INTERVJU: Vanja Lazić: Ne može ti biti svejedno kad ti objekat čuva 30 policajaca u punoj opremi

Vanja Lazić je grafička dizajnerka, aktivistkinja, planinarka. Odnedavno naseljena u selu Klinčići, pored Olova. Iz sarajevske magle se, kako kaže, povukla obzirom da joj se život na dugoročnom planu nije učinio mogućim. Računi i stanarine bili su previsoki, a život nije izgledao obećavajuće. Danas u svojoj kući u Klinčićima i dalje aktivno radi i kreira najrazličitije likove/likice, naslovnice, postere, flajere i plakate koji su ponosni ambasadori njenog rada. Kuću u kojoj živi također je krenula preuređivati po svom ukusu. Oslikala je pločice, prefarbala kuhinju i dovela stolariju u red. Vanja Lazić je poznata i po tome da je prethodnih pet godina uspješno rukovodila i timom ljudi zaposlenih u Art kinu Kriterion. Kako je upravo taj prostor značajno potpomogao i razvoj LGBTI pokreta u Bosni i Hercegovini, u ime Vanjinog odlaska i njenog vrijednog rada, odlučili/e smo uraditi malu retrospektivu i sa Vanjom porazgovarati o aktivizmu, Kriterionovim počecima, Merlinkama, događajima iza scene, crtanju i pokojem nemilom događaju.

Razgovarao: Mirza Halilčević
Foto: Privatna arhiva Vanje Lazić 

LGBTI.ba: Vanja, kako je uopće sve počelo?

VANJA LAZIĆ: Kriterion je najprije zamišljen kao art kino. Dakle, samoodrživi prostor koji okuplja ljubitelje/ice filmova. Kao što to funkcioniše u Amsterdamu u slučaju tamošnjeg Kriteriona, odakle je ideja izvorno i potekla. No, kako se taj koncept ubrzo nakon otvaranja pokazao ne tako održivim, u kontekstu ekonomskog rasta i razvoja, ipak smo se odlučili proširiti naš spektar djelovanja. Ono što je uslijedilo bila je čitava serija najrazličitijih aktivnosti, otvaranje vrata i prostora koji će urbana raja prepoznati, definisati i osjetiti svojim. Ja sam tad uveliko u okviru Kriterionovog tima radila kao grafička dizajnerica, dok je tim predvodila tadašnja direktorica Vildana Drljević. U februaru 2013. godine sam preuzela rukovodstvo i tad je sve počelo, za mene. U to vrijeme u Kriterionu su se već održavali brojni koncerti, debate, filmske večeri i druga slična okupljanja.

LGBTI.ba: Tada je organizirana i prva Merlinka u Kriterionu, zar ne?

VANJA LAZIĆ: Da, da. S tim da je naša tadašanja saradnja sa Sarajevskim otvorenim centrom počela i prije Merlinke. Tada smo, koliko se sjećam, organizirali filmske večeri pod nazivom Sex, pop and politics, u okviru kojih smo puštali filmove koji su na različite načine propitivali heteronormativnost. Kako je i sam taj naslov po sebi djelovao prilično neutralno, sve je prolazilo bez prevelike kritike javnosti. U tom tonu je nekako prošla i prva Merlinka. Neopaženo, naivno, bez rigidnih sigurnosnih procedura. Dobro se sjećam kako je meni u tom trenutku bilo značajno da, recimo, dovedem jedan festival iz Beograda u Sarajevo. Ja sam to tako posmatrala, mislila sam kako drugačije to posmatrati nego kao filmski festival. Bila je to sjajna prilika za rad, saradnju, kulturni razvoj, za nova filmska iskustva. Tako sam ja doživjela prvu Merlinku.

LGBTI.ba: A onda se dogodila i druga, treća i četvrta… ?

VANJA LAZIĆ: Tako je. Ta druga je, čini mi se, bila potpuni šok za mene. Pored svega, ja se nisam ni zatekla tu za vrijeme napada. Samo su me nazvali iz Kriteriona i rekli da imaju problem. Tad sam, po dolasku, zatekla kordon policije ispred objekta i čini mi se da je upravo taj događaj značio pravu transformaciju mog ličnog doživljaja. U trenutku je ono što sam ja smatrala kulturnim festivalom postao pravi politički događaj, nešto što treba pružati otpor svojim postojanjem unutar jedne socijalne politike. Tad sam se, čini mi se, po prvi put srela sa svom brutalnošću policijske birokratije. Preslušavanja, izjave, pregledi, pretresi, sigurnosne mjere, a opet, u okviru svega ostaje da visi u zraku šta dalje sa festivalom. Uz sve to treba imati na umu i Queer Sarajevo Festival i vrlo sličan slijed događaja. Tad se u meni probudio revolt i dobro se sjećam da sam osjećala da se ta priča mora završiti. Da mora biti puni krug. Festival mora imati svoj kraj, svoje zatvaranje, baš kao što je imao i svoje otvaranje. Jedino na taj način javnosti se može dati i drugo mišljenje, drugi stav, odnosno, naš stav. Treći dan se desio i tog dana je Kriterion posjetilo oko 600 ljudi koji su došli da kažu da se ne slažu sa nasiljem koje se događa u njihovom gradu ili u njihovo ime. Bio je to izvanredan osjećaj. Pomalo gorko, a opet na kraju dana znaš da je urađeno ono najbolje što se u datim okolnostima moglo uraditi.

LGBTI.ba: A šta događalo sa Kriterionom nakon Merlinke i napada?

VANJA LAZIĆ: U međuvremenu smo radili kao i obično, međutim, i Kriterion je vremenom postao simbolom otpora. I s tim se trebalo nositi. Na internetu je bilo puno govora mržnje i bila sam svjesna toga. U periodu između treće i četvrte Merlinke se također dogodio jedan napad na goste/šće i uposlenike/ce objekta. Tada se javnost opet okupila u Kriterionu i prilično glasno i jasno rekla kako je protiv nasilja i kako je ono nedopustivo. Teško je govoriti o motivima tog napada, ali sam s tim u vezi svakako sigurna da je javnost tih dana Kriterion mapirala kao LGBTI mjesto. Što je Kriterion i bio, naravno, ali je pored toga bio i jako puno drugih stvari. Merlinka je samo jedan od događaja koji smo mi podržali, a opet zato što se uklapala u naš sistem vrijednosti. I poslije napada smo ostali otvoreni za sve, svaki dan. Naravno, takvi događaji te nauče ponešto, ali ti strukturiraju i emocije. Poslije toga nikad nisam bila ravnodušna na policijske kontrole. Ne može ti biti svejedno kada ti objekat čuva 30 policajaca u punoj opremi. Ne možeš se ne zapitati od koga nas to čuvaju? Gdje su ti ljudi? Ko su ti ljudi? Jesmo li sigurni? Meni, kao rukovoditeljici tog prostora, nije bilo svejedno.

LGBTI.ba: Jako puno emocija i bliskih i dragih ljudi je bilo uključeno u sve to. Opet si svoj posao radila zaista profesionalno. Kako je to izgledalo?

VANJA LAZIĆ: Hah, i meni samoj se čini da dobrog dijela stvari nisam bila svjesna. Jako je teško stalno biti svjesna. Sjećam se da me je baš onako “zveknulo” kad mi je žena u supermarketu rekla kako me gledala na Dnevniku. A tada sam gostovala baš povodom jednog od napada. Reklo bi se potpuno banalno i naivno, ali čini mi se da me je baš njen komentar uhvatio poptuno nespremnom. Zatekao me. Mislim da sam tada po prvi put osjetila strah. S druge strane – da, postoji i ta druga strana priče, da je Kriterion mjesto gdje ljudi dolaze da se zabave, dok ja dolazim da radim. I to je razlika. Ja kada razmišljam o Merlinki, u glavi imam strukturu i program. Razmišljam o rasvjeti, o bekstejdžu, o zvučnicima, mikrofonu, je li sve na vrijeme i je li sve na svom mjestu. Bitno je napraviti tu granicu, jer, ako i ja budem dolazila isključivo radi uživanja, bojim se da onda niko ne bi uživao. Pored svega toga, Kriterion kao takav podliježe jako velikoj birokratiji i administraciji. To je čitav kompleks koji je potrebno voditi.

LGBTI.ba: A kako na sve to gledaš danas, kad se već pomalo udaljavaš od te priče?

VANJA LAZIĆ: Mene je sve stiglo naknadno. Kad god bih se odmakla od Kriteriona i eventualno govorila o njemu, čini mi se da sam postajala sve svjesnija njegovog značaja, vrijednosti, okolnosti, politike i pokušaja opstruisanja. Događalo mi se da u Amsterdamu javno govorim o Kriterionu i da baš tada u odnosu na tamošnju situaciju uspijem procijeniti naš kontekst i vrlo ga jasno sagledati. Pa i danas. Pa i sad dok razgovaramo. Sjećam se, recimo, da su mi ljudi govorili kako bi nam prostor profitirao ako bismo se riješili, recimo, LGBTI predznaka. Bojim se da nikad nećemo saznati da li bi zaista od toga bilo koristi. Sigurna sam da je Kriterion trebalo stvoriti upravo onakvim kakav jeste. U gradu je iovako jako puno komercijalnih kafana koje se trude distancirati od LGBTI predznaka, a samim tim i od svojih gostiju koji im održavaju kafanu. Na kraju dana, drago mi je i da sam otišla. Tako je i trebalo biti. Sad su tu novi ljudi, nova rukovodstva i to me čini srećnom. Na Kriterion sam ponosna. On za mene zaista predstavlja prostor ljubavi, otvorenosti, solidarnosti, feminizma, odgovornosti i slobode.

Komentari

komentara