Homofobija vs. šovinizam

Tekst preuzet sa Prometej.ba, piše Matej Vrebac

Ustav Republike Hrvatske prikazuje jednu stvarnost koja je moguća, gdje se spajaju dva vida mržnje i nerazumijevanja prema drugome, mada film ne govori o mržnji nego o pobjeđivanju nje.

Svaki vid umjetnosti treba imati više vrsta ciljeva, a među onima o kojima je pisao Max Bense, mjesto je pronašla i edukacijska svrha. Ali šta znači ta edukacijska funkcija? Je li ona donosi ikakve trajne promjene? Je li ono čemu nas ona treba podučiti samo kratkotrajno ili dužeg roka trajanja? Nisam siguran da postoji univerzalni odgovor, sve ovisi od zasebnog slučaja, ali vjerujem da film Rajka Grlića Ustav Republike Hrvatske može imati bitnu edukacijsku svrhu. Zašto?

Ovo je jedan od rijetkih filmova koji govore o jasnim društvenim problemima, a njih je bogme podobar broj, no ovdje se radi o nečemu za šta mislimo da se u praksi gotovo isključuje, šovinizam i homofobija. Nebojša Glogovac će ostati zasigurno zapamćen po svome djelu, a lik kojega je iznio savršeno u ovom filmu ocrtava složenost situacije u kojoj se nalazi složeni pojedinac. Danju profesor povijesti u zagrebačkoj školi, šovinista koji se skrbi o umirućem ocu, ustaši, dok je noću transvestit, osoba koja trpi nasilje zbog predrasuda, suicidalan, ostavljen tragično, otkriva svoju potpuno drugu stranu. Kada mu se napokon čini da sve odlazi u krajnost iznjedre se stvari u životu za koje pomislimo da se ne mogu desiti. A ponekad nam se čini da nam se ne može desiti da promijenimo stavove unutar sebe koji su proturječni. Kada se to učini, teško breme naprosto padne s ramena.

Ne može se biti gej i mrziti druge. Barem ne bi trebalo, mada je i čest slučaj kada homoseksualne osobe projiciraju na druge, nesvjesno, neprihvaćanje i osuđivanje, zbog neprihvaćanja sebe. Stručniji naziv za ovaj fenomen bi bila autohomofobija. Krivce ne bi trebalo nalaziti u njima, nego u kontekstu u kojemu se takva mnijenja rađaju. Oštri patrijarhat koji mjeri svijet po „idealnoj predodžbi muškarca“ glavni je krivac.
Iz pozicije u kojoj se nalaze homoseksualne ili transseksualne osobe, koja je često marginalizirana, što zbog zakonskih normi, što zbog odraza mentaliteta društva, trebalo bi se imati dovoljno razumijevanja za sve ostale koji se nalaze u sličnoj poziciji, ali zbog drugih razloga. Recimo narodnosti, boje kože, druge kulture, jezika.

Ustav Republike Hrvatske upravo prikazuje jednu drugu stvarnost koja je moguća, gdje se spajaju dva vida mržnje i nerazumijevanja prema drugome, mada film ne govori o mržnji nego o pobjeđivanju nje, o razumijevanju za drugoga, onoga tko ti često može biti prekoputa vrata, komšiji. Komšiji koji može biti Srbin, gej, budista, ali ne znači da ne može biti dobar komšija, pa i prijatelj.

Da ne bi došao u zamku da prepričavam film, pokušat ću se osvrnuti samo na dvije stvari, šovinizam i homofobiju. Karakteristika koja veže oba svjetonazora jeste vjerovanje da su pripadnici jedne skupine superiorniji od drugih. Jedni dijele po nacionalnom, drugi po seksualnom identitetu, a takva vrsta podjele, svjedoci smo kroz povijest, nije dovela ničemu pozitivnom. Sličnost je također što sami svjesno ili nesvjesno biramo hoćemo li smatrati da je naša nacija, etnicitet te koje drugo obilježje ili naša seksualna orijentacija vrjednija od druge te zbog toga iskazivati i poticati na mržnju, ali pri tome se jako rijetko netko zapita jesmo li birali našu naciju ili seksualnu orijentaciju? Odgovor je ne, nismo. Naprosto se rađaš takvim, a zatim drugi na tebe stave biljeg. Onda je jasno da nije moguće biti šovinista i gej osoba istovremeno jer to znači biti u konfliktu sa samim sobom. Nije moguće očekivati biti društveno prihvaćen, ako istovremeno sam pojedinac smatra nekoga manje vrijednim zbog urođenih karakteristika identiteta koje nitko osobno ne bira. Neki patrijarhalni obrasci naših sredina u sebi sadrže daleko veliki broj problema. Primjerice, nekima je nezamislivo da dva čovjeka istog spola mogu imati ljubavni odnos, ali je nekima još gore zamisliti da budu još različite nacionalnosti. Poprilično tragikomična situacija. Dobro, više tragična, meni na mahove komična. I jedno i drugo je zamislivo, ostvarivo i normalno. Jedino što je nenormalno jeste nemogućnost pojedinih ljudski umova da imaginiraju i uistinu vide da su ponekada granice i podjele samo produkti ljudskih umova.

Društvena stvarnost koju film prikazuje jeste stvarnost dvostrukih aršina. A ona uvijek dovodi do nepravde. Česta stvar koja se dešava jeste da tražimo razumijevanje i pravdu, koju nismo u stanju pružiti drugima. U filmu je stvar zamršenija jer prikazuje koliko jedna ideologija poput šovinizma može srozati čovjekov identitet kojeg nije u stanju birati, poput seksualnog. Svaki oblik kolektivnog mišljenja koji ugrožava neku grupu ljudi po nekome osnovu ne može biti koristan niti pojedincima koji ga zastupaju. Ljudi su mozaici, a ne čiča gliše nacrtane iz jedne linije. Normalna stvar je da se svi rađamo u okviru neke ideologije te da u svakome trenutku progovaramo i djelujemo iz neke, makar osobne. Ali, je li uredu kada progovaramo i djelujemo iz ideologije koja šteti drugima, a da bude paradoks još veći, koja šteti nama? Naravno da nije, mada je upasti u zamku lako.

Da je film sniman u kontekstu Bosne i Hercegovine, bilo bi ga mnogo zahtjevnije postaviti. Kod nas postoji više oblika šovinizma, a svima je zajedničko da nisu nakloni prema osobama koje se ne uklapaju u okvir kojemu je samo heteroseksualni oblik odnosa dopustiv. Zanimljivo bi bilo zamisliti film gdje transrodna osoba, porijeklom iz „miješanog braka“, predaje povijest u jednoj od dvije škole pod jednim krovom, a pri tome se zaljubi u izbjeglicu s Bliskog istoka.

Osoba postaje zrela i samosvjesna tek u onome trenutku kada vidi da ne postoji superiornost po bilo kojem smislu. Poželjno bi bilo da umjetnost, u ovom slučaju kroz film, nudi tu mogućnost da kroz promjenu ili produbljivanje shvaćanja budemo superiorniji jedino nad svojim shvaćanjima našeg bića.

Komentari

komentara