Dosta sam pisala o žrtvama predrasuda, borbi sa vjetrenjačama, fobijama i cijeloj problematici LGBT zajednice, a sad je vrijeme da pređem malo na drugu stranu i sagledam sve iz druge perspektive, pa da nešto napišem koliko mogu i koliko mi dotekne pameti. Imala sam sreću, dar, luksuz da me roditelji vole, podržavaju i prihvate kakvu jesam. Imala sam sreću i da biram žene i muškarce. Ja sam imala sreću, imam je i danas, i upravo zbog toga želim napisati nešto svima koji je nemaju. Seksualno opredjeljenje nije i životni poziv, posao, nedostatak ili vrlina u čovjeku. Seksualno opredjeljenje je samo ‘opredjeljenje’ i tu se priča zaustavlja. To što ljudi od svega naprave priču, e to je druga priča. Od vjere u Boga mora se napraviti priča (Pa u kojeg to Boga vjeruješ?), od političkih stavova mora se stvoriti problem (Pa zašto baš njima kad možeš biti s nama?) Od svega se prave problemi, rasprave, svađe, tuče.
Sjedim na terasi i gledam hordu navijača kako idu na utakmicu, velika je utakmica jer se radi o odlučujućem golu za reprezentaciju, klub i cijelu naciju. Nabijeni snagom, adrenalinom, spremni na nerede svake vrste, jer otići danas na utakmicu je kao da ideš na tečaj preživljavanja u džungli punoj ljudi. Pijem neki koktel s votkom u koji sam nasula babin sok od višnje i prija mi. Na meni je raskošna haljina od lijepog materijala sa mnogo cvjetova poput starinskih stolnjaka.
U trenutku promatranja te bijesne horde navijača koji će vjerovatno razbiti šta stignu neovisno o rezultatu utakmice na rubu mojih misli se pojavila ideja, misao i činjenica – jedan od njih je gej. Dvojica, trojica, možda i više. Tribine su ogromne, stadioni krcati i sigurno nisu sterilizirani od prisutnosti gej muškaraca. Popila sam gutljaj votke i odmah ušla po papir i nalivpero da napišem tekst.
Koliko ljudi poput ovih bijesnih navijača živi u svojoj koži, životu i sredini sa svojom seksualnošću, a to nikome nikada ne smiju reći jer bi izgubili sve? Prijatelje s kojima su razbijali auta, izloge, prebijali ‘drugačije’. Koliko ljudi u politici mora zauvijek šutjeti i nikad se ne dovesti u rizik da budu spomenuti u homoseksualnom kontekstu u tabloidima, novinama, portalima i televiziji? Koliko ima djece, mladića, djevojaka koji žive u zabačenim krajevima zemlje i selima gdje bi ih i dan danas kamenovali da to izgovore… Koliko ima oko nas žrtava vlastite seksualne orijentacije? Mnogo. U njihovo ime pišem i izvinjavam se. Da, ja se izvinjavam što ne možete živjeti kao oni koji su svoj život ‘izborili’ sa svojim obiteljima, prijateljima, kolegama i sredinom u kojoj žive. Duboko vam se izvinjavam jer vi to ne možete. Jer ste žrtve vlastite seksualne orijentacije koju vam je dao Bog, koju ste sami odabrali ili je jednostavno dobili genima. Žao mi je, jer gledajući vas meni je lakše. To zvuči grozno, ali je istinito. Lakše mi jer sam platila cijenu. Sve u životu ima cijenu. Najbolje stvari se ne kupuju novcem, a među njima je integritet jednog čovjeka. Kako bi bilo lako naći tu svotu novca i uplatiti na neki račun i isplatiti sve svoje probleme, predrasude, komplekse i prepreke s kojima se susrećemo svaki dan. To bi bilo tako lako. Ali ne može. Svoj život, ciljeve, snove i ljubav plaćamo na drugi način – hrabrošću koju moramo imati, suzama koje moramo nekad proliti, srećom koju moramo imati i ponosom koji moramo nositi. Ponos nije prepotentnost, arogantnost ili nešto treće. Ponos je nedostatak stida zbog onoga što jesi. Posvećujem svima koji žive, naočigled, uspješne, neuspješne, sretne, nesretne, dobre i loše živote ovaj tekst. Posvećujem svim ‘drugačijima’ s druge strane ‘drugačijih’ jer su jedni našli svoje mjesto pod suncem, a drugi se kriju pod kišobranom čak i kad nema kiše, jer postoji prijetnja da će vidjeti dugu… Posvećujem i želim sreću, hrabrost i ponos svim žrtvama vlastite seksualne orijentacije.
S nadom da ćete jednom zatvoriti kišobran (ma kako da je kiša jaka) i da ćete spremni dočekati dugu.
Hainsia Olindi
