Čitanost ispred odgovornosti

Skretanje fokusa sa važnosti održavanja povorke ponosa

Najavu i održavanje prve Bh. povorke ponosa u Bosni i Hercegovini pratilo je veliko interesovanje domaćih medija. Dio njih je pokazao zavidan nivo profesionalne zrelosti kada je o načinu izvještavanja o LGBTI temama riječ, neki drugi su ostali na starom kursu širenja govora mržnje i zanemarivanja temeljnih ljudskih prava. U narednom periodu na našem portalu bavit ćemo se načinom na koji su mediji izvještavali o prvoj Bh. povorci ponosa, u želji da istaknemo primjere pozitivne prakse i uz nadu da će komentari za negativne biti dijelom njihovog budućeg korektivnog pristupa.

Piše: Kristina Ljevak

Prema uvijek provjerenim podacima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) poslanici/e i delegati/kinje u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine su od početka septembra 2018. do kraja avgusta 2019. „zaradili“ 2,1 miliona konvertibilnih maraka. Radili su ukupno 12 sati i 53 minute na osnovu čega nije teško izračunati da minuta njihovog rada o trošku poreznih obveznika/ca Bosne i Hercegovine iznosi 2.800 KM. Ova informacija pažnju bosanskohercegovačke javnosti okupirala je onoliko koliko obično traje iznenađenje domaćeg stanovništva dok im se ne ponudi kakav trivijalni sadržaj putem medija, da im „skrene misli“ i odvede ih u sigurnost iščuđavanja nad junacima i junakinjama reality programa ili do lamenta nad činjenicom kako nas u širokom luku zaobilaze velike svjetske muzičke zvijezde, dok nam najveće koncertne dvorane publikom ispunjavaju interpretatori/ce muzičkog repertoara kojem žanr još uvijek nismo otkrili/e.
Kada nastupaju u vlastitoj režiji i „samoodrživom“ aranžmanu, onda nema mjesta prigovorima, slobodno je tržište pa ko voli neka izvoli. Nerijetko se desi da se opet iz budžetskih izvora stimulišu kojekakve umjetničke smotre i javni nastupi zvijezda na zalasku i onih koji/e to nikada neće postati te se takvi nastupi predstavljaju kao manifestacije od javnog značaja, za koje se tek ponekad zapitamo koliko su nas koštale. I opet je u tome najmanja šteta, narod voli veselo i nevolja je kada ga ono neveselo košta, kao dobrovoljno i bez prigovora stimuliše lagodni život političkih predstavnika/ca i nerad javnih preduzeća naprimjer.

STRAH LGBTI OSOBA U NOVČANOJ PROTUVRIJEDNOSTI

I ne pita se tada narod šta koliko košta, mediji takođe ne brinu tu brigu, tek ponekad, tek poneki se oglase, ali eto, kad se desi prva Bh. povorka ponosa, onda bi valjda trebalo da se i račun ispostavi. Da se objelodani koliko je povorka ponosa koštala. Da se u konvertibilne novčanice ako je ikako moguće pretvori sav strah s kojim žive LGBTI osobe u Bosni i Hercegovini, sva poniženja kroz koja prolaze, sav neravnopravan tretman koji u svojim partnerskim vezama pred zakonodavstvom Bosne i Hercegovine imaju, pa da se izračuna i pomnoži sa troškovima povorke za koju sigurno nisu izdvojeni novci bh. poreznih obveznika/ca. Ili da se pokuša sa drugačijom računicom, da se sabere i podijeli, kao u zadimljenoj kafani pred fajront, koliko tačno košta jednodnevna radost i ponos, osjećaj slobode i zajedništva, sve ono što smo imali/e barem jedan dan, tog 8. septembra u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini. Koliko tačno košta mogućnost da se zahvaljujući jednodnevnoj vidljivosti neko ohrabri i outuje, da „izađe iz ormara“ koji je uvijek mračan i počne da živi onako kako su ga ubijedili da ne može i ne smije.

U VJEČNOJ POTREBI ZA KLIKOVIMA

Sve ovo vjerovatno, u vječnoj potrebi za klikovima i sa otvorenim prostorom za najuvredljivije komentare – jer samo nek se računaju posjete – nije bilo predmet razmišljanja autora/ice teksta na portalu www.klix.ba s naslovom Zašto kasni izvještaj o tome koliko je koštala organizacija prve Bh. povorke ponosa objavljenim 2. 10. 2019. godine. Intoniran kao da se odnosi na Čovićev novi audi, Dodikov predizborni šatorski skup na kojem je on s pjevačkim mikrofonom u rukama ili Bakirovih obećanih 100.000 radnih mjesta, ovaj tekst nije ničemu mogao poslužiti osim davanja dodatnog povoda za mržnju onima koji ne samo da ne bi odobrili povorku već bi na različite načine (dostupne među klix komentarima) sankcionisali njene učesnike i učesnice.
Iz teksta ne saznajemo ništa osim da portal još uvijek nije dobio odgovor na upit koliko je povorka koštala. Ne pozivaju se na navode koji bi mogli sugerisati da je pravdanje troškova izostalo pred domaćim institucijama koje su povorku eventualno finansirale. Ne saznajemo ništa osim da je u tom trenutku klix ostao bez odgovora iako nemamo svakodnevno priliku da svjedočimo drugim primjerima kada novinari/ke ostanu bez odgovora.
I nije ovaj tekst posljedica potrebe da se „odbrani“ izostanak informacije o troškovima povorke –podsjetićemo, povorku je organizovala neformalna grupa aktivista/kinja a ne neka moćna mašinerija koja u pauzama između dvije povorke guta budžetski novac. Ovaj tekst je posljedica osjećaja nemoći pred činjenicom da će se rijetko propustiti prilika za „dolaženje do klikova“, bez elementarnog vođenja računa o posljedicama koje napisano može izazvati.
U ovom serijalu tekstova o načinima izvještavanja o prvog Bh. povorci ponosa nećemo se baviti najekstremnijim glasilima koja se prati jedino onda kada neko drugi na njih skrene pažnju, ti periferni portali nastali s ciljem širenja govora mržnje isključivo čitaju oni koji na njima pišu i oni koje su odlučili diskreditovati putem svojih tekstova. Ali najčitaniji portal u Bosni i Hercegovini trebao bi imati i najveću odgovornost i ne podilaziti očekivanjima dokonog svijeta, kojem će sutra za nestašicu vode biti kriva LGBTI osoba koju je vidio na televiziji tokom povorke jer nije podnijela izvještaj o troškovima jednodnevnog pretvaranja Sarajeva u grad koji je nalikovao ostatku civilizovanog svijeta.

Ovaj tekst je objavljen uz podršku Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID). Stavovi izneseni u ovom tekstu ne odražavaju nužno stav Američke agencije za međunarodnu saradnju (USAID) niti Vlade SAD-a, već isključivo autora/ice.

Komentari

komentara