Zašto je upalilo skinuti hlače?

13. 03. 2024

PIŠE: Renata Glavinka

Znate one situacije kada alfa mačo muškarac bespotrebno izaziva problem i prijeti fizičkim nasiljem? Nedavno me jedan takav TikTok potaknuo na razmišljanje, a sada ću i vas uplesti u ovu kratku, ali i poučnu priču.

Muškarac je zaustavio auto ispred bajkera i pokušao da na njega fizički nasrne. Bajker nije mogao da shvati šta se dešava i zašto ga nepoznat muškarac gura bez razloga i uradio je jedino što je imalo smisla u tom trenutku. Bajker je muškarcu ponudio poljubac, nakon čega je skinuo hlače do gležanja i počeo da mu prilazi. Muškarac je zatim pobjegao nazad u svoj auto i ostavio bajkera na miru.

Kolaž od videa s TikTok-a

Isprva mi je cijela situacija bila smiješna, ali onda su se u mojoj glavi postavila pitanja: Zašto je upalilo? Zašto se alfa muškarac uplašio bliskog kontakta s drugim muškarcem koji navodi na homoerotičnost?

Ispostavilo se da do odgovora, ipak, nije lako doći.

Alfa mužjaci

Da ni muškarci ne shvataju svrhu feminizma i borbe protiv rodnih uloga govori, u prilog ide sveprisutni oblik degradacije koji dolazi s riječju “mužjak” kada se misli na “prave muškarce.” Prisustvovala sam dovoljno prilika gdje se titula mužjaka nosi kao koža ubijenog plijena preko ramena. S tim što su taj plijen u današnjem kontekstu žene i manjine, a svi ostali muškarci su različiti dijelovi grčkog alfabeta. Ukoliko proteklih par godina na društvenim mrežama koje pratite niste naišli na podcast alfe, onda ste pravi sretnici/ce. Narativ toksične muževnosti otišao je toliko daleko da glavni predstavnici (Ben Sapiro, Andrew Tate i ekipa) paradoksalno smatraju kako je gej gajiti osjećanja prema vlastitim suprugama, kupiti im cvijeće ili oprati suđe.

U tim krugovima biti muškarac se poistovjećuje s nasiljem. Ako nije glasan, naprasit i grub, nije pravi muškarac. Ako ne učestvuje u konfliktu, ako se brine o sebi, procesuira i pokazuje emocije ili još gore ide na terapiju, onda je gej. Društveni oblici diskriminacije na koji se ovaj narativ naslanja uključuju ne samo patrijarhalne konstrukte već obavezno i mizoginiju.

Prema Pierreu Bourdieuu, jednom od utjecajnijih europskih sociologa, maskulinitet je društveno konstruisani fenomen koji je zasnovan na nekoliko temelja, među kojima su najistaknutiji tjelesna moć, agresivnost i nasilničko ponašanje. Za Bourdieua, nasilje je jedna od „muških igara natjecanja” koje se uče kao dio procesa socijalizacije i tako se reproduciraju. Za reprodukciju je bitno da je maskulinitet priznat od strane drugih muškaraca, u svrhu osjećaja pripadnosti grupi.

Strah od čega?

Nažalost, tema straha od izgledanja “gej” nije nova. To je koncept star koliko i monoteističke religije. Odnosno, prema nekim autorima, to je strah koji je proizašao iz religijskih načela u trenutku kada su uloge muškaraca i žena bile binarno uspostavljene i definirane (Winberg, Herek 1998).
S vremenom su poezija, umjetnost, pa čak i određeni pokreti i dodiri određeni kao nedovoljno muževni. Sociolog Michael Kimmel (1997) tvrdio je da je savremena homofobija u konačnici strah muškaraca da će drugi muškarci smatrati da nisu dovoljno maskulini. S druge strane, često se govori i o autohomofobiji i strahu da će drugi vidjeti njihove vlastite potisnute osjećaje.

Uz kombinaciju religijskih i političkih uzroka, te društveno kreirane stigme prema seksualnosti, spolu i rodu, nije ni čudo što se neprijateljstvo, diskriminacija i nasilje smatraju ne samo opravdanim i primjerenim, već i neophodnim.

Raewyn Connell (1995), australska znanstvenica iz područja kritičkih studija o muškarcima i maskulinitetu objašnjava kako postoji više oblika maskuliniteta pri čemu su odnosi među njima zasnovani na savezništvu, dominaciji i podređenosti.

Ti su odnosi izgrađeni kroz prakse koje isključuju i uključuju, koje zastrašuju, iskorištavaju i doprinose reprodukciji dominacije i nejednakosti spolova.

Proizvod toga su generacije ljudi koji otvoreno iskazuju nasilje prema manjinama. Takvo nasilničko ponašanje više nema izvor u strahu ili gađenju, već zalazi duboko u teritorij društvenih očekivanja. Ironično je što i jedni i drugi samo žele biti prihvaćeni od okoline. Queer osobe žele imati normalan život, a njihovi nasilnici žele biti glavne alfe u raji.

Zašto je upalilo?

Ovo nije bio prvi reel sličnog koncepta na koji sam naišla. U drugim primjerima, radilo se o ženama kojima su muškarci neprimjereno dobacivali i prilazili na ulici, a njihove reakcije su bile malo je reći nekonvencionalne. Na vrištanje, trčanje prema nasilnicima, neočekivane izraze lica ili jednostavno zapitkivanje nasilnika da malo detaljnije opiše šta bi to uradio nasilnici su se svaki put povlačili. U prilog tome je i nasilnik koji se na spuštene hlače suparnika vratio svom autu.
Je li se nasilnik uplašio da će ga drugi muškarac zaista poljubiti ili mu je ta situacija bila šokantna jer je njegov suparnik iskočio iz okvira očekivanog?

Da li bi taj poljubac značio da njegova maska alfe pada u vodu ili on samo gubi način da svoj maskulinitet dokaže okolini?

Ili se naprosto radi o elementu iznenađenja? Umjesto očekivanog straha koji pokušavaju izazvati, nasilnici su naišli na otpor i nisu znali kako reagovati na njega. Pravila igre su prekršena.

Trebamo biti bolji

S dugogodišnjim stažom korisnice interneta, svjesna sam da ovo nisu novi fenomeni. Čak i bez interneta, sjećam se da je zaziranje od ženstvenog i homoseksualnog bio dijelom svakodnevnog života. Bilo šta što je odudaralo od standarda očekivanog ponašanja bilo je pežorativno nazivano pederskim ili gej. Kasnije kroz odrastanje bar dio nas smo shvatili apsurd takvog ponašanja. Tome je pomogao isti taj internet i izloženost diskursima o rodu i rodnim ulogama. Uslijedila je takozvana “normalizacija” ponašanja koje je prethodno bilo stigmatizirano. Pri tome, treba krenuti od banalnosti kao što su muškarci koji lakiraju nokte ili nose uske farmerke.

Odgovor na pitanje da li nasilje proistječe iz autohomofobije ili mržnje nije i ne može biti univerzalan. Unutarnji doživljaji ma koliko bili uvjetovani društvenom normom su ipak individualni i posebni za svakoga.

Ono što znamo i sa sigurnošću možemo primijeniti je otpor. Možda ne svaki put, ali otpor će upaliti bar jednom. Taj prvi put kada otpor rezultira razrješenjem konflikta stvorit će se plodno tlo za svaki idući.

Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

Kontaktirajte nas!