PIŠE: Bojan R.
U svijetu prepunom predrasuda i nerazumijevanja, istinska promjena često ne dolazi kroz debate, statistike ili argumente – već kroz ljudske priče. Kada neko sjedi ispred mene i sluša moju priču, ne vidi samo „LGBT+ osobu“, „aktivistu“ ili „nekog drugačijeg“ – vidi mene kao čovjeka, sa svim mojim iskustvima, emocijama i izazovima. To je suština živih biblioteka – prostora u kojem se kroz dijalog brišu granice između „nas“ i „njih“, i gdje kroz razmjenu iskustava gradimo razumijevanje. Kao kvir osoba i neko ko organizuje i učestvuje u ovim događajima, znam koliko su ovakvi razgovori značajni – ne samo za one koji dolaze da slušaju, već i za nas koji pričamo.
Šta su žive biblioteke i kako funkcionišu?
Koncept živih biblioteka (Human Libraries) nastao je u Danskoj 2000. s idejom da se kroz lične priče smanje predrasude i diskriminacija. Umjesto knjiga od papira, ovdje „posuđujete“ žive knjige – osobe koje dijele svoja iskustva i odgovaraju na pitanja čitalaca.
Kako izgleda jedna živa biblioteka? Organizuje se prostor u kojem čitaoci mogu razgovarati s „živim knjigama“ – ljudima koji su voljni podijeliti svoja iskustva. Čitaoci biraju „knjigu“ na osnovu teme koja ih zanima, a zatim s njom vode otvoren razgovor. Ne postoji tačan scenario – dijalog je spontan, pun radoznalosti, emocija i često nepredviđenih momenata razumijevanja. Poenta nije u tome da se bilo koga ubijedi u nešto – već da se omogući siguran prostor za pitanja, razmišljanje i učenje.
Biti „živa knjiga“: moje iskustvo
Kada sjednem naspram nekoga ko nikada nije razgovarao s kvir osobom, znam da postoji šansa da taj razgovor promijeni nešto u njemu. Ljudi često dolaze s predrasudama, ali ne zato što su loši, već zato što nisu imali priliku da čuju priče iz prve ruke. Biti „živa knjiga“ za mene znači dijeliti svoju priču iskreno, sa svim usponima i padovima pružajući ljudima priliku da pitaju sve što žele – bez straha od osude. Jednako tako znači povezati se sa osobom s druge strane stola, bez obzira na naše razlike.
Svaki put kad pričam svoju priču, ponovo prolazim kroz sopstveno iskustvo – nekada mi je teško, ali uvijek osjetim koliko sam napredovao. Svaki razgovor me podsjeća da je moja priča važna, da moje postojanje i moje iskustvo imaju snagu da oblikuju nečije razumijevanje.
Zašto su žive biblioteke važne?
U vremenu kada su dezinformacije i stereotipi svuda oko nas, žive biblioteke su jedan od rijetkih načina da ljudi nauče o drugima iz prve ruke. Ljudi ne pamte statistike – ali pamte priče i emocije koje su osjetili u razgovoru s nekim koga su ranije možda doživljavali samo kroz predrasude.
Glavne prednosti živih biblioteka su:
- Rušenje stereotipa – Ljudi dolaze s predrasudama, ali odlaze s razumijevanjem.
- Razvoj empatije – Slušanjem tuđih iskustava, učimo da gledamo svijet očima drugih.
- Siguran prostor za razgovor – Ljudi mogu bez straha postavljati pitanja i učiti.
- Osnaživanje „živih knjiga“ – Pričanje priče jača i nas same.
- Izgradnja zajednice – Stvaraju se veze između ljudi, širi se mreža podrške i razumijevanja.
Promjena počinje pričom
Žive biblioteke nisu samo edukativni projekti – one su mostovi između ljudi. One su prostor gdje dolazimo kao stranci, ali odlazimo s osjećajem povezanosti.
Kroz sve razgovore koje sam vodio kao „živa knjiga“, shvatio sam da ljudi ne mrze ono što razumiju. Kada podijelim svoju priču, omogućavam drugima da me vide kao čovjeka – ne kao apstraktan pojam, ne kao etiketu, već kao osobu sa snovima, emocijama i iskustvima.
Mada, kada bolje razmislim, ja nisam živa knjiga u nekoj živoj biblioteci. Ja sam dnevnik, onaj u kojem su ispisane lijepe i ružne stvari u jednom životu različite svakodnevnice moji različiti identiteti. Ja sam dnevnik koji ima mnogo da ponudi. Svaki put kada nekom uzme da iščita taj dnevnik on ostavlja neki otisak u njemu. Neki otisci su otisci prstiju, neki su otisci kada izazovemo emociju pričajući svoju priču, neki otisci dolaze u vidu pitanja. Tako, svakom interakcijom na meni ostaju otisci koji moje stranice ispisuju iznova, daju im na važnosti utiskujući nova iskustva, čineći šarenijima. Ja te otiske kroz različita iskustva nastavljam dalje da nosim sa sobom. Jer taj dnevnik to je moje srce, a u njemu nosim vas .
A ponekad, to je sve što je potrebno da svijet postane bolje mjesto.
