Zastave duginih boja su ulile nadu da će jednog dana sve ovo ljudi već nositi u srcima

Subotnji protest za prava LGBTI osoba ispred zgrade Vlade Kantona Sarajevo je vjerovatno bio jedan od najvažnijih protesta do sad. Na protestu su, između ostalog, prisustvovali/e i aktivisti/kinje iz drugih gradova, koji/e isto tako svakodnevno vode borbe na lokalnom nivou.

Jedan od tih aktivista je Sergej Vasiljević iz Banja Luke, koji je nakon odlaska kući napisao kratki tekst o njegovom doživljaju ovog događaja, prvobitno planiranog dolaska na protestni marš, a onda i učešća u protestu ispred zgrade Vlade Kantona Sarajevo.

Prije godinu dana se počeo angažovanije baviti aktivizmom, ali, kako sam kaže, osjećaj mu je kao da je aktivista cijeli život. “Manjine su me oduvijek zanimale i odnos društva prema istima jer to je ono što daje istinsku sliku svakog društva i kolektivne empatije koja je često nerazvijena i nadopunjena sa agresijom i represijom. Apatičnost prema lošem stanju ugroženih i ranjivih, bili/e oni/e Romi/kinje, osobe sa invaliditetom ili LGBTI osobe, nije ništa bolje od direktne homofobije i mržnje, budući da kao društvena bića imamo odgovornost da se brinemo jedni za druge i unapređujemo zajednicu. Većinu svog djelovanja i učenja sam koncentrisao konkretno na LGBTI teme, vjerovatno baš zbog svog ličnog identiteta koji je dio ove zajednice.”

U nastavku pročitajte Sergejev kratki dnevnik.

Piše: Sergej Vasiljević

Četvrtak, 11. maj

Rutinski dan, dolazim kući nakon kafe i uzimam telefon na kratko da provjerim poruke. Za oko mi zapadnu objave na društvenim mrežama vezane za protestni marš, ali budući da su mnogi iz kruga prijatelja pozivali na dolazak prethodnih dana, ne obraćam mnogo pažnje misleći da se o tome radi.  Zatim provjeravam mail koji je stigao od koordinatora Sarajevskog otvorenog centra (prve uočene riječi: “Nove informacije – VAŽNO”). Svašta nešto može biti važno. Svima je važna ljubav, plata koja je legla ili prijatelj/ica koji/a dolazi iz drugog grada. No, međutim, u ovom slučaju iznenađenje nije bilo prijatno i svaka sumnja na lošu vijest je bila opravdana. LGBTI osobe imaju druge životne prioritete i viziju onoga što im je važno. Mnogima je važno da niko ne sazna za njihove identitete, baš zbog potencijalnog nasilja koje mogu doživjeti u porodici, školi, na poslu, na ulici, itd. Kroz glavu su mi prošle tipične moguće situacije. Da su vjerske ekstremističke grupe ili navijački huligani dogovorili da napadnu marš. Međutim, diskriminacija je došla od vlasti. Naime, organizatori su marš protiv nasilja nad LGBTI osobama najavili mjesec dana ranije, a Ministarstvo saobraćaja Kantona Sarajevo je odgovorilo šutnjom koja, koliko god tiha bila, ne može da sakrije homofobiju kako našeg društva tako i vlasti. Vlasti koja tako euforično želi vidjeti BiH u Evropskoj Uniji i vlasti koja razvlači kez pred kamerama dok se rukuje sa EU zvaničnicima, a u glavnoj ulici zabranjuju potpuno zakonito i neophodno okupljanje koje za cilj ima da pošalje univerzalnu poruku: “Nasilje nećemo tolerisati”. Odgovarajući na mail osjetio sam bijes i ljutnju te izrazio žaljenje, ali sam rekao da ću ipak doći na protest koji će se organizovati ispred zgrade Vlade Kantona Sarajevo, jer tek tada je taj događaj, minimiziran od strane vlasti, dobio mnogo veći značaj.

Petak, 12. maj

Kasnim na bus za Sarajevo i zaustavljam ga na rampi da bih ušao u bus. Ulazim, kondukter naplaćuje kartu i dočekuje me osmijeh drugarice. Uzvraćam osmijeh i smještamo stvari da bi neposredno nakon toga započeli priču o sigurnosti protesta. Smijeh i zajedništvo je donekle otklonilo strah, ali to nije bilo ništa u poređenju sa ljubavlju i zajedništvom koje nas je dočekalo u Sarajevu. Divni sarajevski aktivisti/kinje, podrzavatelji/ce, “obični” građani/ke i pored njih aktivisti/kinje iz Banja Luke, Mostara, Tuzle, Prijedora… Svi/e na jednom mjestu, hrabri/e, ponosni/e, ljudi puni ljubavi. Ljudi puni različitih životnih opredjeljenja na jednom mjestu i za jedan cilj, bolji svijet. Priče o strahu, opasnosti, (ne)sigurnosti koje ovaj događaj nosi sa sobom nisu izostale, ali nisu nas ni potpuno obuzele, već je u zraku lebdjela jedna specifična atmosfera gdje smo znali/e da se bojimo, ali to prosto nikoga nije zanimalo. Ne zato što smo poricali/e strahove, već zato što smo imali/e mnogo više razloga za odlazak. Ostatak dana je prošao u zajedničkom druženju.

Subota, 13. maj

Budimo se, spremamo i žurnim koracima idemo na protest. Zastava duginih boja mi je u ruksaku, a strah kao da je upila Miljacka dok smo išli/e uz obalu i prolazili/e pored mostova imajući jasnu viziju mosta kojeg mi gradimo na ovaj dan. Dolazimo do parka, obezbjeđenje je jako i brojno, te ulijeva strah i svima nam se čini nadrealnim. Svijet koji je svako od nas izgradio da bi preživio/jela u izuzetno homofobičnom društvu na trenutak se srušio i pitanje koje mi je u glavi visilo bilo je: “Zar u 21. vijeku moramo ovo da trpimo?”. Par koraka kasnije našli/e smo se u parku, svi/e zajedno i strah je opet nestao. Energija koju smo svi/e dijelili/e značila je slobodu u zajedništvu i postavila je još jednu ciglu u temelj zajednice koja voli i prihvata bez obzira na sve. Na protestu su se mogli vidjeti transparenti poput “Oprostite što moja prava ometaju vaš saobraćaj”, “Nasilje je zabranjeno”, “Volim više nego što se bojim”, itd. Zviždaljke su nadjačale šutnju, a zastave duginih boja ulile nadu da će možda jednog dana sve ovo ljudi već nositi u srcima i da neće biti potrebe za ovom borbom, već nekom drugom, za nešto uzvišenije, a da će vlasti imati jednako poštovanje za sve građane/ke. Protest je prošao mirno i bez incidenata. Upućeni/e smo u kombi koji nas prevozi do hostela, mjere predostrožnosti koje, koliko god bile neophodne, toliko su i neugodne. Kombi bez prozora, mrak, ustajao vazduh, ali mehanizmi odbrane koji su dovoljno jaki da i od takve neugodne situacije naprave nešto iole podnošljivo. U ovoj situaciji strah i nelagodnost je pobijedio humor, pustili smo muziku i napravili skoro pa pravu zabavu vozeći se do hostela. Simbolična vremenska nepogoda, težak pljusak, uslijedio je nakon izlaska iz kombija. Dezorijentisani/e, ali uzbuđeni/e, ušli/e smo u hostel…

Sarajevo je bilo slobodan grad na jedan dan za jednu veoma ugroženu i ranjivu zajednicu. Međutim, za nas, učesnike/ce sa strane, slijedio je veoma težak put nazad u svoje rodne gradove koji još nisu dostigli toliki stepen slobode i gdje su ovakve stvari jos nezamislive. Pa ipak, duga je duga, prelijeva se i sve nas pokriva. Osjećaj je u zraku gdje god se našli… Sarajevo, Banja Luka, Mostar… Sloboda za sve je iza ugla i da će za našeg životnog vijeka protesti biti davna, ali divna prošlost, dokaz otpora i volje, ne za pukim preživljavanjem, već za životom i istinskom slobodom. Od nada i želja za buduće vrijeme imam jednu da podijelim, koja je bitna za ovaj tekst: za deset godina više se nećemo osvrtati iza ramena dok se vraćamo kući u kasne sate, nećemo se osvrtati na to da li je bilo potrebno da se autujemo dragoj osobi ili da li smo baš “morali” reći porodici o veoma bitnom dijelu sebe. Za deset godina, osvrtat ćemo se na događaje poput ovoga sa ponosom i smiješkom.

Komentari

komentara