Svaka mlada osoba koja iznosi “definitivno i konačno” mišljenje o bilo čemu, govoreći kako će i dogodine biti istog stava, nema šta da radi u politici.
Piše: Mirza Halilčević
Pišem ovo kao građanin. Svoje stavove ne donosim iz pozicije gej muškarca i ne razmišljam kao član Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa. Kao građaninu mi je problematično, da jedna, prije svega mlada osoba, vjeruje da je principijelna zato što donosi “definitivan i konačan” sud prema LGBTI osobama – ili bilo kome.
Adna Pandžić, kandidatkinja za načelnicu općine Novo Sarajevo, a ispred koalicije DF-a i GS-a, i sljedeće će godine izraziti svoje protivljenje i neprihvatanje prema LGBTI zajednici u bh. društvu. Društveni otpor građana_ki, prema promjenama koje se naslućuju nije ništa neuobičajeno. Sasvim je u redu, pa i za očekivati, da se građani_ke koji se nisu imali priliku sretati sa, u ovom konkretnom slučaju, LGBTI temama i osobama, iznenađuju, čude, na neki način. No, nije ovo obični kulturni šok. Reakcija gospođe Pandžić mnogo više podsjeća na dobro poznato klasično moralističko propovjedanje umotano u tradicionalnu zabrinutost i otpor evropskim vrijednostima, uz, naravno, standardno umanjivanje LGBTI pitanja nabrajanjem mnoštva ostalih društvenih problema.
Participacija žena u politici je evropsko nasljeđe i srećom promjena koja je se postepeno prima i u bh. društvu. Gospođe Pandžić, recimo, direktno uživa prava političke participacije žena koja je rezultat razvoja feminističkog pokreta i borbe za koji se također nerijetko godinama unazad, ali i danas, donosilo definitivno i konačno mišljenje. S tim u vezi, i podrška LGBTI osobama sigurno se rodila i potekla iz nešto hrabrijih društava, ali ona, pak, nije evropski trend, kako je gospođa Pandžić karakteriše, niti je dio evropskog manira i bontona. Politička, pa i građanska podrška ili njeno uskraćivanje – obespravljenim građanima_kama je odraz dubokog razumijevanja demokratije i njenih vrijednosti.
Zanimljivo je da mnogi homofobi, usljed svoje nemogućnosti da prihvate raznolikost društva, se koriste mehanizmom kojim izoluju i izmještaju za njih potencijalnu prijetnju van okvira, u ovom slučaju, društva, te je kao u primjeru gospođe Pandžić nazivaju “evropskim” ili nerijetko “zapadnim”. Kako bi se neko ko nije u stanju baviti se ni vlastitim predrasudama, pa ni prikriti ih, efektivno bavio radom, odnosno, kako to gospođa Pandžić kaže, neradom socijalnih službi.
Zanimljivo je, također, da gospođa Pandžić, između ostalog, prepoznaje i migrantsku krizu kao jedan od ozbiljnih društvenih problema. Jednako se pitam i kako se gospođa Pandžić misli baviti pitanjima koja zahtijevaju izuzetno visok nivo senzibiliteta, a s druge strane donosi apsolutističke sudove. U konačnici, kako se neko uopće može selektivno baviti pitanjima ljudskih prava, uzimajući samo prijemčive dijelove problema koje je moguće umotati u moralističko-vjerski narativ.
Gospođa Pandžić je školski primjer i razlog zbog kojeg svako društvo i politički sistem mora imati efikasne zakone koji će sankcionisati govor mržnje, te zaštiti nemoćne i slabije. Toliko je toga nekonzistetnog samo u njenom jednom statusu, zbog kojeg je između ostalog i gospođa Pandžić odlukom Centralne izborne komisije i kažnjena novčanom kaznom od tri hiljade maraka. Ipak, ova odluka nije obeshrabrila gospođu Pandžić, nego je ista neposredno nakon odluke CIK-a, naizgled neutralno podijelila i tekst fantomskog medija – Bosportala.
Dijeleći sporni tekst, gospođa Pandžić još jednom je potvrdila svoj stav, ali i činjenicu da je spremna podržati selektivno tumačenje i interpretiranje ljudskih prava, kao i Ustava BiH. Tekst pisan apsolutističkim jezikom, nedvojbeno miješa, pa i izjednačava pitanje prava na slobodu govora i mišljenja, sa pravom na širenje i poticanje mržnje. Pritom, autor (ili autorica) teksta se eksplicitno pita gdje je to CIK u izražavanju stava pronašao gospođe Pandžić pronašao govor mržnje. Tekst je dodatno upotpunjen fotografijama obnaženih muškaraca, pretpostavljenih članova LGBTI zajednice, što za očit cilj ima dodatno pružiti iskrivljenu sliku o LGBTI osobama.
Apsolutističko tumačenje demokratije nije uopće rijetkost u Bosni i Hercegovini. Pitanje slobode govora i mišljenja, miljama je daleko od govora mržnje za one koji ih mogu razlikovati.
U međuvremenu, Sud Bosne i Hercegovine poništio je odluku CIK-a s objašnjenjem kako se govor mržnje koji je širila gospođa Pandžić, desio u periodu prije početka izborne kampanje. Naime, CIK ima ovlaštenja da sankcioniše kršenje Izbornog zakona BiH, te da u ovom konkretnom slučaju reagira na ponašanje i djelovanje registriranih političkih predstavnika i kandidata, a u period određenom za vođenje zvanične izborne kampanje. U konačnici, Sud BiH je ovakvu izjavu gospođe Pandžić okarakterisao kao građansku, a ne političku.
U prevodu, Sud BiH se nije bavio govorom mržnje, niti ga je osporavao, nego se bavio ocjenom pravilnosti postupka donošenja odluke CIK-a, odnosno, postupao je po apelaciji gospođe Pandžić. Govor mržnje, iako dokazan, ostao je samo mapiran, obzirom da se nije mogao adresirati na ime političke odgovornosti. LGBTI osobama, koje svakodnevno proživljavaju nasilje kako u javnom, tako i online prostoru, ova odluka ne može djelovati nimalo ohrabrujuće. U konačnici, ova odluka dodatno je usporila i potencijalnu težnju kreiranja online prostora kao regulisanog, ali i sigurnog mjesta.
Govor mržnje u online prostoru, pa i u ovom izolovanom slučaju, mora se posmatrati holistički, te se prilikom njegovog tumačenja, kao i izazvanih posljedica, svakako treba imati na umu i činjenica da huškanje u online prostoru ima duži vijek trajanja. Teško je pragmatično primjeniti vremensku odrednicu na online prostor, jer riječi izgovorene, odnosno, napisane u tim okvirima online svijeta ostaju, prenose se, i utječu drugačije na publiku.
Nažalost, govor mržnje u online prostoru opstaje i ostaje i nakon Lokalnih izbora u BiH, da živi kao zapis jednom online vremenu, da svjedoči o esencijalnom nerazumijevanju ne samo demokratije kao političkog i društvenog uređenja, nego i nas samih, kao i ljudi koji nas okružuju.
