Lamija Begagić: Od prvog do osmog i nazad: Dnevnik izgubljenog dostojanstva

Piše: Lamija Begagić

Prvi mart, neradni dan. Četvrtak. Dan nezavisnosti.

Kad god praznici tog tipa padaju u utorak ili četvrtak, rado ih spojimo s vikendom. Rado to radim i ovaj put, pa poslovno-privatnim razlozima krećem ka Banjaluci. Provodim tamo četiri dana. Mnogo spavam, nakupilo se nekog nesna i umora, a krevet u apartmanu nalikuje na oblak i mami na san. Kad sam budna, družim se. Tri drage žene u četiri dana. Razgovaramo o veselim temama. Pričamo gdje se dobro jede u njihovim i mojim gradovima. Analiziramo serije koje gledaju i one i ja. Preporučujemo si filmove. Pričamo o mačkama i psima. I ne znam kako uspijemo, ali svaki put, koliko god kratko razgovarale, kakve god kulise za naše priče bile, dođemo uvijek na to isto mjesto.

Na tom mjestu jedna od njih tri kaže: Najgore što sam o sebi čula je da sam kurva raspala. Tad sam otišla. Ne kurva, ne samo kurva. Kurva raspala. Raspala, kakav pridjev. Raspala.

Ponavlja to raspala još koji put, kao da, dvije godine poslije, još uvijek ne može da vjeruje. Jer i ne može. Jer i ko bi.

Na tom mjestu druga od njih tri kaže (nakon priče o je li bolji curry ili kurkuma): Bio je zlostavljač, još uvijek je. A ona, moja svekrva, i dalje tvrdi kako on, uprkos svemu, nikad nije odustao od porodice. Nije odustajao jer je nakon pijanki i izleta u tuđe krevete, dolazio ipak uveče njima troma? Čuj nije odustao!

Jednom sam rekla da je moj D. baš fin jer ponekad presvuče malog ili ga izvede. Onda mi je prijateljica rekla – pa zašto je fin, jesi l’ ti “baš fina” kad to sve uradiš, po deset puta u danu? I njegovo je dijete. Nema tu fin – nefin. Ima roditelj ili ne. – opet priča druga.

I uvijek taj glupi argument. Koji i nije argument, osim u njegovoj glavi. Ja donosim pare. Ja radim. Ja ti donosim pare. Mogu i ja da ih donosim, kažem. Možemo i oboje, kažem. Ali njemu to ne odgovara. – druga je razgovorljiva. Drugoj se skupilo. Drugoj se nakupilo. Drugoj će, molim Boga i Sile Nebeske i Zemaljske, i prekipjeti.

Oni se vole, sve je to okej, znaš. Al’ moja ti sestra oduvijek ima užasno bolne menstruacije. Leži u krevetu taj drugi dan, nepomična. Zatvori se u sobu, budala, pa plače. Kažem budala jer kao eto neće da plače pred njim. A on, kad mu ja dođem i kažem: Idi, bolan, zagrli ženu, boli je, on na to meni odgovori: Pa tako nju svaki mjesec! Ja ne bih mogla. Da ja nekom moram reći kad da me zagrli, ma nema šanse! – treća će. Treća je glasna i treća ne čeka da joj se nakupi.

Voljela bih da na ovom mjestu umjesto prva, druga i treća, mogu reći Selma, Belma i Elma. Da izađemo s imenima i profesijama. Da govorimo više, glasnije, i javnije. Da to mjesto na kojem završimo nakon sitnih razgovora na produženim vikendima, nakon dobrog ručka i nadomještenog sna, da to mjesto ne opasavamo zidovima. Da je to mjesto ulica, da je to mjesto mediji, da je to mjesto javni prostor, kancelarija, škola. Da je cijeli svijet to mjesto.

Na njega svratim i sama: svojim imenom (Lamija), svojim godinama (37), svojom profesijom (profesorica, književnica). Tu kažem kako je i tata, moj tata, kad je spletom okolnosti mama inžinjerka metalurgije na postjugoslovenskom tržištu rada ostala bez posla, izgovarao te rečenice o nekom velikom njemu koji njoj donosi pare. Oduvijek zainteresirana za lingvistiku, ta ista ja, LB, 37, slušala je kako joj je oprao suđe (najčešće potopio, ne čak ni oprao) ili joj je iznio smeće. Prisvojne zamjenice. Njeno smeće, njeno suđe, njen veš, njegove pare.

Na tom mjestu, ista ja, i dalje Lamija, i dalje 37 (još malo), govorim o svakom putu kada bi mi vilica utrnula od smješkanja pred glupim šalama razigranih dječaka. Ne, nisam im uvijek odgovarala. Nisam odgovorila ni Tariku P. prije šesnaest godina, kada me, nasmijan, glasan i pripit, na jednom partyju kod moje najbolje prijateljice upitao: Kad ćeš ti pokazati malo te svoje atribute, nije da ih nemaš? Nasmiješila sam se glupavo i odšutila.

Atributi nisu bili ni pod grudnjakom, nisam ga tad nosila. Imala sam, dobro se sjećam, bratovu sivu majicu na sebi, toliko veću od mog broja da ne znam kako je Tarik P. ispod nje uočio atribute. Ali jeste. Jer ih je gledao i tražio. Jer se potrudio da ih nađe. Jer je to, mada je u tom trenutku bio dečko moje najbolje prijateljice, sasvim okej i razigrano i drugarski: objektivizirati tu blesavu Lamiju koja ima sise, a neće da ih pokaže. Zasad. Jer nije Tarik P. pitao zašto ih ne pokažeš, pitao je kad ćeš, jer je znao, valjda, da će doći trenutak kad ću ipak prepoznati da je Bog sise dao da se pokazuju razigranim partnerima naših drugarica ili bilo kome drugom. Kad nešto imaš, to i pokaži. Osim ako je to nešto svijest, ako je to nešto ljutnja, ako je to nešto protest.

Vraćam se s produženog vikenda u srce pakla: rokovi, obaveze, kasnim na ovo, jurim na ono. Jedna od obaveza (onih slađih) je i učešće na WikiGap konferenciji gdje žene unose podatke o ženama na Wikipediji kako bi se smanjio jaz i nesrazmjer između članaka o muškarcima i ženama (82:18 %, kažu brojke, u korist ovih prvih, dakako). Dajem izjavu za medije koji me, između ostalog, pitaju jesam li ikad na svojim leđima osjetila rodnu diskriminaciju. Odgovaram kako ne postoji žena na svijetu koja je nije osjetila, bez obzira na nivo privilegija koje ima. Ne mora to biti nasilni svekar koji ti tijelom brani da uđeš u njegov stan i odvedeš kući svoje dijete (pričala mi Druga), to može biti naoko bezazleni drugar kojem odšutiš veseli komentar o tvojim grudima. Tvojim. Tvojim. T v o j i m.

U poslu prolaze dani do osmog marta. Većinu vremena provodim pred bjelinom Worda pokušavajući napisati nešto i o seksizmu i višestrukim pokušajima izvinjenja Gorana Samardžića. Nakon napisa mojih sjajnih kolegica Maše, Marine, Lejle i Bjanke, pomišljam kako i nemam ništa dodati, osim skrojiti neki tekst-mozaik od najboljih pasusa iz već napisanog i staviti ga na neko vidno mjesto, dodajući na njegovom kraju tek niz praznih linija na koje bi valjalo upisivati imena svih velikih profesora, pisaca, glumaca, urednika na čije smo se pokušaje duhovitosti smješkale da utrne vilica kao Lamija B. Tariku P. prije šesnaest godina.

Noć uoči osmog marta s drugaricama idem u uličnu akciju ljepljenja plakata. Ispisale smo dvadeset i jednu poruku, na kraju svake od njih stavile po jedan upitnik, pitajući se koliko još godina, koliko desetljeća, koliko patrijarhatom oboljelih generacija?

Neplaćeni kućni rad, bez alimentacije, otkaz u trudnoći, bez porodiljne naknade, nije škola za žensko, nema veze, bit će treće muško, ljepša polovina, nježniji spol, zna se gdje joj je mjesto…

Lijepimo brzo i uhodano, prilaze momci i mladići, pitaju, zagledaju. Djevojke i žene prolaze, ne osvrću se, šute.

Napokon osmi. Na jednom mjestu, tačno ispod naših plakata, montiran je štand s ružama i karanfilima. Pokraj njega prolazi i osmomartovski marš. Tužan, tih. Čuju se neke parole, nedovoljno glasno, nedovoljno artikulisano. U koloni stotinjak ljudi. U njoj nisu ni Prva, ni Druga, ni Treća s početka ovog teksta. Možda bi bile da su fizički tu. No, tu, i da jesu u Sarajevu, ne bi bila ona svekrva. Ne bi bila ona sestra koja plače u tišini, jer je sramota drugačije.

Možda će idućih godina biti bolje, mislim dok hodam, umorna. Možda će noćni marševi dotaći razmjere barem onih u susjednim državama. Možda će tekst o protestnom maršu proći bez stotina duhovitih prvoloptaških mužjačkih komentara o kitama cvijeća koje valja dati prosvjednicama. Možda će ulica izmamiti više žena, more žena, ne samo nedojebanih feministkinja i ružnih lezbi, već i sve one kojima su oprali suđe, kojima su donijeli pare, kojima su poklonili spermu (hihihi), kojima su poklonili kitu cvijeća (hehehe), kojima nude ravnopravnost na građevini i rudniku (ha!), koje trebaju pokazati atribute, jer ih imaju (hihih), koje do kasno u noć, do ponoći kad osmi, napokon, prelazi u nepraznični deveti, pakuju u nekim trgovinama u crvene ukrasne papire i celofane cvijeće i bombonjere, radeći prekovremeno, radeći bez naknade, radeći bez vikenda, bez socijalnog, bez zdravstvenog, bez regresa, bez WC-a, bez stolice. Bez dostojanstva. A dostojanstvo je velika riječ. I nije šala, kao što nije ni kita cvijeća, ni fildžan sperme.

Dostojanstvo, prosto, nije šala.

Riječ je dovoljno velika da nakon nje i nemam ništa veće, mudrije ni bolje za staviti tačku na ovu prvu martovsku borbenu sedmicu.

 

Komentari

komentara