Živimo u društvu koje naprosto voli da secira naše postojanje na različite identitete kojima onda može da zalijepi određene etikete. Sve mora da ima svoj naziv, svaki pokret koji napravimo mora nekako da se etiketira. Etikete posebno dolaze do izražaja kada je u pitanju kvir zajednica, one ne završavaju samo na etiketiranju seksualnog ili rodnog identiteta već idu do seksualno-ljubavnih preferenci. Njihovo postojanje može da remeti normalan tok razvijanja ličnosti, ali i zaustavi spontanost koja je prirodna i ljudska.
PIŠE: Admir Adilović
Posmatrajući situaciju u kojoj se nalaze LGBTI osobe jasno je da su autovanja neophodna i da bez vidljivosti ne postojimo. Nešto što izgleda toliko lagano zapravo je jedan od najtežih procesa u životu LGBTI osoba. Dok smo mnogo puta pisali o tome koliko je važno imati kontrolu nad ličnim procesom autovanja, nekako smo zanemarili proces samoidentifikacije. Struje koje nas tjeraju na etiketu nisu samo one iz heterenormativnog društva, već i one koje dolaze iz unutrašnjosti kvir zajednice.
Vrlo često životi ljudi bivaju obilježeni jednim identitetom, cijelo njihovo postojanje vezano je za njega, dok se drugi identiteti zanemare. Pogledajmo rod (spol): etiketa koju dobijamo pri samom rođenju, naša imena, želje, snovi, igračke, odjeća, sve je kontrolisano narativom koje društvo stvara za taj rod. Kada se odlučimo tome suprotstaviti dobijamo odbacivanje od strane društva, psihološku torturu a često i fizičko nasilje. Zbog toga su autovanje i vidljivost bitni, ukoliko nema „drugačijih“ od onoga što heteronormativno društvo nalaže onda nema mogućnosti identifikacije, ali ni humanizacije identiteta.
S druge strane moramo da razumijemo i one koji ne žele da se etiketiraju, identifikuju ili autuju, koji to smatraju ličnim procesom. Svačiji proces izgleda drugačije. Staviti nekome etiketu ili ga natjerati da na sebe istu stavi suludo je koliko i društvene norme o kojima govorimo. Proces samoidentifikacije je prvi korak ko samoaktuelizaciji. Prihvatiti sebe nije nimalo lako, borba može da traje godinama ako ne i cijeli život, a kada na to dođe pritisak društva za bržim etiketiranjem, sam proces nazaduje do ćoška u ormaru u kom stoje svi naši identiteti skriveni od svjetlosti. Nemamo pravo etiketirati drugu osobu, mi ne možemo znati snove, želje, nadanja te osobe. Često se zanesemo predrasudama i stereotipima pa na nekoga naljepimo etiketu i pripišemo joj sve karakteristike koje stereotipično ta etiketa nosi. To može početi od jednog beznačajnog pokreta, to najbolje vidimo po primjerima feminiziranosti i maskuliniteta gdje se odmah etiketira rodni identitet ili seksualnost osobe.
U svijetu kada etikete postaju jednake identifikaciji i rehumanizaciji ostavljamo veliki prostor za dehumanizaciju osoba koje se ne mogu ili ne žele etiketirati. Znate onu poznatu „prije svega sam osoba“, ja bih to pretvorio u „Ja sam osoba“, to je sasvim dovoljno. JA je dovoljno. Sve drugo je moja lična stvar koju mogu a i ne moram da podijelim, s kojom se mogu a i ne moram povezati. Ovdje je jako bitno pročitati ovo MOGU, jer to podrazumijeva da imam pravo i da moje zdravlje i fizička sigurnost neće biti ugroženi. Javno autovanje bitno je kako bismo došli do društva u kojem će sve osobe biti samo osobe i utopijskog svijeta u kojem rod, pol, seksualnost neće igrati nikakvu ulogu osim one kojoj pripadaju, a to je uloga ljubavi prema sebi i drugima. No, sve navedeno nije i ne može biti izgovor za prisilno autovanje ili vršenje pritiska na osobu da se autuje.
Kada nas društvo stjera u kut onda prisilno radimo ono što ne želimo. Primjer je Kit Connor, mladi glumac iz serije Heartstopper koja govori upravo o važnosti ličnog pronalaska, slobodi u tom procesu i pružanju podrške bez osude. Mladi glumac koji u ovoj seriji igra vodeću ulogu, našao se na udarnom frontu seksualizacije i objektivizacije iako je tek postao punoljetnik, a onda i na udaru javnosti o tome koja je zapravo njegova seksualnost. Seksualnost mladića od 18 godina koji sebe još uvijek istražuje ne treba biti ničija stvar, a posebno ne stvar javnosti. Mladi glumac se na kraju autovao kao biseksualna osoba te jasno na svom Twitter nalogu napisao da su fanovi serije očigledno „promašili smisao i poentu serije“. Složio bih se, jer tjerati mladića da se etiketira i autuje je suludo i krajnje neosjetljivo. Iako je, posebno kad se radi o mladim LGBTI osobama, vidljivost i prikazivanje osoba sličnih njima važan dio prihvatanja svoje seksualnosti, to ne može biti razlog za torturu koju je on prošao, silnih pitanja o privatnom životu i nasilnih prelazaka ličnih granica u potrazi za intimnim informacijama. Etiketira li se neko i na koji način ne može biti stvar druge osobe, ali pravo na samoidentifikaciju, autovanje, život bez straha jesu društvena pitanja kojima se moramo baviti.
Samoidentifikacija je dug proces koji ne traje par dana, već po nekoliko godina ili čak cijelog života. Ljudska bića nikada neće moći otkriti sve dijelove sebe, sve identitete i postojanosti, ali ih mogu svakodnevno otkrivati, istraživati i uživati u njima. Bilo kakav prekid ovog proces jednak je dehumanizaciji. Želim život u kojem etiketa neće postojati, u kom će ljudi moći voljeti i biti voljeni bez granica.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
