Transrodni_e umjetnici_e koji rade u mnoštvu umjetničkih medija uključujući fotografiju, video, kiparstvo, klasičnu glazbu i pisanu riječ dijele svoje priče i iskustva, svoje traume i nade, svoju prošlost i budućnost – pod vlastitim uvjetima. Umjetnici_e izazivaju naše trenutno poimanje identiteta dok nas vode ka svjesnijoj i tolerantnijoj budućnosti bez obzira da li se smatraju transrodnima, rodno neodređenima, transfeministima_kinjama ili rodnim propastima.
Spretno, hrabro, strastveno i uz humor, sljedeći_e umjetnici_e interpretiraju transrodni život na radikalno drukčiji način, otkrivajući mnoga naličja transrodnog iskustva. Sljedeće umjetničke snage su neizmjerno pridonijele porastu transrodnih osoba u umjetničkom svijetu i samim time većoj kulturnoj svjesnosti.
Pogledajte deset transrodnih umjetnika_ca koji_e su radikalno promijenili pejzaž moderne umjetnosti.
Prevela Mia Slavik, tekst u originalu možete pogledati na ovom linku.
1. Tona Brown
Brown je mezzosopran vokalistkinja i violinistkinja sa prebivalištem u Baltimoru, Maryland. Brown je počela svirati violinu sa deset godina, a sudjelovati u natjecanjima sa četrnaest. Brown, koja se smatrala androgenim djetetom, usmjerava muške i ženske osobine u svom glasu ka poprimanju jedinstvenih karakteristika. Kao što je Robyn Stevens, osnivačica fondacije Baltimore Vocal Arts, izjavila, „veoma je snažan, s hrskavicom i grkljanom muškarca, ali sa ženskim kvalitetom.“
Brown je postala prva transrodna osoba koja je nastupila za predsjednika otpjevavši Državnu himnu Baracku Obami i trenutno radi na prikupljanju novca od 3, 500 $ da postane prva transrodna žena koja će pjevati u Carnegie Hallu za vrijeme Mjeseca ponosa LGBT zajednice. „Najviše bih željelela pjevati i/ili plesati na najvećim pozornicama i koncertnim dvoranama po svijetu“, izjavila je za Huffington Post.
2. Heather Cassils
Dok neki smatraju transrodni identitet kao prijelaz sa jednog roda na drugi, Cassils slama binarnost da bi stvorila viziju neprekidnog – ponekad slipavog postajanja. „Koristim svoje fizičko tijelo kao kiparsku masu da bih slomila društvene norme,“ Cassils je izjavila za Huffpost. „Crpeći iz konceptualizma, feminizma, tjelesne umjetnosti, muške homoseksualne estetike i hollywoodskih filmova, kujem niz snažno istreniranih tijela za razne izvedbene i formalne svrhe. Pomoću znoja, krvi i mišića gradim vizualnu kritiku i diskurs oko tjelesnih i rodnih ideologija i povijesti.„
U radu na fotografiji lijevo Cassils je napala glineni blok od 900 kg rukama i nogama u potpunom mraku, a događaj je povremeno osvijetljen bljeskanjem fotoaparata. Djelo, pod nazivom Becoming an Image (Postajanje slike), se hvata u koštac sa spornim pitanjima dokaza, dokumentacije i pamćenja.
.
.
.
.
3. Yishay Garbasz
Garbaszin rad u isto vrijeme istražuje iskustvo njene majke kao jedne od preživjelih Židovki holokausta i njeno osobno putovanje sa rodnim identitetom.
Većina Garbaszinog rada se vrti oko boli traume i ljepote koja dolazi sa pomirenjem, kao njen rad u nuklearnoj zoni isključenja u Fukushimi. „Moje putovanje kroz tjelesnu i emocionalnu stvarnost Fukushime je dio cjeloživotne potrage da istražim i dokumentiram dijelove koji su izloženi traumom“ – objasnila je. „Moja istraživanja se fokusiraju na mjesta koja su većinom zaboravljena i traume čiji su vidljivi znakovi izbrisani ili postali nevidljivi. Naime, ta su mjesta dom novoj stvarnosti. Moj posao se odvija na toj raskrsnici.“
4. Cooper Lee Bombardier
Bomadier je vizualni umjetnik, pisac, ilustrator i izvođač, koji je prije radio kao građevinac, kuhar, stolar, kazališni radnik, zavarivač, delegat sindikata, perač suđa, vozač kamiona i soboslikar. „Kao pisca i umjetnika me zanima istraživanje zaleđa i otkrivanje podčinjenog znanja,“ rekao je Bombadier. “Moj kreativni rad se bavi temama roda, muškosti i muževnosti; preživljavanja, elastičnosti i zacjelivanja; jukstapozicijom kulture i identiteta i fizičkog iskustva i pozicioniranja queer tijela u svijetu; napornim radom i time kako nas oblikuje ono što radimo za novac. Moj rad se bavi putovanjima: na putu, u zajednici; tijela i duše i vježnom potragom za upoznavanjem samog_e sebe.„
.
.
.
5. Amos Mac
Mac je umjetnik sa sjedištem u Brooklynu koji fotografira upečatljive i razigrane prikaze rodno nekonformističnih ljudi pritom više bilježeći njihovo cjelokupno postojanje nego njihov rodni identitet. „Stvaram umjetničke prikaze transrodnih i nekonformističnih ljudi, inspirirane časopisima za tinejdžere_ice, vintage Physque Pictorialsima i kruženjem obožavatelja_ica slavnih,“ izjavio je za Huffpost. „Humor i kemp (stock queer motivi) prožimaju moj rad koji je često bujan i razgiran. Umjesto istraživanja transrodnih tijela ili doumentacije tranzicije, više me zanimaju ispoljavanje odvažne cijelosti mojih subjekata.“
.
..
.
6. Rae Spoon
Spoon se bavi autorstvom i glazbom čiji zvuk oscilira od akustičnog country folka do električnog indie popa. Odrastajući u evangelističkom domu u konzervativnoj Alberti, Spoon počinje baviti stvaranjem glazbe kao vrstom bijega. Prema Spoonovoj web stranici My Prairie Home, (Moj dom u preriji), posljednji album istražuje značenje doma kad ono više nije mjesto kojem se možete vratiti. „Sa tekstovima pjesme lezbijka/gej/biseksualan_na/transrodan_na i transeksualan_na bolje da pitate ako ne znate / poruka iz Queer Trans Prairie Tourism Co, pjesme se bave LGBT problemima uz humor i nadu. Spoon i režiserka Chelsea McMullan su radili kao tim na stvaranju dokumentarnog mjuzikla My Prairie Home (Moj dom u preriji) koji je debutirao na Sundanceu. „Štogod pokušavam prenijeti svojim radom,“ Spoon je objasnio, „želim da moja publika osjeti da mislim o njima i o tome kako oni doživljavaju moju glazbu i pisanje.„
7. i 8. Zackary Drucker and Rhys Ernst
Drucker i Ernst su dvoje transrodnih umjetnika koji su dokumentirali svoju vezu i rodnu tranziciju kroz zadivljujući niz fotografija pod nazivom Relationship (Veza). U radovima, koji su trenutno u Whitney Beinnalu, banalni trenutci življenja u paru su isprepleteni s fotografijama koje otkrivaju intimnije detalje rodne tranzicije, bez prevlasti ijednog. „Ovaj niz fotografija prikazuje povratak fotografiji za nas oboje, i istvoremeno je produžetak naših radova na narativnim filmovima,“ napisala je Ducker za Huffpost.
„To je film stvarnog života naše ‘romantične suradnje’. Naša tijela su mikrokosmos većih vanjskih svjetskih tranzicija ili promjena koje mi kao čovječanstvo isčekujemo u 2014 godini. Kako naša zemlja prelazi iz obilja u osiromašenje i propast našeg okoliša. Kako prelazimo iz instituciolizirane patrijarhije u rodnu jednakost i iz heteroseksističkih društvenih struktura ka više polimorfnom spektru seksualnosti.„
O tome kako je biti umjetnik, Ernst je dodao, „Najsretniji sam kada stvaram, koristim svoju intuiciju i kreativnost jer dolazim iz obitelji umjetnika_ca i mislilaca_teljica. Ne bih mogao zamisliti da je nekako drukčije.„
9. Ivan Coyote
Coyote su započeli sa pjevanjem u lezbijskom folk bendu prije nego što su shvatili da im je draže podsmjehivanje između pjesama od stvarnog pjevanja. Oni sada kombiniraju glazbu, pripovijedanje, izvođenje poezije i monolog u jedinstvenu vještinu. Prema njihovim riječima: „Nikad me nije zanimalo etiketiranje. Zanima me pripovjedanje priča iz malenog utočišta izrezbarenog za sebe van ustanovljene rodne podijeljenosti, u ‘zapravo i nije’ prostoru između muškog i ženskog. Zapisujemo se da bismo se mogli pronaći kasnije.“
Trenutno rade sa Rae Spoonom na multimedijskoj izvedbi i pridruženoj knjizi pod nazivom Gender Failure (Rodna propast). Pogledajte njihove predivne i urnebesne video snimke To all of the kick ass, beautiful fierce femmes out there (Za sve zadivljujuće i predivne žene) na Youtubeu.
.
.
.
.
10. Wu Tsang
Tsang, koji se definira kao transrodna žena i transmuškarac, je kinesko-švedsko- američki videoumjetnik čiji rad kombinira aktivizam, organizaciju zajednice i umjetnost zabave. Tsang je s dvadeset i pet godina otvorio tjednu večer u imigrantskom baru Silver Platter u Los Angelesu koju je nazvao Wildness (Divljina). Tsang je zabilježio mješanje zajednica dok su se umjetnici_e i pankeri_ce mješali sa latino drag zajednicom propitujući značenje „sigurnog prostora“. Film zasnovan na eksperimentu, također pod nazivom nazivom Wildness (Divljina) je pohvaljen na Sundanceu i Whitney Biennalu iz 2012 godine. „Jednostavno sam u redu sa kontradikcijama, u svojoj umjetnosti i kao osoba,“ izjavio je Tsang za LA Times.
