Piše: Jadranka Ćuzulan
Foto: fbl.ba, muskiportal.com, Vanja Lisac/One Billion Rising video
Pitali smo osobe iz bh. javnog života – repera Edu Maajku, fotografkinju Vanju Lisac i Eminu Ganić, direktoricu Sarajevske filmske akademije Film Factory – šta oni_e misle dokle je bosanskohercegovačko društvo došlo sa poštivanjem LGBT prava i šta je to što se može uraditi u narednom periodu kako bi naša svakodnevica bila tolerantnija.
Na pitanje koje je njihovo mišljenje o stanju prava LGBT osoba u BiH, odgovaraju da su ljudska prava u BiH u cjelini ugrožena, a pogotovo prava LGBT osoba, manjina, i svih onih koji_e su drugačiji_e. Emina Ganić naglašava da upravo zbog takvog stanja postoji tendencija da se relativiziraju pitanja vezana za prava LGBT populacije “govoreći da imamo većih problema koji se tiču građanskih prava generalno. Takvo mišljenje trivijalizira probleme gay populacije svodeći ih isključivo na pitanje mogućnosti otvorenog izražavanja seksualne orijentacije, koje se onda ne čini akutnim u zemlji u kojoj se rutinski krše prava građana”.
Prava LGBT osoba po mišljenju naših sagovornika_ca nisu zapadna tvorevina, već življeno iskustvo osoba koje nas okružuju: prijatelja, susjeda, rodbine, poznanika. Vanja Lisac tako govori da biti gay nije opredjeljenje koje ljudi biraju, i nije “bolest sa Zapada” kako to neki vole nazivati. “Imam dosta prijatelja koji su gay i moram reći da im nije nimalo lako živjeti u ovako zaostaloj sredini. Ljubav nije eksluzivno pravo heteroseksualaca, ljubav je univerzalni pojam i apsolutno pravo svih živih bića koje se ne može i ne smije nikome zabraniti.”
Emina Ganić smatra da tradicionalne vrijednosti koje naše društvo njeguje služe kao izlika da se ne poštuju prava onih koji_e su različiti_e.
S druge strane, Edo Maajka navodi primjer svog života u Izraelu, koji je, kako navodi, religijska zemlja u kojoj je njegov brak, da bi bio priznat, morao biti sklopljen u zemlji sa civilnim brakom. “To sam odradio u Hrvatskoj i onda su nam na osnovu tog dokumenta brak priznali i ovdje. U Izraelu brak sklopljen izvan crkve, sinagoge i džamije nije izvodiv.” No, u istoj toj zemlji na parade ponosa u Tel Avivu “nema policije na svakom ćošku, samo horda turista i domaćih ljudi koji partijaju po ulicama”, kaže Edo Maajka.
Na pitanje što bi svaki_a od nas trebao_la poduzeti da bosanskohercegovačko društvo postane tolerantnije, sugovornici_ce odgovaraju da je potrebno obratiti se mladim ljudima. Vanja Lisac tako govori da vlastima nema ništa posebno poručiti, ali dodaje: “Mladim ljudima koji će ovo čitati bih voljela savjetovati da pokušaju razvijati svijest o tome da biti gay nije bolest. Moramo shvatiti da su LGBT osobe itekako dio društva i da im pripadaju jednaka prava kao i svim ostalim članovima društva.”
Fizičko nasilje, diskriminacija po bilo kojoj osnovi i govor mržnje po mišljenju naših sugovornika_ca ne bi smjeli proći nekažnjeno. Edo Maajka govori kako umjesto da pravdamo mržnju, trebamo se “staviti u položaj neke manjine i sve će nam biti jasno – to je univerzalni recept”.
Emina Ganić zaključuje da vlasti u BiH ne moraju mijenjati naše ukorijenjene predrasude, ali da trebaju “ponuditi siguran prostor u kojem to možemo pokušati sami. Moramo početi od kreiranja prostora koji bi uopšte omogućio relevantan politički i društveni diskurs na ovu temu. Prostor u kojem individue, lobističke grupe, predstavnici studenata i sami političari, oslobođeni zastrašivanja i nasilja, mogu ponuditi stavove koji vode dijalogu i platformama za promjenu”.
