Autor/ica: N. Peruzzi
Izvor: Crol.hr
Foto: mdk.mk, privatna arhiva sugovornica
Pretučeni zbog toga što su se poljubili, brutalno izvrijeđane jer su se držale za ruke, napadnuta zato što je trans* žena… pamtimo i sjećamo se ovih “crtica iz crne kronike”, iako većina tih tužnih priča nikada ne dospije u javnost. Za to je potrebna iznimna i građanska i osobna hrabrost. Svoju su priču o nasilnom maltretiranju i što im se dogodilo prilikom prijave zločina policiji odlučile s nama podijeliti Ana Brakus, aktivistkinja i urednica portala Libela, i Matea Popov aktivistkinja i psihologinja, na čemu im velika hvala.
O psihološkim traumama i zašto je potrebno prijaviti svaki zločin iz mržnje prema LGBT osobama popričali smo s kliničkom psihologinjom Ivom Žegurom, koja se među prvima unutar struke počela baviti problemima LGBT populacije u Hrvatskoj, a otkriva i poveznicu između “mračnih devedesetih” s razlozima još uvijek velike zatvorenosti LGBT seniora.
Ljudi teško pričaju o tome da su preživjeli nasilje
Za razliku od drugih kaznenih djela, počinjenje zločina iz mržnje nadilazi samog počinitelja i žrtvu i njihov međusobni odnos, a posljedice tog zločina daleko su teže od tjelesne, psihološke ili financijske traume koju je žrtva pretrpjela. Žrtva takvog zločina je, nerijetko, nevažna, jer ona je “samo” predstavnik/ca skupine prema kojoj počinitelj ima predrasude, ona je objekt koji počinitelj želi uništiti i/ili poniziti i tako poslati prijeteću poruku široj društvenoj sredini.
“Početkom profesionalne karijere koja je ujedno pratila i razvoj LGBT aktivističkog pokreta u Hrvatskoj koji je tada bivao sve vidljiviji, postali su vidljivi i različiti oblici zločina iz mržnje koje su LGBT osobe trpjele u obiteljima, okolini, na poslu, u školi. Najfrekventnije traženje psihološke podrške zbog zločina iz mržnje događalo se nakon prvih Prideova, nakon organiziranih LGBT večeri u pojedinim klubovima, kafićima i manifestacijama”, kaže nam psihologinja Iva Žegura.
Dodaje kako su pojedine osobe pretrpjele teške tjelesne povrede, bilo je tu fraktura lubanje, fraktura kostiju lica i čeljusti, slomljenih rebara pa sve do dubokih psiholoških posljedica ovih trauma ili pak zbog maltretiranja, vrijeđanja i ucjenjivanja praktički od puberteta.
Žegura kaže i kako danas zločine iz mržnje najčešće čine pojedinci koji nisu tolerantni, koji pripadaju pojedinim ekstremističkim skupinama i ideologijama te koji su sami odrastali uz neki oblik nasilja.
Kako nam kaže naša sugovornica Ana Brakus, “ljudi teško pričaju o tome da su preživjeli nasilje. To ih vraća na te trenutke i to je teško. No, o tome se mora govoriti, to je naša stvarnost, a tako osnažujemo i sebe i druge”. Ipak, ona i Matea Popov su odlučile progovoriti o onome što su zajedno doživjele kad su se prošle godine našle na meti nasilnika. Čitav su slučaj na kraju prijavile i policiji.
“Vi ste lezbe koje treba pobit”
“U ulici jako blizu zgrade u kojoj sam živjela, Matea je išla prema meni da se nađemo i nekamo krenemo, ne sjećam se više kamo. Neka trojica hodala su iza nje, a onda je jedan od njih preuzeo ulogu glavnog huškača i počeo vikati da smo ‘lezbe koje treba pobit’, da ćemo ‘gorjet’ u paklu’ i slično. Sve su to onda preuzela i preostala dvojica i priključila se njegovom urlikanju i gestikulaciji gdje prelazi rukom preko vrata ili udara stisnutom šakom o dlan”, priča nam Ana.
Uspjele su otići i ući u tramvaj, te su odlučile kako neće prijaviti događaj. No, maltretiranje se ponovilo.
“Nedugo nakon toga, sasvim sigurno tvrdim, ista ta trojica našla su se pokraj ulaza u zgradu u kojoj je Matea tada živjela. Produžile smo korak da izbjegnemo ponavljanje situacije, no nije nam uspjelo. Opet ista scena. Taj neki, najglasniji, ponovno je započeo sa vrijeđanjem, ponovljenom gestikulacijom, baš kao i preostala dvojica. Mi smo već bile u tramvaju, a oni su se njemu uporno približavali. Na kraju su završili praktički pred prozorom sa već opisanom gestikulacijom i upornim vrijeđanjem.”
Žrtve zločina iz mržnje često iz straha od odmazde, iz straha za sigurnost članova obitelji, prijatelje, iz straha od daljnje viktimizacije, iz srama, ne prijavljuju ili nerado prijavljuju počinjenje djela. Nerijetko se boje reakcije policije, nerazumijevanja. No, unatoč nelagodi i strahu, zločin treba prijaviti policiji, državnom odvjetništvu i zatražiti zaštitu od daljnjih napada i traume.
Upravo to odlučile su napraviti Ana i Matea.
Inspektor: “Ja ne bih rekao da ste vi… lezbijke”
“S obzirom na to da se identična scena dogodila dvaput, s istim ljudima, a ovog puta znali su i gdje živim, već nam je postalo dosta i nije zvučalo tako… bezopasno. Također, nismo htjele ni riskirati da im zabavu za neku večer predstavlja dočekivanje pred zgradom. Odlučile smo otići na policiju i podići prijavu protiv nepoznatih počinitelja. Najviše iz razloga da, ako se ponovi i budemo imale nekih posljedica, ne bude prostora za sumnju je li to zločin iz mržnje ili ne”, kaže Matea.
Psihologinja Žegura kaže kako je teško reći što je najteži i najgori scenarij kada je u pitanju zločin iz mržnje.
“Je li to emocionalno iživljavanje, psovanje, omalovažavanje, vrijeđanje, batinanje? Izbacivanje iz kuće od strane roditelja koji slučajno dozna za seksualnu orijentaciju djeteta koje je na početku svoje adolescencije? Prisilno odvođenje na reparativnu terapiju ili pokušaj konverzije seksualne orijentacije ograničavanjem kretanja, izlazaka, slobode biranja prijatelja, slobodnih aktivnosti? Možda su ipak najteže posljedice one kod ostaju kod pokušaja ‘izlječenja’ prisilom na seksualne odnose, silovanjem ili kao oblika kažnjavanja zbog drugačije seksualne orijentacije ili rodnog identiteta.”
Nažalost, naša policija, često zbog nedostatnih znanja i pomanjkanja senzibiliteta ne prepoznaje zločin iz mržnje kao takav, a nerijetko žrtve takvog zločina mogu naići na predrasudu i kod zaposlenika nadležnih ustanova.
I naše sugovornice kažu kako bi se o tome što su doživjele prilikom prijavljivanja zločina policiji “mogla napisati zasebna priča”. Ana dodaje kako se često znaju smijati kad je se prisjete, no iskreno kaže kako zapravo “nit’ je smiješna bila tada nit’ je sada. Tako je samo jednostavnije”.
“Uglavnom, dočekao nas je tamo nekakav inspektor kojem nije bilo jasno što mi tamo uopće radimo jer nam je ‘netko vikao nešto na cesti’. Njemu je bilo simpatično i vjerojatno je mislio da nam laska njegova rečenica ‘Pa ja ne bih rekao da ste vi… lezbijke. Kako oni to znaju?'”
Dva u jedan: edukacija u kompletu s prijavom
“Nakon desetominutne edukacije u kojoj smo se izmjenjivale u tumačenjima što je spol, što je rod, što je seksualna orijentacija, a što rodno izražavanje, napokon smo došle do dijela da opišemo te ‘nepoznate počinitelje’ što su radili i govorili. Nakon što smo ih opisale, prešle smo na dio što su govorili. Zgražao se gospodin policajac na ‘ubit’, ‘lezbače’ i slično, ali njegov komentar na ‘gorit ćete u paklu’ dio nemoguće je zaboraviti ‘Uh… pa, gle, ne znam što da vam kažem. To vam je posao za Crkvu, a ne policiju.’. Matea i ja smo se pogledale u potpunoj nevjerici i nakon, valjda, deset sekundi šutnje od šoka pokušale smo mu objasniti zašto je u krivu.”
Matea se pozvala na Zakon o suzbijanju diskriminacije, na Kazneni zakon, rodno izražavanje kao termin u Kaznenom zakonu te mu je pomoću tih zakonskih kategorija pokušala objasniti u čemu je problem.
“Pitala sam ga i namjerava li on nešto zapisati i napomenula da nismo tu iz zabave. Nešto mu se na moj mini-monolog namrštilo lice, više mu nije bilo do filozofsko-teoloških diskusija o paklu, Crkvi i policiji.”
U pomoć je pozvao kolegu kako bi odvojeno razgovarali, a Ana kaže kako je i taj telefonski razgovor jedno ” nezaboravno iskustvo”.
“Počelo je s ‘Hej… ovaj, gle, ovdje imam dvije djevojke… ovaj, kažu da su… lezbijke, da, iz neke lezbijske udruge… i možeš ti doć’ dolje, moglo bi tu biti problema?’, na to mi čujemo da ga taj kolega pita nešto u smislu ‘Dobro, ali zašto su tu?’ zbunjujući ovog prvog dodatno. ‘Pa… kažu da im je netko prijetio i to, ajd’ ti dođi.'”
Ubrzo je, kaže Ana, za nju situacija postala bolja, jer konačno je s njom razgovarao policijski djelatnik koji je odmah shvatio o čemu se radi.
“Taj gospodin koji je došao znao je o čemu govori, znao je što je zločin iz mržnje, znao je koji zakoni postoje u RH i trudio se biti ugodan. Pitao me za prijašnja iskustva i slične stvari.”
Matea je bila drugačije sreće.
“Možda su rekli ‘lezbače’ reda radi, možda nisu tako mislili”
“Ja sam ostala s prvim gospodinom. Kaže on meni kako je živio u Njemačkoj i vidio dosta ‘kako bi mi on to rekao, tih mojih’. Sve je njemu to okej, samo da ne posvajamo djecu. Vratim ga na temu. Kaže on ‘a zašto vi mislite da je to zato što, jel’, smo mi ..to’, jer mu knedla u grlu nije dala da izgovori lezbe. Kažem ja ‘pa jer su vikali, citiram: lezbače’. Na to mi je ljubazno objasnio da možda oni to nisu tako mislili, nego su to rekli reda radi.”
Nakon nekoliko dana obje su dobile poziv koji je provjeravao točnost podataka, vrijeme i mjesto, jer ih je policijski djelatnik – propustio zapisati.
Upravo je edukacija policijskih djelatnika i državnog odvjetništva po pitanju zločina iz mržnje prema LGBT osobama od izuzetne važnosti. Psihologinja Žegura otkriva koliko su duboke traume kod LGBT seniora ostavile policijske racije iz “mračnih devedesetih”.
“Nešto starija LGBT populacija još uvijek je duboko zatvorena vezano za svoju seksualnu orijentaciju i rodni identitet jer se sjeća brutalnih racija početkom devedesetih u prvim LGBT klubovima i javnim mjestima gdje se okupljala LGBT populacija. Sjećaju se privođenja, maltretiranja od strane pojedinih službi, držanja u pritvoru satima, zastrašivanja i puštanja na slobodu uz obavezan potpis – polomljeno rebro ili dva, slomljen nos, zub…
Sjećaju se toga kad se pogledaju u ogledalo i vide ožiljak, kada trebaju izaći sami u kasni sat i proći pored ovih mjesta, kada vide policijski auto i premda smo što se tiče javnih i stručnih službi te zakonske regulative poodmakli od ‘mračnih devedesetih’, žrtvama nekada možda jest bolje, ali nikada im nije svejedno.”
Stoga ističe koliko je važno potražiti stručnu pomoć kod ovakvih trauma, iako je društvo sklono umanjivati posljedice takvih zločina.
Važno je prijaviti zločin i informirati se o svojim pravima
“Važno je ne umanjivati posljedice tzv. civilne traume od kojih zločin iz mržnje zasigurno može ostaviti teške posljedice i duboko traumatizirati. Mi smo kao društvo koje je prošlo kroz Domovinski rat skloni umanjivati posljedice ovih neborbenih traumatskih događaja i to bismo trebali osvijestiti i u stručnom i širem javnom kontekstu.”
Psihologinja Žegura naglašava kako je isto tako važno zločine iz mržnje prijaviti nadležnim institucijama.
“Važno je i prijaviti za daljnji proces suočavanja i oporavka, ponovnog vraćanja kontrole i to u sustavu u kojemu institucije rade svoj posao, poznaju i sankcioniraju zločin iz mržnje te imaju razvijen sustav zdravstvene, pravne, socijalne skrbi te skrbi za mentalno zdravlje za rad sa žrtvama.”
Prijavom zločina iz mržnje prema LGBT osobama, svjedočenjem o tome, žrtva dobiva veću šansu za zaštitu, a u izuzetno teškim slučajevima i šansu za preživjeti. To u širem kontekstu znači i suočavanje sredine s počinjenim zločinom, sa zlom koji taj zločin čini žrtvi, njezinom obitelji, sredini u kojoj je počinjen, kao i svijesti da žrtvom zločina iz mržnje može postati svatko od nas. Osim toga, prijavom zločina iz mržnje prema LGBT osobama doprinosimo podizanju svijesti kod građana o potrebi za solidarnošću sa žrtvom zločina, tolerancijom i uvažavanjem različitosti.
Ana i Matea koje su s nama podijelile svoje iskustvo kažu kako do danas nisu dobile nikakve nove informacije iz policije, niti ih je itko izvijestio o tome što je poduzeto. Usprkos tome, Matea kaže kako ju je to iskustvo naučilo nečemu što je izuzetno bitno.
“Znam da ovo ne zvuči kao dobro iskustvo s policijom, niti je bilo, ali poučilo me jednoj važnoj stvari, ovoga puta ne samo u teoriji – od ključne važnosti je znati svoja prava. Od trenutka kad smo pokazale da znamo zakon i insistirale da nas se ozbiljno shvati smo dobile i kakav-takav tretman ozbiljne policijske prijave. Zato ljudi, informirajte se o pravima koje imate!”, poručila je završno Matea.
