Ispraćaj 2020. godine u svjetlu dvije velike debate na feminističkoj i LGBTIQ+ sceni.
Piše: Lamija Begagić
Činilo se, u nekom trenutku, da se ništa drugo u svijetu ne dešava, osim te polemike među hrvatskim književnicama, kulturnim radnicama i lezbejkama povodom teksta „Identitetske politike bez klasne optike“ čija je potpisnica Nora Verde, a objavio ga je portal o rodu, spolu i demokraciji „Libela“. Prvo su, netom po objavljivanju, uslijedili nebrojeni komentari na društvenim mrežama, a potom i dvije reakcije u vidu tekstova Mime Simić i Ive Radat („Klasna priča bez pokrića“, Krilo), te Jasne Jasne Žmak („Klasna optika bez osobne odgovornosti“, Libela).
Bez namjere da prepričavam tekstove, te teze i postavke u njima iznesene, a svakako pozivajući na pažljivo čitanje sva tri, spominjem ih u ovom simboličnom pozdravu sa „ne-ponovila-se“ godinom, jer su, mnijem, sva tri teksta i sve četiri autorice, pokušala zagrebati po kompleksnom pitanju odnosa klase i autanja LGBTIQ+ osoba. Prava je šteta da je glavnina postavki tekstova ostala u domenu ličnih obračuna, makar su važna i dragocjena sva lična iskustva procesa vlastitih autanja i gledanja na njega sa decenijske distance ispunjene, u slučaju svih protagonistica ove polemike, aktivnim književnim i(li) aktivističkim ljudskopravaškim djelovanjem. No, pitanje klase u procesima kroz koje LGBTIQ osobe prolaze, mnogo je kompleksnije od nasumičnih teza da se djeca doktora i novinarki lakše autiraju i bivaju prihvaćeniji u porodicama nego djeca radnica uslužnih djelatnosti.
Ostavivši da prenoći ovu polemiku, nismo ni slutili da će nas, jutrom, dočekati nova žarišna priča.
Zlobno bih, poluironično i polušaljivo, mogla tvrditi da sam se, kao autorica angažovana na praćenju LGBTIQ+ tema poradovala i protrljala dlanove vidjevši toliki medijski prostor popunjen temama koje se tiču života nestrejt ljudi. No, i ova je afera, dakako, mnogo kompleksnija od površne šale. Dapače, nimalo nije šala.
Radi se, naime, o tzv. Aferi „Centar za ženske studije“, opet u susjednoj Hrvatskoj. Rečeni Centar za direktoricu je imenovao osobu koja je, prethodno, na društvenim mrežama istupala transfobičnim statusima i komentarima što užoj javnosti, a naročito onim pojedincima i organizacijama koje se bave feminizmom i LGBTIQ+ pravima nikako nije promaklo ispod radara. Uslijedio je niz reakcija, te blijedih pokušaja pravdanja Centra koji je, gle sad, dobio podršku od niza organizacija i pojedinaca, proslavljenih po isključivanju transžena i transfobnim djelovanjem u Hrvatskoj i Srbiji.
Cijela afera mnoge je LGBTIQ+ pojedince i organizacije ostavila zatečenim, jer je pokazala da je problem transfobije i „terfova“ i „terfica“ (TERF – Trans Exclusionary Radical Feminist) ukorjenjeniji u našim društvima nego smo mislile.
U nizu osvrta i saopštenja, daleko najbolji dao je Feministički kolektiv „Faktiv“, navodeći kako „feminizam ne djeluje izolirano i nije isključiv. Feministička borba ne tupi oštricu time što se udružuje s različitim potlačenim skupinama, na taj je način oštri. Feministički zahtjevi ne postoje u zrakopraznom prostoru, dio su konkretnih i širih politika, dio su jedne borbe: borbe za pravednije i solidarnije društvo, borbe za obranu javnih dobara i prirode.”
Tako viđenom feminizmu, feminizmu kao inkluzivnoj platformi, trans žene nisu i nikad neće biti prijetnja.
Kako god, zvuči kao loša šala da ćemo na ispraćaju jedne 2020. godine pričati o tome da su trans žene žene, debatirajući pri tome, ne sa virtualnim teoretičarima zavjere koji propituju svinjski želatin u vakcinama, već sa „ozbiljnim“ sagovornicama poput Centra za ženske studije.
No, ova je godina, svakako, odlučila da ni po čemu ne bude ispravna, pa se ne čudimo ovakvom njenom kraju i kada su prava potlačenih u pitanju.
Ideja ovog pozdrava sa dvadesetom, nije bila tek rezimirati dvije „afere“ iz susjedne Hrvatske.
No, budući da su otvorile teme koje prevazilaze okvire dnevnopolitičke debate, bilo nam je izuzetno važno spomenuti ih ovdje, jer su se dotakle mnogo važnih pitanja za život i djelovanje LGBTIQ+ organizacija i pojedinaca kako u Zagrebu, jednako tako i u Sarajevu, Zenici, Livnu, Prijedoru ili Velikoj Kladuši.
Isključivanje trans žena i generalno trans osoba, te dinamike autovanja u porodici, ma kakva njena socijalna slika bila, autovanje kao čin hrabrosti ili kukavičluka, sve su to važne teme o kojima nam je govoriti i u vremenu krize, a i u godini koja dolazi koja se mora jako potruditi ako želi biti gora od ove.
