Živimo li u društvu koje voli mržnju? Ovo pitanje zvuči paradoksalno i satirično. Pa kako to da neko može voljeti mržnju? Šta znači voljeti mržnju kada su to dvije suštinske polarnosti. Zanimljivo je koliko se perspektiva promijeni kada okrenemo strane, kada stvari nazovemo pravim imenom. Kada mrzimo ljubav, onda volimo mržnju. Ljudska civilizacija historijski se razvijala kroz ideju o ljubavi, o tome da je ona svjetlost koja će spasiti sve. Ako pogledamo religije, i one se svode na bezuslovnu ljubav prema Bogu i vjerovanje da nas njegova ljubav spasiti može. Sagledajmo historijske pokrete i revolucije, sve su pokrenute iz ljubavi i potrebom za protekcijom nama bliskih. Čak i kada sagledamo društvena uvjerenja, etike i politike shvatamo da je u korijenu ideja o ljubavi. Međutim, ova ideja često bila zaboravljena i zapostavljena. Onda se u ime ljubavi počinje mrziti, a onda zavolimo mržnju jer ona postaje dio nas.
PIŠE: Admir Adilović
Zašto je ova tema uopšte bitna i zašto stvari postavljamo u tako obrnutom, a zapravo jedinom istinskom smjeru? Zato što je naše društvo počelo da mrzi ono što je nekada smatralo svetim. Ljudi su počeli da mrze ljubav samo zato što ne mogu da je razumiju, ili zato što im je neko rekao da ona nije ispravna. Često govorimo o problemima sa kojima se suočavaju LGBTI osobe kao individue u našem društvu, ali je vrijeme da progovorimo i o onome s čime se suočavaju parovi iz zajednice. Ovaj članak će biti nešto drugačiji jer će nam različiti parovi prikazati različite istine.
Sa Vanesom i Irmom prvo smo razgovarali o tome kako je to voljeti u strahu. „Mnogi misle da nam to izaziva adrenalin i da je naša ljubavno-seksualna požuda jača zbog straha. Ovo je farsa modernog društva. Farsa u kojoj strah za život seksualiziramo i biramo joj dati dimenziju koja nije tu.“ Vanesa napominje da ju je strah pokazati svoju ljubav prema Irmi u javnosti, da ju je strah da se drže za ruke ili poljube na javnom mjestu te da to zaista ima ogroman uticaj na njihov odnos. Irma pak dodatno razbija farsu o rastu seksualne želje zbog nedostatka fizičkog kontakta. „Meni je smiješno kako ljudi misle da to što se ne dotaknemo danima diže našu seksualnu želju, meni je sputava. Sputava mi je jer ona mora da bude u četiri zida, iza spuštenih roletni i debele zavjese. Kada govorim o seksualnoj želji ja zaista ne mislim samo na seksualni čin, već na nježni dodir. Nekada prođu dani a da ja ljubav svog života ne mogu dodirnuti po licu, da joj ne mogu dotaći ruku.“ Obje napominju da ih strah sputava da rašire krila svoje ljubavi i dopuste da njihova veza ispuni svoj puni potencijal. Smatraju da je izvor njihovog straha mržnja društva. „Svjesne smo da našu ljubav mrze jer smo mi dvije djevojke.“
Koliko nepriznavanje ljubavi utiče na razvoj veze razgovarali smo sa Mirzom i Samirom koji su u vezi već tri godine. „Mi ljubav moramo da dokažemo, pogotovo kao gay muškarci. Nikada mi neće biti jasno zašto društvo našu ljubav svodi na seksualni čin. Zašto se mi kao dva muškarca ne možemo voljeti i biti skupa iz tog razloga, a ne da bismo trošili svoju seksualnu energiju i ispunjavali fantazije.“ Mirza jasno naglašava da je njihova ljubav stalno seksualizirana u društvu i da nije priznata kao istinska. Samir na ovo dodaje da njegova porodica ni danas ne priznaje njegu vezu sa Mirzom i da je to za njih samo faza koja će proći. „Za moje roditelje Mirza i ja smo najbolji prijatelji. Za prijatelje smo dva muškarca koja spavaju zajedno, a za zakon smo mi ništa. Kada sam prvi put rekao nekome da volim Mirzu bukvalno sam to morao da dokažem, morao sam da objašnjavam zašto je to tako i kako mi u stomaku leptiriće budi to kako on prolazi rukom kroz kosu i kako mi srce ubrzano lupa svaki put kada me pogleda.“ Obojica zaključuju da se istospolne ljubavi moraju dokazivati, da ih društvo odbija samo zato što nije nešto na što je naviklo. Napominju da to ipak nikada neće ugasiti njihovu ljubav.
Kroz obje priče provlači se ista nit, a to je da tamo gdje postoji mržnja ljubav ne može slobodno da diše. No, ipak ove ljubavi preživljavaju i dokaz su da se voljeti isplati. Oba para pitali smo da sa nama podijele nešto što vole da rade skupa ili neku anegdotu o svojoj vezi.
„Meni su najdraža zajednička putovanja!“ kaže Irma i dodaje da se tada osjeća slobodno. „Kada putujemo skupa onda se strah polako gubi jer više nismo u grču da će neko da nas ubije jer se volimo. Kada putujemo onda smo same i slobodne, možemo da se volimo i u malim trenutcima pažnje, ali možemo i da se grlimo na ulici punoj ljudi. Ne znam za druge parove ali Vanesa i ja naprosto obožavamo putovati skupa i odlaziti na destinacije koje smo kao klinke mogle samo sanjati.“
Mirza nam govori o tome kako su on i Samir osmislili svoj tajni način iskazivanja ljubavi. „Zapravo sam tajno volim te prvi put vidio u nekom filmu, ali nisam siguran u kojem. Kada smo u društvu u kojem ne možemo koristiti dodir ili direktne riječi kako bismo jedan drugom izjavili ljubav ili pokazali nježnost, mi koristimo kuckanje. Kada dva puta kucnem od drvo to znači da mu govorim da mi nedostaje, a tri puta znači volim te.“ Samir dodaje da ponekada ne može sakriti osmijeh kada začuje to kuckanje.
Da bismo prikazali sve probleme sa kojima se suočavaju LGBTI parovi trebala bi nam serija knjiga, a ne jedan članak. No, kroz kratke izjave prikazali smo neke od najčešćih prepreka koje su ujedno i psihički najizazovnije. Kada se istinski voli onda i kucanje u drvo tri puta može da izazove sreću i osjećaj prihvatanja. Načini na koje se prilagodimo su tako divni i kreativni da čovjeku može zastati dah. Ipak, živimo za dan kada ćemo slobodno reći „Volim te“ osobi koju volimo i kada nećemo morati putovati kako bismo pokazali nježnost prema svoje partneru_ki. Vjerujem da, ma koliko teška borba bila, ljubav na kraju pobijedi mržnju. Prisjetimo se koliko nam je ljubav sveta i vodimo se njome kroz život jer nam ona daje ljepotu, kreativnost i individualnost. Volimo jedne druge a ne mržnju!
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
