Branko Ćulibrk: Vjerujemo da ćemo hrabro istrajati u ovoj borbi

Izvor: Diskriminacija.ba
Foto: Privatna arhiva

O značaju povorke ponosa koja će se prvi put održati u našoj zemlji, pritiscima i borbi za LGBTI prava, portal Diskriminacija.ba razgovarao je sa Brankom Ćulibrkom, dugogodišnjim aktivistom i članom Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa.

 

Kada i gdje je organizovana prva povorka ponosa i kakav je značaj prvih povorki ponosa u svijetu?

Prva povorka ponosa je održana u junu mjesecu 1969. godine u Njujorku, kao prvo javno istupanje LGBTI osoba koje su počele borbu za život bez nasilja, a prouzrokovana je policijskom torturom koju su trpile tokom dugog perioda. Od 1970. godine pa do danas, povorka ponosa postaje jedna od najznačajnih političkih aktivnosti za gej i lezbejski pokret koja se organizuje širom svijeta.

U zemljama gdje je poštivanje ljudskih prava na visokom nivou, povorke ponosa imaju festivalski karakter, međutim, u zemljama kao što je Bosna i Hercegovina, gdje je poštivanje ljudskih prava generalno na jako niskom nivou, ne samo LGBTI osoba, nego i drugih marginalizovanih grupa, svaki protest, pa i povorka ponosa imaju aktivistički i politički karakter čiji je cilj da ukažu na nasilje sa kojim su LGTBI osobe suočene, da ukaže na njihovu prisutnost u javnom prostoru, te predstavlja borbu za ravnopravniji položaj u društvu.

Dodatno, povorka ponosa na našim prostorima predstavlja jedan od najsubverzivnijih političkih događaja, koji izaziva, provocira i preispituje nacionalističke, heteronormativne i patrijarhalne matrice društva, koje imaju negativan uticaj, ne samo na živote jedne manjine, već svih koji ne pristaju da žive u skladu sa tim vrijednostima.

Odakle potiče sam naziv povorka ponosa?

Seksualnost je urođena, i na prvi pogled se ne čini kao nešto što smo sami/same postigli i postigle. Međutim, način na koji živimo svoje živote uprkos manjinskom položaju, nejednakosti, te stalnim uvredama i prijetnjama, kako direktnim tako i indirektnim, jeste nešto na šta možemo biti ponosni i ponosne.

Svaki put kada dignute glave koračamo našim ulicama i ne dozvoljavamo da nas zastraše, svaki put kada nećemo da lažemo i konformiramo se u heteronormativni obrazac, činimo hrabar i ljudski čin koji zavređuje ponos. A posebno je lijep osjećaj taj ponos podijeliti sa našim porodicama, prijateljima i prijateljicama, te drugim sugrađanima i sugrađankama – isto onako kako to rade naši sugrađani i sugrađanke koji su heteroseksualni. S ozbriom na to da se radi o protestu protiv nejednakosti, neravnopravnosti i borbi protiv nasilja nad LGBTI osobama, povorka ponosa je sasvim prikladan naziv za jedan ovakav aktivistički događaj.

Koliko je značajna sama organizacija povorke za LGBTI osobe u BiH?

Organizacija povorke ponosa za LGBTI osobe u Bosni i Hercegovini je ogromna. Većina LGBTI osoba, najčešće usljed različitih strahova, još uvijek nije svjesna i ne vidi koliko značajnu političku ulogu u emancipaciji LGBTI osoba, jačanju vidljivosti i postavljanju zahtjeva za poštovanje prava osoba drugačije seksualne orijentacije, ima jedan ovakav protest.

Povorka ponosa je jedna od najvažnijih i najuticajnijih aktivističkih događaja. Kao takva je, kroz istoriju održavanja u regiji i svijetu, pokazala da mnogo brže čini pozitivne promjene i doprinosi boljem statusu života LGBTIQ osoba. To je jedini događaj u svakoj državi koji ne mogu ignorisati ni mediji, ni predstavnici i predstavnice državnih institucija, a ni javnost. Podiže vidljivost koju nijedan drugi javni događaj ne može postići i moćan je instrument kojim se vrši pritisak da se radi na suzbijanju diskriminacije i nasilja nad LGBTIQ osobama.

Hrvatska je jako dobar primjer, jer u početnim godinama održavanja povorke ponosa je bilo dosta prisutno nasilje, a nakon nekoliko godina održavanja povorke ponosa u Zagrebu i drugim gradovima širom Hrvatske hiljade LGBTIQ osoba i njihovi podržavatelji slobodno i nesmetano šetaju ulicama. Bosanskohercegovačka povorka ponosa je otvorena platfoma za pridruživanje svih osoba kojima su ugrožena ljudska prava i koji su diskriminisani u bilo kojoj sferi njihovog života, ali ovom prilikom pozivamo sve građane i građanke kojima je stalo do jednakosti u našem društvu da nam se pridruže 8. septembra u Sarajevu.

Zbog čega se toliko dugo čekalo na organizaciju prve povorke u BiH i zašto smo posljednji u regionu, zajedno sa Makedonijom, organizovali povorku ponosa?

Ja na ovo pitanje mogu da odgovorim isključivo lično, jer ne mogu da zauzimam stav cijele LGBTI zajednice. Prije svega, nije postojala spremnost i dovoljno hrabrosti za organizaciju jednog ovakvog protesta. Svjedoci smo i dalje trauma koja je izazvana nakon organizovanja Queer Sarajevo Festivala kada se LGBTI zajednica povukla iz sfere javnog djelovanja u strahu od potencijalnog nasilja i ta trauma još uvijek postoji kod određenog broja ljudi. Sa druge strane, teško je u društvu koje je tako snažno obojeno mržnjom i nasiljem, a naročito prema LGBTI osobama upustiti se u organizaciju jednog takvog protesta i ne razmišljati o svim potencijalnim rizicima. Sa druge strane, proteklih desetak godina se radilo na različitim nivoima i sa LGBTI zajednicom i sa predstavnicima institucija, što je stvorilo atmosferu sigurnosti i prostor za jačanje kapaciteta kako nas samih unutrar LGBTI zajednice, tako i prostor da se na sistemski način radi sa predstavnicima institucija koji igraju značajnu ulogu u ovom procesu organizacije.

Ja ne žalim zbog toga što se to tek sad dešava, čak sam i srećan što imamo razna kako prijatna, tako i ona neugodna iskustva iz regije, koja nam omogućuju da uspješno organizujemo prvi protest za jednakost i ravnopravnost LGBTI osoba.

Kako ljudi iz različitih gradova BiH reaguju na organizovanje povorke?

Mi smo proteklih mjeseci organizovali niz aktivnosti u drugim gradovima širom Bosne i Hercegovine gdje smo organizovali različite događaje sa ljudima iz LGBTI zajednice i razgovarali o značaju i učestvovanju na povorci ponosa. Svakako da smo svjesni straha koji ljudi osjećaju povodom najave povorke, ali smo isto tako svjesni da je svaka ova borba na početku teška za sve i neminovno ulijeva nemir i postavlja mnoga pitanja, ali ako se bespomoćno prepustimo i čekamo bolje dane u kojima će se poštovati ljudska prava i u kojima će sve marginalizovane grupe da imaju jednaku poziciju u društvu, plašim se da ćemo ostati u fantaziji i zabludi u kojoj se i sada nalazimo. Smatram da samo aktivizam i javni protest može iznijeti borbu svih potlačenih i obespravljenih i omogućiti im ravnopravniju poziciju u ovom vrlo surovom društvu.

Postoji li pritisak javnosti na organizatore i organizatorice povorke i u kojoj je mjeri izražen?

Trenutno najveći pritisak se defitivno osjeća na društvenim mrežama gdje postoji ogroman broj ljudi koji se otvoreno protive održavanju povorke, te u komentarima često pozivaju na mržnju i nasilje. Mi pratimo ove komentare, uredno ih prijavljujemo i do sada je nekoliko lica kažnjeno, a dosta je slučajeva u proceduri.

Sa druge strane, ozbiljno smo shvatili i shvatamo negativne komentare koji dolaze od strane politčkih aktera čiji stavovi itekako imaju veliki uticaj u društvu. Od same najave povorke bilo je nekoliko slučajeva govora mržnje i nekoliko fizičkih napada koji zaista nisu zanemarljivi, ali svjesni smo da najavljena povorka ponosa samo iznosi na vidjelo nasilje koje svakodnevno svi mi doživljavamo u različitim sferama našeg života i vjerujemo da ćemo hrabro istrajati u ovoj borbi.

Kako se borite sa negativnim komentarima?

U  aktivizmu sam već dugo godina i nažalost, mi se u ovom društvu ne možemo osloniti na institucije, nego se sami moramo izboriti za našu sigurnost. U tom smislu, mogu reći da sam se uvijek trudio da izađem iz pozicije bespomoćnosti i bar tako utičem na svoj osjećaj sigurnosti. Svaki napad i prijetnju sam prijavio i pratio reagovanje institucija na ove slučajeve. U slučaju da su institucije zakazale, trudio sam se da i na to reagujem, kako kroz pravne mehanizme, tako i na druge raspoložive načine. U trenucima kada je stanje u državi zaista loše i kada institucije sve sporije i neodgovornije obavljaju, odnosno ne obavljaju svoje dužnosti, na nama je da se borimo za svoje pozicije u ovom društvu, a ne da se bespomoćno prepustimo sistemu.

Naša odlučnost da se u ovom trenutku borimo za ravnopravniju poziciju u našem društvu, mi daje nadu i snagu da zajedno pružimo otpor trenutnom režimu i uhvatimo se u koštac sa svim onim problemima koje strašno opterećuju naše društvo.

Komentari

komentara