu i Gomoru u danu 27. noći, jedne plemenite noći koju muslimani očekuju, nimalo nisam obradovan time.” I Amila Alikadić-Husović, poslanica u Parlamentu FBiH, izražavala je čuđenje “da je jedna Španija, historijski poznata po tome što je uvela inkviziciju u srednjem vijeku, odobrila homoseksualne brakove. Nije primjereno što se takvo što održava u mjesecu ramazanu. Homoseksualizam je po svakoj religiji osuđen. Ko smo mi da možemo odobravati nešto što Bog ne dozvoljava?”
Dakle, ni u slučaju ove sudske odluke nije bilo moguće izbjeći politiku. Koja, ipak, u posmatranju čitavog slučaja QSF-a ne bi trebala igrati nikakvu ulogu. “Ovdje se ne radi o Queer Sarajevo Festivalu. Ovdje se radi o tome da kad prijaviš skup policiji i ona ti kaže da ga možeš napraviti, onda policija mora taj skup obezbijediti. I potpuno je irrelevantno čega se taj skup tiče”, objašnjava Peđa Kojović.
Čak i ako odluka završi u ladici, smatraju naši sagovornici, ona bi barem trebala da posluži kao opomena da javno iznošenje homofobičnih stavova nije niti bezazleno niti, u pravnoj državi, dozvoljeno. Ako se vlasti ogluše o ovu konstataciju najviše sudske instance, one će na taj način o svojoj “opredijeljenosti na evropskom putu Bosne i Hercegovine” reći puno više nego preko bilo koje zajedničke izjave stranačkih lidera.
