Međunarodni dan sjećanja na trans osobe
Piše: Aida K.
Foto: www.fculittle.org
Međunarodni dan sjećanja na trans osobe, 20. novembar, obilježava se već po 20. put. To je dan sjećanja i odavanja počasti trans osobama koje su ubijene zbog posljedica transfobije, čijim se obilježavanjem nastoji podići svijest o pravima trans osoba, diskriminaciji i nasilju kojem su svakodnevno izloženi/e. Prema izvještaju Transgender Europe, između 01.10.2018. i 30.09.2019. godine, zabilježen je 331 slučaj ubistava trans i rodno različitih osoba, od ukupno 3.314 slučajeva ubistava zabilježenih u 74 zemlje svijeta, u periodu između 01.01.2008. i 30.09.2019. godine. Međutim, kako navode, stvarni broj slučajeva ubistava trans i rodno različitih osoba u svijetu je nemoguće tačno utvrditi, jer se u većini zemalja ovi podaci ne vode sistemski.
Stigmatizacija i diskriminacija, hranjena transfobijom, dio su života transrodnih osoba diljem svijeta. Zločini iz mržnje, fizičko i psihičko nasilje, opresija transrodnih osoba dešava se svakodnevno, a brojevi žrtava ovih zločina sve su veći. O položaju trans osoba u društvu, problemima i borbama sa kojima se svakodnevno suočavaju, razgovarali samo sa trans muškarcima iz Bosne i Hercegovine, Liamom Isićem, Crne Gore, Jovanom Džoli Ulićević, i Srbije, Dimitrijom Đuričićem. Jovan dolazi iz asocijacije Spektra iz Podrgorice, a svetrojica su članovi Trans mreže Balkan.
Transfobija, kao i mizoginija i homofobija, je prisutna u svim sferama našeg života
„Ukoliko je informisanost ljudi o određenoj temi na niskom nivou, strah od nepoznatog je neizbježna posljedica neinformiranosti“, kazao je Lijam Isić na početku našeg razgovora. „Tako stvari stoje i kad je riječ o transrodnosti, odnosno reakcijama ljudi na transrodne osobe. Kroz neznanje se stvara mistifikacija koja ostavlja prostor za nagađanje o tome ko su zapravo transrodne osobe, ali najčešće u negativnom kontekstu. Zbog prikazivanja transrodnih osoba u negativnom kontekstu (čemu nerijetko doprinose i mediji) kod ljudi se stvara otpor naspram transrodnih osoba koji se često manifestuje kroz diskriminaciju i nasilje“, pojašnjava Isić.
„U Crnoj Gori, kao i na ostatku Balkana, a usudio bih se reći i svijeta, još uvjek vladaju patrijarhalne norme, koje su negdje više, negdje manje rigidne. Samim tim, transfobija je kao i mizoginija i homofobija, prisutna u svim sferama našeg života“, kazao je Jovan Džoli Ulićević.
Iako je iskorjenjivanje transfobije iz pora društvenog života u BiH, Srbiji i Crnoj Gori, još uvijek nešto ka čemu se teži, i na čemu treba mnogo raditi u budućnosti, naši sagovornici se slažu da su u posljednjih nekoliko godina vidljive promjene i pozitivni pomaci po pitanju prava trans osoba. „Sve je više trans osoba koje žive svoje živote otvoreno u odnosu na svoju okolinu, a saradnja sa institucijama i razumijevanje među istima je također u porastu. Trans teme su sve manja nepoznanica, a podrška od mnogih osoba koje ne pripadaju LGBTI zajednici je sve veća“, kazao je Ulićević, napominjući da slučajevi nasilja i diskriminacije pokazuju da je još dug put do potpunog prihvatanja i eliminacije transfobije.
„Smatram da je transfobija i dalje prisutna, doduše u manjoj mjeri nego pre nekoliko godina, kada je bila taboo tema i kada se o tome ništa nije znalo i apsolutno se nije pričalo“, kazao je Đuričić, te dodao da je potrebno još mnogo rada na informisanju javnosti, opšte populacije i samih institucija kako bi se transfobija smanjila i kako bi svakodnevni život trans osoba bio lakši i bolji. Pozitivne promjene, naročito u edukaciji ljudi o ovoj temi, prema mišljenju Isića, primijetne su i u BiH. „Posljednjih godina održane su mnoge edukacije državnih službenika_ca, izdane su različite publikacije, o ovoj temi se govorilo u javnoj sferi, a i izvještavanje medija o temi transrodnosti (u BiH) je postalo korektnije… Sve to je utjecalo na to da dođe do pomaka u informiranosti o problemima transrodnih osoba u BiH (i šire), ali svakako je na tome potrebno raditi i dalje jer je za uklanjanje historijske stigme potrebno mnogo više vremena i rada“, rekao je Isić. Napominje da je nemoguće imati jasnu sliku nivoa transfobije u bh. društvu, s obzirom na nedostupnost statističkih podataka zbog problema kao što su nepovjerenje transrodnih osoba u državne institucije, neprijavljivanje slučajeva diskriminacije i nasilja nadležnim organima, autotransfobija, strah od reakcija okoline i sl.
Zakonsko pravo ili slovo na papiru?
Zaštita prava trans osoba, u BiH i susjednim zemljama, vrlo često ostaje samo formalna zakonska stavka, bez konkretne primjene u praksi. Zakoni postoje ali, kako navode naši sagovornici, oni u ovom obliku ne štite dovoljno trans osobe od nasilja, diskriminacije i marginalizacije. „Zakon o zabrani diskriminacije u BiH postoji, a rodni identitet kao osnov diskriminacije je prepoznat izmjenama ovog Zakona iz 2016. godine“, kazao je Isić. Međutim, kako dodaje, drugi zakoni onemogućavaju transrodnim osobama da promijene spol ukoliko nisu izvršili potpunu prilagodbu spola, čime se oduzima pravo na tjelesni integritet i pravo na samoodređenje; uslovljavaju transrodne osobe potpunom prilagodbom spola, iako izvođenje iste nije omogućeno u BiH, niti je osigurano pokrivanje troškova u drugim državama.
Crna Gora, kako je kazao Ulićević, ima zakonski okvir koji štiti trans osobe od diskriminacije i nasilja, međutim, praksa često pokazuje suprotno. „Sama činjenica da smo u februaru ove godine imali prvu presudu zločina iz mržnje u slučaju napada na trans ženu, u kojoj je napadač osuđen na 4 mjeseca zatvora – kaznu ispod minimalne, te nijedan osuđen govor mržnje, koji je vrlo često dolazio od predstavnika nekih institucija, predstavnika crkve, ali i određenih poslanika/ca, naročito tokom diskusije o Zakonu o životnom partnerstvu lica istog pola, govori o niskim kapacitetima pravosudnog sistema da implementira Krivični zakonik“, navodi Ulićević. Samo neki od primjera kršenja prava trans osoba u Crnoj Gori su neophodnost podvrgavanja sterilizaciji kako bi trans osobe pristupile pravnom priznanju roda, te problem nestašice hormonske terapije za trans žene, koji bezuspješno pokušavaju riješiti dvije godine. „Međutim, ne mogu reći da nije bilo pozitivnih primjera, kada su institucije zaista proaktivno radile na rješavanju određenih pitanja i slučajeva, i kad je s određenim institucijama saradnja bila i ostala na partnerskom nivou.“
„Početkom ove godine država (op.a. Srbija) je usvojila pravilnik ministarstva zdravlja, prema kome trans osobe mogu da promene oznaku pola u dokumentima nakon godinu dana hormonske terapije, što jeste korak napred u odnosu na prethodni zakon koji je zahtevao od osobe da prođe kompletnu medicinsku tranziciju tj. da izvrši sve operacije uključujući i obaveznu sterilizaciju kako bi se promenila oznaka pola u dokumentima“, kazao je Đuričić. Problematičnost navedenog pravilnika, kako je rekao, vidi u činjenici da neke trans osobe nisu u mogućnosti ili jednostavno ne žele uzimati hormonsku terapiju, čime gube mogućnost promjene dokumenata.
Na pitanje o tome šta država može učiniti kako bi se status i položaj transrodnih osoba poboljšao slažu se da se to prvenstveno odnosi na rješavanje pravnih problema sa kojima se trans osobe svakodnevno susreću. „Potrebno je jasno definirati pojam rodnog identiteta u zakonima u kojima to nije urađeno; omogućiti edukaciju zdravstvenih radnika_ca o potrebama koje transrodne osobe imaju u sferi zdravstvene zaštite; omogućiti pokrivanje troškova prilagodbe spola iz Fonda zdravstvenog osiguranja u drugim zemljama, sve dok BiH ne bude spremna sama nuditi ove usluge; i osigurati pravo na samoodređenje kako bi se mimoišla praksa oduzimanja tjelesnog integriteta (pravno prepoznavanje roda)“, navodi Isić.
Ulićević prioritetnim vidi usvajanje Zakona o pravnom priznanju roda, koji nije uslovljen medicinskim intervencijama i dijagnozama u oblasti mentalnog zdravlja, koja je prošle godine zvanično i izbrisana iz Međunarodne klasifikacije bolesti; zabranu sprovođenja operativnih zahvata koji nisu zdravstveno indikovani, kod interpolnih beba i djece, implementiranje Krivičnog zakonika na adekvatan način u pogledu zločina iz mržnje i govora mržnje, te strožije sankcije za počinioce/teljke, ali i rješavanje drugih problema koji se odnose na obrazovanje, zdravstvenu i socijalnu zaštitu, radnička prava, čime bi se unaprijedio život LGBTI osoba, ali i svih gađana/ki Crne Gore. „Društvo je cjelina, kao organizam. Nemoguće je da društvo živi dobro, ukoliko postoje u njemu članovi/ce koje isto to društvo tretira na nepoštujuć način“, kazao je Ulićević.
Pored uvođenja zakona koji se zasniva na samoodređenju, Đuričić smatra da je saradnja državne vlasti i nevladinog sektora neophodna u cilju boljeg upoznavanja sa potrebama i problemima zajednice, te unaprjeđenja života trans osoba, koje su, također, ravnopravni građani Srbije.
Svakodnevna borba za vlastito postojanje
Svakodnevnica trans osoba, prema riječima Ulićevića, velikim dijelom zavisi od toga da li život žive kao autovane trans osobe ili ne. „Znam mnoge trans osobe koje mogu da žive svoj rodni identitet samo u okvirima svoja 4 zida. Znam i one koje čak ni to ne mogu zbog nasilja koje doživljavaju u porodicama. Mnogi od nas su napustili školovanje takođe zbog nasilja. Samim tim mnogi od nas nemaju priliku da nađu posao, ili rade isključivo poslove na crnom tržištu, koji su slabo plaćeni, te na kojima nijesu zaštićeni od nasilja i diskriminacije“, kazao je Ulićević. „U posljednje dvije godine, 3 osobe su prijavile slučajeve napada čiji je uzrok bio njihov rodni identitet. Neprijavljenih slučajeva je znatno više, naročito kad je u pitanju porodično i/ili seksualno nasilje. Ovo je samo dio problema sa kojima se trans zajednica susrijeće, koji se značajno povećavaju ukoliko osoba pripada i drugim marginalizovanim zajednicama“, dodaje Ulićević.
Kako je kazao Đuričić, njegova svakodnevnica se ne razlikuje od svakodnevnice bilo koje duge osobe, zbog toga što je on već izvršio medicinsku tranziciju, te njegovi dokumenti odgovaraju njegovom rodnom identitetu. Međutim, „kod osoba koje to još uvek nisu uradile ili ne ispunjavaju uslove za promenu oznake pola to predstavlja ogroman egzistencijalni problem. Trans osobe su u nemogućnosti da traže ili pronađu posao, stan, odu kod lekara, izađu iz zemlje, odlazak u bilo koju ustanovu za koju je potreban neki lični dokument (banka, pošta…) predstavlja ogroman problem jer moraju često da dokazuju da su to zapravo oni, žive u konstantnom strahu da li će doživeti neprijatnost i/ili diskriminaciju na bilo kom mestu, što je, složićemo se, vrlo teško, često i traumatično“, navodi Đuričić.
Međutim, kao navodi Ulićević, mehanizam za preživljavanje koji su do sada koristili, i od kojeg ne odustaju je (samo)osnaživanje kroz okupljanje i podršku unutar zajednice. „Vjerujem da je grupa samopodrške tu bila izuzetno značajna, te je gajila jednu neizmjerno vrijednu solidarnost, iz koje je izrastao aktivizam i naša vidljivost. Vjerujemo da na ovakav način oduzimamo snagu nasilju a dajemo je sebi, svojoj zajednici, inspirišući jedni druge, ohrabrujući jedni druge, pružajući podršku jedni drugima. Ovo je takođe u korijenu naših vrijednosti, i nešto što želimo da bude naš poklon društvu, kroz pokazivanje ličnog primjera, kako solidarnost spašava zajednice i kako mijenja društvo“, zaključuje Ulićević.
